Ponovo se vraćam u 1910. godinu. Pretpostavljam, da se te godine Radivoj Stojšić iz Bačkog Gradišta, oženio sa svojom izabranicom Aleksandrom – Leksom.
Bili su dobrostojeća porodica, jer u tom bogatom selu baš i nije bilo siromašnih. Prvo im se rodila kći, Vukosava, zatim Milinka, i kad su već svi nestrpljivo čekali sina – nasljednika, rodila se i treća kći Stana, moja buduća svekrva.
Sjećam se da mi je nekoliko puta rekla:
-Valjda mi je život težak zato što sam bila treća kći u seljačkoj porodici i niko mi se nije obradovao kad sam se rodila.
Ako se djetetu ne obraduješ kad se rodi, biće čitav život nesretno.
Poslije Stane, ipak su se rodila dva sina, Milorad i Milovan.
Prolazile su godine…
Vukosava se udala u Bečej, Milinka u Čurug, a Stana, mirna i veoma lijepa djevojka, imala je puno udvarača, i na kraju se odlučila za lijepog momka Bajšanski Svetozara – Cvetu, i pobjegla s njim na biciklu na njegov salaš u blizini Bečeja. Cveta je živio sa mamom Ljubicom i sestrom Ružicom. Otac mu je davno umro.
Cveta i Stana bili su rođeni iste godine 1915. a vjenčali su se 1937.
Njegova mama Ljubica, bila je iz Bačkog Petrovog Sela, jedina kći pored dva starija brata, bogate seljačke porodice Milinkovih. Udala se prilično mlada za Bajšanski Jovana, rodila kćer Ružicu 1912. i sina Svetozara 1915. godine, a onda je njen muž otišao u Prvi svjetski rat. Bio je teže ranjen, mislim u nogu i otpušten iz vojske. Jedno vrijeme je bio prilično dobro, a onda se rana inficirala, doktora nije bilo nadaleko, i tako je umro.
Ljubica je rodila još jednog sina šest mjeseci poslije muževe smrti. Taj dječak je umro u desetoj godini života, jer ga je zaboljela glava. Već znamo da doktora nije bilo, pa ko se razbolio, taj je i umro, «Bog dao-Bog uzeo, Božja volja», i nema tu šta da se priča, jer «što je od Boga, i srcu je milo». Eto, da poludiš na takve izjave, šta je tu moglo biti «milo», pa da je sto puta «od Boga»?
Ljubica je ostala udovica u 22. godini života i nikad se više nije udala, čak ni pogledala drugog muškarca. Kako je bila razmažena, prilično drska i tvrdoglava, svekar joj je dao nasljedstvo što joj je pripadalo po mužu i tako je sa svojom djecom otišla na salaš. Obrađivala je zemlju, hranila djecu i zapovijedala svima i svakome.
Ružica se udala u Bečej, Cveta je doveo svoju ženu na salaš, ali Ljubici snaha nije bila po volji i nikad je nije prihvatila, iako su čitav život provele zajedno u jednom domaćinstvu.
-Zamisli! Došla na biciklu, uskočila, ukrala se. Ja sam bila isprošena i «dovela se» u karucama sa dva bijela konja, u vjenčanici i sa svatovima. – često mi je pričala moja baba Ljubica – starmajka, kako smo je svi zvali.
Smatrala je sebe starješinom domaćinstva i zahtijevala da je sin i snaha slušaju bez pogovora, jer «ona im je stekla imanje i sve sačuvala, mučila se i patila da oni imaju i zato je moraju slušati.» Toliko se pravila važna, da je s njima razgovarala samo «službeno» i kad treba da ih izgrdi. Ništa nisu uspjeli da urade kako treba, i uvijek su zbog nečega bili krivi.
Stana je prvog sina, Jovana rodila u oktobru 1938.
Prolazile su godine…
Došla je 1941. godina i drugi svjetski rat. Cveta je bio odmah mobilisan i zarobljen. Transportovan je u Njemačku i tamo bio do kraja rata.
Ljubica, Stana i mali Jovica, preživjeli su rat bez većih problema, sve dok nisu stigli «oslobodioci» Rusi, koji su ih opljačkali i za malo silovali.
Cveta se najzad vratio iz zarobljeništva i sve je krenulo po starom. Obrađivali su zemlju i slušali Ljubicu.
Ubrzo im se rodila kći kojoj su dali ime Ljubica po majki, ali je brzo umrla, kako mi je Stana pričala, zbog toga što joj je pupčana vrpca bila presječena prljavim makazama. Velika je sreća što se i Stana nije inficirala prilikom poroda. Kad je trebala roditi slijedeće dijete, Cveta ju je odvezao zaprežnim kolima u bečejsko porodilište da se ne bi ponovilo kao s malom Ljubicom.
Stana je rodila svog drugog sina 4. februara 1947. godine i dala mu ime Vladimir, po Baba Ljubičinom svekru, odnosno Cvetinom djedu. Ljubici se ni to nije svidjelo:
-Mogli su mu dati ime i po mom ocu, zašto po svekru, šta me briga za njim.Gunđala je po običaju.
Opet su mirno prolazile godine…
U Bačkom Gradištu održava se krajem avgusta, velika crkvena slava i čitavo selo slavi.
Radivoj je rano umro, a Leksa je svojih petoro djece rado okupljala oko sebe. Kćeri su se poudavale, sinovi se oženili i imala je puno unučića. Djeca su je povremeno posjećivala, ali «za slavu» i «svečare» dolazili su svi sa muževima, ženama i djecom.
Milinka je imala dva sina, Vukosava jednu kćer, Stana dva sina, Milorad jednog sina i dvije kćeri i Milovan jednu kćer. To je bilo devetoro unučadi razne dobi. Svi bi odlazili prije podne u crkvu, a djecu ostavljali majka – Leksi. Ona je morala dovršiti svečanu supu, napraviti sos i salatu. Ostala hrana (pečenje, šnicle, punjena paprika ili sarma i kolači), bila je pripremljena dan ranije. Djeca bi se čas posla, posvađala i potukla, stariji su gnjavili mlađe, nastala bi trka i dernjava, ali majka-Leksa bi to lako rješavala. Samo bi utrčala među njih i rekla:
-Ako ja tebe udarim ovako «sna ruke», – još ne bi ni izgovorila do kraja, a već je nadlanica pucala po ustima neposlušne djece.
Kad bi se roditelji vratili iz crkve, ručak je bio postavljen na stolu, a djeca su spavala ili mirno sjedila.
Vladimir je rastao na salašu uz brata starijeg devet godina.
Vremenom je Cveta kupio kuću u Bečeju i kad je Vladimir krenuo u školu, on i majka Ljubica preselili su se u tu kuću. Stana je dolazila biciklom sa salaša, donosila im hranu, prala veš, spremala, krečila, obrađivala baštu, i tako umorna vraćala se nazad na salaš. Morala je da pređe više od osam kilometara u jednom pravcu.