Napisala sam priču, odnosno porodičnu hroniku, pa želim da je na ovaj način predstavim svojim prijateljima i ostalima koji budu željeli čitati.
Ovaj citat sam navela zato što sam doživjela nešto što ne mogu objasniti.. Poslije jedne operacije, mislim da sam na trenutak bila mrtva. Bio je rat, nije bilo neke «normalne» narkoze, nego su nas, čini mi se, jednostavno drogirali nekom halucinogenom drogom, jer mi je anesteziolog, izvinjavajući se, rekao da ću ružno sanjati dok se ne probudim. Na žalost operacija nije uspjela najbolje, pa su me za sedam dana ponovo operisali. Jedva su me probudili.
Kad sam konačno otvorila oči, bilo je desetak «bijelih mantila» oko mog kreveta. Uspjeli su da me ožive, ali ja sam bila strašno razočarana što se ponovo nalazim u tom malom, bezvrijednom životu. U onih nekoliko sekundi, možda i više, spoznala sam strašnu istinu. Čitav naš život na zemlji ne traje ni djelić sekunde nekog Božjeg ili svemirskog života. Tako smo sitni, minijaturni i nevažni. Uzalud se toliko mučimo i radimo, jer bolje nas čeka tek tamo «s druge strane».
Nikad nisam bila ni pobožna ni religiozna, jednostavno nisam odgojena u tom duhu, ni sad nisam sigurna da Bog postoji, ali sam sigurna da smrt nije kraj, jer sam to doživjela (ili bar mislim da jesam).
«Smrt je jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, uvijek je bliže, nikad dalje. Zemaljski život je varljiv, vječnost je puno bolja.»
Meša Selimović
UVOD
Ovaj citat sam navela zato što sam doživjela nešto što ne mogu objasniti.. Poslije jedne operacije, mislim da sam na trenutak bila mrtva. Bio je rat, nije bilo neke «normalne» narkoze, nego su nas, čini mi se, jednostavno drogirali nekom halucinogenom drogom, jer mi je anesteziolog, izvinjavajući se, rekao da ću ružno sanjati dok se ne probudim. Na žalost operacija nije uspjela najbolje, pa su me za sedam dana ponovo operisali. Jedva su me probudili.
Kad sam konačno otvorila oči, bilo je desetak «bijelih mantila» oko mog kreveta. Uspjeli su da me ožive, ali ja sam bila strašno razočarana što se ponovo nalazim u tom malom, bezvrijednom životu. U onih nekoliko sekundi, možda i više, spoznala sam strašnu istinu. Čitav naš život na zemlji ne traje ni djelić sekunde nekog Božjeg ili svemirskog života. Tako smo sitni, minijaturni i nevažni. Uzalud se toliko mučimo i radimo, jer bolje nas čeka tek tamo «s druge strane».
Nikad nisam bila ni pobožna ni religiozna, jednostavno nisam odgojena u tom duhu, ni sad nisam sigurna da Bog postoji, ali sam sigurna da smrt nije kraj, jer sam to doživjela (ili bar mislim da jesam).
Za sve vas žive, želim da zapišem svoja sjećanja i uspomene, jer većina likova iz ove priče, odavno su tamo «s druge strane», i ako ja ne ostavim pisani trag o njima, potpuno će pasti u zaborav.
Priča je zasnovana na stvarnim likovima i događajima, kako su mi pričali i kako sam ih doživjela. Možda sam nešto dodala ili izostavila.
Prihvatam da neko od sudionika ima i drugačija sjećanja, da je zapamtio nešto što sam ja ispustila ili zaboravila. Vremenom se ružne stvari zaboravljaju, pamte se samo lijepe.
Ovo su MOJA sjećanja.
Osjećam se već stara i umorna od života. Naročito ovih zadnjih godina, kad moram prihvatiti sinovu pogibiju, kad nemam nikakvog posla, kad su mi svi dani potpuno isti, jednolični i dosadni. Više ne živim, samo dišem, a godine prolaze…
Priča je zasnovana na stvarnim likovima i događajima, kako su mi pričali i kako sam ih doživjela. Možda sam nešto dodala ili izostavila.
Prihvatam da neko od sudionika ima i drugačija sjećanja, da je zapamtio nešto što sam ja ispustila ili zaboravila. Vremenom se ružne stvari zaboravljaju, pamte se samo lijepe.
Ovo su MOJA sjećanja.
Osjećam se već stara i umorna od života. Naročito ovih zadnjih godina, kad moram prihvatiti sinovu pogibiju, kad nemam nikakvog posla, kad su mi svi dani potpuno isti, jednolični i dosadni. Više ne živim, samo dišem, a godine prolaze…
Ovu priču posvećujem svojoj porodici, familiji, rodbini, precima i naročito, svojoj djeci i unucima.