Došla je 1991. i izbio je ponovo rat.
JNA je napala prvo Sloveniju, a onda i Hrvatsku.
Teško se nabavljala roba, ali mi smo i dalje radili u svojoj prodavnici.
Nabavljali smo pivo, sokove, brašno, asortiman iz “Agrokomerca” i razne druge stvari. Zlatko nikad nije htio da položi vozački, pa ga je uvijek jedan od njegovih drugova vozio da raznose pivo i sokove po kafićima. Darko, Coha, Saša i Ado Topić, pomagali su kod utovara i istovara gajbi, a Zlatko im je plaćao dobru “dnevnicu”.
Nedavno smo se Coha, Ado i ja baš prisjećali tih dana i Coha reče, “Najbolji kupac je bio Disko u Žegaru”, još mi je rekao da su uvijek popili po flašu dvije piva dok su se vozili, a Zlatko ih častio sokom.
Opet sam se razboljela i morala u Bihać u bolnicu.
Uradili su mi jedan manji zahvat, trebala sam ostati još, ali došli su i rekli, “svi koji mogu da ustanu, odmah da se jave na prijemno da dobiju otpusno pismo, morate kući.”
Treba nam slobodnih kreveta, dolaze RANJENICI!!!
Pored mene je ležala jedna Bosiljka iz Bos. Petrovca i rekla mi da je počeo rat, da će se zatvoriti putevi i da moramo kući što prije dok još možemo. To je njoj javio muž telefonom i rekao da mi nemamo pojma šta se dešava.
Bio je april mjesec, nismo očekivali nikakav rat, a onda su jednog dana osvanuli stanovnici Bosanske Krupe u kućnim haljinama, trenerkama i sa po jednom najlom vrećicom u rukama. Rekli su da su ih komšije Srbi i neki drugi, istjerali iz njihovih kuća, da su pucali i da je bilo užasno. Okupili su se ispred Crvenog krsta, a Cazinjani su dolazili i odvodili ih svojim kućama.
Bili smo sigurni da rat neće doći do nas, sve dok nije pala prva granata i prvi put zasvirala sirena opštu opasnost, 11. juna 1992. godine, oko pet sati popodne.
Dobro se sjećam kakva je strka nastala u zgradi. Komšije sa zadnjeg sprata, sa putnim torbama u rukama, pojurili su u podrume. Od nekud su se pojavili neki momci izbjeglice iz Bosanske Krupe i počeli vikati: «Isključujte struju, izvadite osigurače, napunite kade vodom i silazite svi u podrume, odmah.»
Priznajem da sam se i sama uplašila, najviše zbog toga što je tata Laci otišao u šetnju i nikako nije dolazio kući. Sjećam se da sam kuhala grah i već je bio pri kraju, kad smo isključili sami sebi struju po naređenju onih momaka. Vladimir nije htio ići u podrum, pa nisam ni ja otišla sve čekajući tatu. Djecu smo natjerali da siđu dolje. Najzad se moj Laci pojavio mirno hodajući s rukama na leđima. Ušao je u kuhinju i rekao:
-Bebo, gladan sam, je l’ gotov ručak? Daj mi da jedem.
Ta njegova izjava, definitivno mi je “prelila čašu” i počela sam da vičem:
-Kakav ručak?! Zar ne čuješ da nas granatiraju? I gdje si do sad bio, odmah silazi u podrum!!!
On me je začuđeno gledao i izjavio:
-Kakvo granatiranje? Pala je jedna granata negdje daleko i šta ste se toliko uplašili, nije to ništa. Ne idem ja nigdje, hoću da ručam.
Zaboravila sam da je on preživio jedan krvav i strašan rat i ga ova jedna daleka eksplozija nije ni najmanje uplašila.
Zaista, poslije one jedne potmule eksplozije, ništa se više nije čulo i Vladimir je ponovo zavrnuo osigurače, ja sam završila ručak, djeca su se vratila iz podruma, a polako su i ostale komšije počele da se vraćaju u svoje stanove. Ipak je to bila nova i nepoznata situacija, pa smo se svi u zgradi dogovorili da se okupimo u stanovima na najnižem spratu. Padala je noć puna neizvjesnosti i, moram priznati, straha.
Kod mene su došla djeca, a kod komšinice Suade, odrasli.
Grad je bio zamračen, samo je u kafiću pored naše zgrade blistala svjetleća reklama. Zvali smo policiju telefonom da je isključe, a nismo znali da nas neprijatelj ne vidi, jer smo u dolini okruženoj planinama.
Od toga dana, narednih tri godine, pet mjeseci i petnaest dana, bili smo pod stalnom opštom opasnosti, svakodnevno granatirani, bombardovali su nas avioni, gađali su nas raznim raketama, zvončićima, bili smo bez struje, hrane, primali smo rijetko oskudnu humanitarnu pomoć, ginuli su nam sinovi, braća, muževi i očevi.
Kad su počele prve mobilizacije, Vladimir je otišao u Sekretarijat za narodnu odbranu i prijavio se, da dobrovoljno ide na liniju i ponudio naš “Kedi”, za vojne potrebe. Bili su mu jako zahvalni, ali “Kedi” je bio na benzin, kojeg nije bilo, pa ga nisu uzeli, a njemu su rekli da će ga pozvati kad zato dođe vrijeme (ako dođe).
Vladimir, Zlatko, Vesna i Darko bili su angažovani u Civilnoj zaštiti. Zlatko je, uglavnom istovarao kamione humanitarne pomoći ali obavljao i sve druge poslove koji su bili naređeni. Radio je u «Ferariju», a kad bi dobio poziv od Civilne zaštite mijenjali su ga na poslu Vesna ili Darko, jer on je morao ići. Jednom je otišao pet dana na prvu liniju prema «autonomašima» na kopanje rovova. Svi su to znali osim mene. Nije dozvolio da mi kažu da se ne sekiram.
Vladimir je najčešće išao u šumu na sječu drva, dežurao je u Vatrogasnom domu i radio još mnogo raznih poslova.
Vesna je bila pri Mjesnoj zajednici, a Darko je često raznosio pozive za mobilizaciju.
Vesna je tog ljeta prve ratne godine završila Gimnaziju, a Darko drugi razred srednje škole.
Ta njegova škola je bila čista smijurija. Trebali su da postanu programeri za kompjutere, a kompjuter nisu ni vidjeli. Nestalo je struje, knjiga, svesaka i ostalog školskog pribora nije bilo, tako da su im profesori crtali na tabli kako šta izgleda, a oni prepisivali u male plave teke dobijene od UNPROFOR-a.
Ako jedan dan izostaneš iz škole, moraš “ganjati” teku od neke drugarice. Kad zasvira opšta opasnost, nastava se prekida i svi bježe u “Ferrari” koji je bio na brdu iznad škole.
Zaboravila sam da kažem da nam je odmah po početku rata uveden policijski sat od jedanaest sati uveče do pet ujutro.
Poslije se to vrijeme mijenjalo prema situacijama, ofanzivama i tako dalje.
Moram još da kažem da su se Nedim i Nermina Pašić, odselili u Topusko, dobili su tamo posao, i mogućnost za specijalizaciju, a u taj stan došli su doktor Mirsad Džaferović sa ženom Zehrom i dva mala sina, Dinom i Omarom. Jedva su, teškom mukom izašli iz već okupiranog Sarajeva.
Naša zgrada je bila na tri sprata, dva ulaza, tako da je u našem ulazu bilo šest stanova i naravno da smo se svi družili i dobro slagali.