Prolazile su godine….
Moram da napišem da su nas u Cazinu svi dobro i lijepo prihvatili. Komšiluk, kolege na radnom mjestu i svi u gradu bili su izuzetno ljubazni i dobronamjerni.
Stekli smo puno novih prijatelja s kojima smo izlazili subotom na večere i muziku.
Kad je Darko trebao krenuti u školu, nije prošao test za upis kod školskog pedagoga, jer je na neka pitanja dao pogrešan odgovor. Sjećam se da je na pitanje “Od koga dobijamo mlijeko? Rekao: Iz samoposluge.” Imao je šest godina, pa je odlučeno da krene u školu kad napuni sedam. Morao je tu godinu dana ići u obdanište.
Bio je ljevak, služio de samo lijevom rukom i nogom, a kad je krenuo u školu, dobio je staru učiteljicu koja ga je natjerala da piše desnom rukom. Znam da je rekao da neće u školu jer mu učiteljica neda da piše “svojom rukom”. Otišla sam da pitam učiteljicu u čemu je problem i ona mi je rekla da Darko nije isključivi ljevak, da je njena dužnost da ga nauči da piše desnom jer on to može.
Tako se Darko i danas služi sa obje ruke podjednako.
Tada smo shvatili da on ne vidi dobro. Vukao je nos po knjizi i teci, pisao prekrupna slova, i kad smo ga odveli očnom doktoru, dobio je naočare velike dioptrije, stakla su bila kao dno od galona. Bile su mu preteške pa je ubrzo dobio kontaktne leće u Zagrebu.
Zlatko je bio miran, dosta povučen dječak, izbjegavao je gužve i tučnjave, a Darko sasvim suprotno. Čim bi ugledao neko koškanje među djecom, bacao bi naočare u travu i uskakao u tučnjavu. (Naočare se nisu mogle razbiti jer su bile predebelih stakala)
Uvijek sam molila Zlatka da ga pričuva od tih nestašluka.
Vesna je uvijek bila najbolja učenica u razredu, gotovo čitavog svog školovanja.
Kad je bila u šestom razredu, izabrana je da ide sa školom u Alžir. To je bila neka razmjena djece u cijelom svijetu, razrednica je pozvala Vladimira u školu da ga nagovori da pusti Vesnu, a on je odmah pristao (bez puno nagovaranja).
Odrastala je između dva brata i bila vrlo snalažljiva. Darko je bio izuzetno dosadan i išao joj na živce. Jednom dok je radila zadaću iz matematike a on joj dosađivao, ubola ga je šestarom i prokrvarila mu nogu kroz farmerke. Drugi put ga je pogodila klompom, pa su te njene crvene klompe nestale. Darko je kasnije priznao da ih je bacio u trnje iznad zgrade.
U našem dvorištu družila se sa dvije komšinice, Edvinom i Marinom koje su bile malo starije od nje.
Sjećam se kad sam odlučila da je došlo vrijeme da joj objasnim šta je čeka (u vezi prve mjesečnice), da mi je rekla: “Pa mama sve ja to znam, objasnile su mi Marina i Edvina”.
Uvijek je imala puno drugarica.
Bilo je njih sedam cura, i dan danas se druže: Asmela, Alma, Azra, Alisa, Armina, Mirela i Vesna.
Darko, Puško, Coha i Saša, u to vrijeme, uporno su pokušavali da osnuju svoj bend, New Yeti. Puško je imao gitaru, dobro svirao i divno pjevao, Coha, bas gitaru, a Darko je bio zaljubljen u bubnjeve. Saša je uvijek bio s njima, da im se nađe kad šta zatreba.
Stalno su svirali, lupali, skidali neke strane pjesme i pjevali.
Vesna je išla u Gimnaziju, Zlatko u Poljoprivrednu a Darko u neku usmjerenu Matematičko-fizičko računarsku školu.
Ostalo mi je u sjećanju, kad je hožda rekao Darku da nije obavezan prisustvovati časovima vjeronauke, kako je Coha skočio i rekao: “Moja mama je Jadranka, mogu li i ja sa Darkom?” Hodža je pitao: “A kako ti se zove otac?” “Halid” rekao je Coha, a hodža je rekao: “Ti sjedi!”
Zlatko je završio srednju poljoprivrednu školu 1988. godine. Išao je sa generacijom ‘69. jer je bio rođen u januaru 1970. Međutim za vojsku to ne važi. Svi njegovi drugovi otišli su u vojsku još u junu, a on nije mogao jer nije bio rođen 1969. Jedino ako upiše neki fakultet i donese Indeks, može ići u vojsku u septembru. Tako je odlučio da upiše Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu, (zbog troškova stanovanja i hrane jer tamo imamo puno rodbine, a i Bečej je blizu). Učio je za prijemni ispit i jedva se upisao, ali uspio je i dobio je poziv za odsluženje vojnog roka u trajanju od godinu dana, u Sombor.
Daleko od Cazina, ali blizu dede i majke.
Pravili smo dvije noći «oproštajno», prvu noć za starije, a drugu za mlađe.
Poslije tri mjeseca obuke u Somboru, prekomandovan je na aerodrom u Batajnicu. Zbog toga što nije dobro vidio na jedno oko, bio je kuhar.
U decembru te godine, saznala sam da je moj tata Laci, otišao u starački dom, sam i napušten, istjeran iz svog stana. Bilo mi je jako žao i puno sam plakala, pa je Vladimir odlučio da odemo po njega i dovedemo ga kod nas u Cazin.
“Ovako nisi plakala od kad ti je mama umrla.”
Nisam baš bila saglasna s tom odlukom. Rekla sam da ne znamo u kakvom je on stanju, imamo troje djece, kako ćemo se boriti još i sa njim, ali Vladimir je bio uporan da odemo po mog tatu. Znam da smo cijelu noć presjedjeli, popili litru konjaka i razgovarali. Ja sam uglavnom plakala. Nisam znala ni mogla da donesem tu odluku.
Čim je svanulo, a bio je petak, Vladimir je izašao i kupio mi dvije male saksije ljubičica na sajmu, onda sam pozvala svog tadašnjeg šefa, Ismeta Hadžalića, objasnila mu situaciju, tražila službeni auto i Šemsu, svog sekretara, da nas vozi u Bečej po mog oca.
Našli smo ga u staračkom domu i rekli da dođe sa nama u Cazin jer treba Vladimiru da pomogne u nekom poslu, da se javlja na telefon itd. Pristao je i krenuli smo. Zaustavili smo se u Batajnici i posjetili Zlatka. Bio je jako iznenađen i sretan što nas sve vidi.
Kao što sam pretpostavila, imali smo dosta problema sa tatom Lacijem. Volio je da pije, brzo je otkrio Stari hotel i Udruženje penzionera i kafanu kod Bobija, i stalno dolazio pijan, ili su ga dovodili jarani s kojima je pio. Po nekad su nas zvali telefonom da dođemo po njega, pa sam slala Zlatka i Darka da ga dovedu kući.
Pio je samo uveče, a preko dana je šetao sa grupom djedova, svi su davno pomrli pa se baš i ne sjećam najbolje. Znam da je bio jedan fini dido Hamdo, i Tramšek, pa onda Ahmet i još neki, sjedili su u parku i sve super dok ne padne noć. Onda didovi odu kućama, a Laci u prvu birtiju.
Tata Laci, živio je s nama malo više od deset godina. Umro je u našem stanu 16. aprila 1999. godine, na mojim rukama.
Zlatko je proveo u Novom Sadu godinu dana, a onda se vratio kući. Počeli su nemiri na Kosovu i spremao se rat o kojem, tada, nismo imali pojma.
Vladimir je napustio “Željezaru” poslije 10 godina radnog staža i registrovao svoju prvu privatnu agenciju “Marketing servis Bajšanski”, a kasnije preduzeće “Bajšanski”.
Morao je registrovati u Hrvatskoj, jer u Cazinu baš nisu znali šta bi to moglo biti.
Imao je kancelariju u Zagrebu, gdje su on i Zlatko uspješno radili jedno vrijeme. Zlatko je bio veoma poduzetan i puno je pomagao tati.
Prvu prodavnicu otvorili smo u oktobru 1989. godine u Cazinu. Dobili smo stovarište brašna iz Kikinde. Odlično bismo radili i zaradili, da nije došla 1990. i embargo na robu iz Srbije.
Prebacili smo se na drugu robu i pokušali raditi dalje.