Pred kraj maminog i tatinog boravka na moru, mi smo uzeli godišnje odmore i otišli da ih zamijenimo. Tako je Zlatko ostajao još dvije sedmice sa nama.
Počele su me nagovarati, prvo svekrva a onda i mama da rodim još jedno dijete. Prvo nisam htjela ni da čujem za to. Porođajne muke još nisam bila zaboravila, a Zlatko je bio nježan i osjetljiv, pa je često bio bolestan, a kao mala beba puno je plakao. Kad sam se sjetila obdaništa i ustajanja prije pet sati, nisam imala namjeru da sve to još jednom proživim, da još jedno dijete maltretiram. Imao je i čestu gnojnu upalu krajnika, pa smo stalno išli u Dječji dispanzer na injekcije. Morao je operisati krajnike čim je napunio tri godine. Zar da se opet upuštam u tako nešto?
Svekrva mi je strogo obećala da će ona čuvati djecu, jer više nema kravu i ima puno manje obaveza. Samo da ja rodim, ostalo je njena briga, jer «jedno dijete – ko ni jedno».
Tako su me nagovorile i rodila sam 20-tog marta 1975-te godine kćer Vesnu. Mislili smo da za ime nema problema, zvaće se Jasna kako smo davno odlučili, ali u zadnjem momentu Zlatko je pitao:
-Može li seka da se zove Vesna?
Može! Zašto ne bi mogla? Vesna je lijepo ime, čak ljepše nego Jasna. Majka Stana se jedno vrijeme stalno bunila, malo ju je zvala Jasna, malo Vesna.
Od dugog i teškog porođaja i zbog prekratke pupčane vrpce, omotane oko vrata, Vesna se ugušila pri rođenju. Sva sreća što su dva ginekologa bila pored mene, pa su odmah pozvali i pedijatra i uspjeli da je koliko – toliko ožive. Slabo je disala i krkljala, ali nije otvarala oči ni plakala.
Ja ležim i gledam šta joj rade, vidim da je mrtva, treba da plačem, ali ne mogu, toliko sam izmučena porođajnim mukama da ne mogu da plačem.
Rekli su mi da je imala izliv krvi u mozak, da će sigurno dobiti upalu pluća zbog davanja vještačkog disanja «usta na usta», da će joj možda ostati neke posljedice jer se ne zna koji je moždani centar oštećen. Novorođenčetu se ne zgrušava krv prva 24 sata života, pa zato mora hitno u Novosadsku bolnicu, da joj pokušaju izvući krv iz mozga. Još su mi rekli da ja moram ostati u Bečejskom porodilištu, jer moram ležati nekoliko dana dok se malo oporavim.
Potpuno sam bila šokirana svim tim što su mi rekli, pa sam pokušala sama da ustanem sa porođajnog stola. Jedva me je babica nekako obuzdala.
Vladimir je čekao u hodniku porodilišta i jedna poznanica – porodilja, rekla mu je da sam rodila djevojčicu, ali da nešto nije u redu jer su se silni doktori ustrčali i traže vozača hitne pomoći. Saznao je šta se desilo, i tražio da ide u pratnji svoje kćeri u Novi Sad. Dozvolili su mu, i često mi je govorio da ju je prije mene držao na rukama.
Sutra dan sam se posvađala sa doktoricom jer sam zahtijevala da odmah idem u Novi Sad za svojim djetetom. Kad sam stigla u bolnicu, našla sam je u jednoj maloj staklenoj sobici – boksu. Bila je tako slatka. Mala kratka, debeljuškasta, plava, odnosno ćelava jer se ono nekoliko bijelih dlačica na glavi nije ni primjećivalo. Sama sam je kupala i presvlačila, a ona je jedva davala znake života. Morala sam da “izmuzam” svoje mlijeko u šoljicu, pa onda na silu kašičicom da joj otvaram usta i dajem to mlijeko. Ubrzo sam joj napravila malu ranicu na bradi od na silu otvaranja usta. Sedmi dan nakon rođenja, prvi put je zaplakala, što je bio dobar znak, jer je dotad samo disala i žmirila. U toj bolnici bile su sobe za majke na četvrtom spratu, a mala djeca na prvom. Otišla sam da se malo odmorim, kad mi je jedna majka rekla “eno ona tvoja viče”. Pitam šta viče, kaže ona pa plače.
Ostale smo dvije sedmice u novosadskoj bolnici. Svaki drugi dan punktirali su joj kičmu da izvuku što više one krvi što joj je otišla u mozak. Uspjeli su. Vesni nije ostala nikakva posljedica, čak je uvijek bila natprosječno inteligentna.