Opet su prolazile godine…
Dara je završila srednju školu i vratila se svojoj kući.
U Vrbanju je konačno došao doktor i otvorila se prva ambulanta. Došla je i struja i voda. Dara se zaposlila u ambulanti kao osoba zadužena za svu moguću administraciju i knjigovodstvo. Otvarala je kartone, popunjavala recepte, primala zdravstvene knjižice, vodila knjige i ostalo.
Zlata je u Beogradu srela momka Bašić Stanislava koji je takođe studirao i zaljubili su se. Stanko je bio iz Brčkog, inače rođeni Dalmatinac iz Pirovca kod Šibenika. Kao dijete vojnog lica, koji se stalno sele, završio je u Brčkom. Dolazio je preko ljeta u Vrbanju i ostajao nekoliko dana kod majke s nama. Za to vrijeme ja sam spavala kod tete Ane. Stanko je bio jako zabavan i duhovit uvijek nasmijan i dobro smo se slagali.
Tetak Franja je znao da svira u nekakvu tamburicu, da pjeva i igra. Kad bih odlazila kod njih, prvo sam po drugi put večerala, a onda pjevala i igrala sa tetkom Franjom. Zvala sam ih po imenu Ana i Franja. Njihova kći Zora, bila je veoma mirna i tiha djevojka. Završila je frizerski zanat u Brčkom (jedino ona nije došla kod nas na školovanje ili po neku drugu pomoć), upoznala je Mujić Đulagu i udala se za njega. Jedno vrijeme su živjeli u Vrbanji, a onda se preselili u Brčko. Rodili su dvoje djece, Sinišu i Danijelu i sada su u Švedskoj.
Zlata se udala za Stanka, živjeli su u Gunji, pa u Brčkom, a sada su u Pirovcu. Imaju dvoje djece Silvija i Senku.
Dara se udala u Novi Sad za Radaković Mikija i ima takođe dvoje djece Nebojšu i Ljiljanu. Jadranka se udala za Požonec Dragu ima Renatu i Bojana i živi negdje u Sloveniji. Nena živi u Novom Sadu, ima dvije kćeri, Valeriju i Korneliju. To bi bilo sve za sada, što se tiče mojih sestara.
Kad imaš trinaest – četrnaest godina, vrijeme strašno sporo prolazi, a kad pređeš dvadeset, godine počinju da lete.
Imala sam nepunih četrnaest godina kad sam prvi put srela svog budućeg muža.
Išla sam u sedmi razred, a on u prvi srednje. Sreli smo se na otvaranju «Majskih igara» u Bečeju, koje se održavaju od 25. do 31. maja svake godine tradicionalno, čak i danas. To je ustvari smotra pozorišnih i školskih ansambala, na svim jezicima koji egzistiraju u Vojvodini.
Na središnjem gradskom trgu «Pogači», održava se glavna ceremonija otvaranja igara uz prigodan program, ples i zabavu.
Kad je prošao službeni program i počela muzika za ples, prišao mi je veoma lijep i posve nepoznat mladić i sa smiješkom me zamolio za ples. Plesali smo neko vrijeme, sve dok ja nisam morala poći kući. Gledali smo se i smješkali a ruke su nam se znojile. Izmijenjali smo samo imena, odnosno nadimke i škole. Dogovorili smo se da se sutra (u subotu), nađemo u mojoj školi na igranci u pet sati popodne.
Međutim, igrao je dobar film u «Velikom bioskopu» i komšije «Ćuparevi», dva brata i sestra, došli su po mene da idemo na prvu poslije podnevnu predstavu od četiri do šest sati. Objasnili su mi kako je film super, navratili smo se po komšinicu Bebu Kljajić – «Debelu», i otišli u kino.
Kad smo izašli oko šest sati i krenuli kući komentarišući film, odjednom sam se sjetila da imam dogovor svoj prvi »randes», s onim lijepim momkom u školi u pet sati.
Otrčala sam do škole, ples je još uvijek trajao, ali njega nigdje nije bilo.
Osjećala sam se prilično neugodno što sam zaboravila na taj sastanak, bilo mi je veoma žao, ali šta sam mogla?
O njemu ništa nisam znala. Samo da se zove «Mačak» i da ide u prvi razred srednje mašinske. Pa neću ja valjda ići pred njegovu školu da ga tražim. Bože sačuvaj, šta bi pomislio o meni? Može on mene da nađe, ako hoće i kad hoće. Slijedeće subote otišla sam na školski ples u pet sati, nadajući se da će i on doći. Uzalud sam ga čekala – nije se pojavio.
Naljutila sam se i otišla kući. Šta on zamišlja, ko je on uopšte, i šta hoće, i baš me briga za njega, neka se ljuti koliko hoće!
Vrijeme je prolazilo i skoro sam potpuno zaboravila tog momka.
Mama je pušila neke blage i aromatične cigare «Virdžinija» samo uz kafu, pa sam joj počela krasti cigare jednu, dvije dnevno, sakrivala sam se iza onog ozidanog svinjca i pušila. Jednog dana tata je za vrijeme večere upitao:
-Slavica, zašto ti pušiš iza svinjca?
Ja sam pretrnula, a mama ga je iznenađeno pogledala:
-Molim? Šta je tebi, zašto bih ja pušila iza svinjca?
-Zato što tamo ima puno opušaka od tvojih cigara. – rekao je tata i značajno me pogledao. Pogledala me je i mama i odmah su joj udarile suze na oči.
-Bebo! Znala sam! Od tebe se čovjek svemu može nadati. Sram te bilo, pušiš, kradeš cigarete? Nemoj slučajno da se to ponovi. Ubiću te Boga mi! –
derala se mama, tata je večerao i smješkao se, a ja sam propadala u zemlju od stida. Ipak sam nastavila da joj kradem cigare, ali sam pazila da pikavac zakopam u zemlju i dobro sakrijem. Bože dragi, išla sam tek u sedmi razred.