RASTANAK
U februaru 1968. godine, kad sam bila pred maturom, došao je Vladimiru poziv za vojsku. U to vrijeme, vojska se služila godinu i po dana i oboje smo bili očajni. Kako ćemo se rastati na tako dugo vrijeme, kad ne možemo jedno bez drugog ni nekoliko sati? Otišao je u Ljubljanu. Ne znam kako smo se rastali, ali znam da sam danima plakala. Toliko mi je nedostajao. Pola mog života, tijela i srca, otišlo je s njim, daleko, predaleko.
Svako veče prije spavanja, pisala sam mu pismo. Baš svako veče. Kad bih ujutro krenula u školu, bacila bih pismo u poštansko sanduče. Pisao je i on meni, često, lijepa ljubavna pisma.
Kad sam maturirala nisam znala šta bih radila u Bečeju, koji je postao pust i ružan bez moje ljubavi.
Roditelji su mi predložili da se upišem na Ekonomski fakultet u Subotici. To sam i uradila, nadajući se da će mi vrijeme brže proći i da će mi biti lakše ako se maknem iz Bečeja, gdje sam u svakoj ulici, svakoj kući, drvetu, listu, cvijetu, vidjela samo njega i naše poljupce, a on je bio daleko, daleko…
U Subotici sam našla stan sa još dvije djevojke. Obje su se zvale Eržika, jedna je bila crna, a druga plava. Crna je išla sa mnom u razred, a plava je završila gimnaziju i nismo je poznavale. Prilično slabo je govorila srpsko-hrvatski, jer je gimnazija bila i na mađarskom jeziku. Pitale smo je kako to da se nikad nismo srele u Bečeju, pa nam je objasnila da su njeni roditelji stari oko sedamdeset godina, da su nju dobili kad je svako od njih bio u drugom braku, da je otac pratio u školu i čekao poslije škole i da je nigdje nisu puštali. Nosile su se mini suknje, a njene su sve bile duge do ispod koljena. Prvi nam je zadatak bio da plavoj skratimo garderobu. Ostavile smo samo jednu suknju u kojoj će ići kući vikendom. U početku je bila jako stidljiva i povučena, nije mogla da jede u studentskoj menzi, jer tamo moraš jesti brzo, uvijek njih desetak čeka na tvoju stolicu, svi te gledaju i požuruju. Njih dvije su same kuhale i jele u stanu. Brzo se oslobodila i počela izlaziti, ali bila je veoma uporna i jedina od nas tri završila fakultet. Poslije puno godina srela sam je u Bečeju i pitala šta radi. Bila je profesor u ekonomskoj školi, razvedena s jednim djetetom.
U Subotici je sve bilo novo i nepoznato, ali ništa mi nije uspijevalo skrenuti misli od mog Vladimira. U našem komšiluku stanovala je moja stara prijateljica Nada, bila je na drugoj godini, ali stanovala je sama i više sam vremena provodila s njom nego sa mojim Eržikama. Stalno sam joj pričala o svojoj ljubavi i ona me je strpljivo slušala. Bila mi je kuma na vjenčanju.
Poslije nekoliko mjeseci u Subotici, počela sam da razmišljam ovako: ako ga čekam iz vojske, znači da hoću da se udam za njega. A, ne. Ne želim da se udam. Samo da se zabavljamo sto godina. Vladimir je bio velika pijanica, jako agresivan, bolesno ljubomoran. Volio je kartati za pare, potući se s bilo kim za najmanju sitnicu. Meni je zabranio da se šminkam, imao primjedbe na moju garderobu i naročito na moje ponašanje, jer sam uvijek bila vesela i razuzdana, što on nije mogao podnijeti. Tvrdoglav do krajnjih granica, uvijek je samo on bio u pravu. Često smo se svađali, optuživao me je da flertujem sa svakim, raskidali smo vezu, ali samo na par sati. Uvijek bismo se pomirili. Ponekad sam ga se i bojala kad se jako naljuti. Ako ga budem izazivala i svašta «lajala», mogao bi me i udariti, a mene nikad niko u životu nije udario. Ni mama ni tata nikad me nisu istukli. Mama je pokušavala da bude stroga, ali nikad me nije udarila nego mi je držala govore i plakala za svaku sitnicu, grdila me i prijetila. Mislila sam ako se udam za njega, pa ako me slučajno udari, šta ću onda? Ne, to ne dolazi u obzir. Volim ga više od svog života, ali udati se neću – nikada. Hoću da imam gdje da odem kad se posvađamo. Neka meni mojih roditelja. Ali, imam li pravo njega spriječiti da se oženi? Nemam. Pošto sam sve to tako pametno zaključila, prestala sam da mu šaljem pisma koja sam i dalje svako veče pisala.
U međuvremenu, Vladimir je dobio prekomandu u Sremsku Mitrovicu. Prestao je da mi piše, jer nije dobijao odgovor, ali čestitao mi je rođendan razglednicom i napisao novu adresu. Oglušila sam se i na tu razglednicu. Napisala sam mu sve što osjećam i koliko patim za njim, ali pismo nisam poslala. Onda se desila strašna nesreća. Vladimirov komšija i naš zajednički veliki prijatelj Nova zvani «Konj», bio je sa svojom djevojkom i sestrom kod njega u posjeti, i kad su se vraćali, imali su saobraćajnu nesreću u kojoj je Nova poginuo. Za taj događaj saznala sam sasvim slučajno iz pisma koje je Crna primila od kuće, dan poslije sahrane. Prvo mi je bilo da pomislim kako se Vladimir osjeća. Ja sam prestala da mu pišem, i poginuo mu je najbolji drug, a još je bio kod njega u posjeti. Znala sam da će doći kući, i odmah sam i ja otišla u Bečej.
Bio je početak novembra i već prilično hladno, a ja nisam znala šta da radim. Zamolila sam moju sestru da prošeta sa mnom po gradu, ne bi li ga negdje srela, da ga samo vidim na trenutak. Kad bih ga mogla zagrliti i pripiti se uz njega, a da ništa ne objašnjavam. Znala sam da sam kriva i užasno sam se osjećala. Došle smo do centra i prošle pored «Minjona», kad mi je sestra rekla:
-Eno Mačka, sjedi s nekom curom.
Zastao mi je dah. Nismo se vidjeli pola godine. Krišom sam pogledala i vidjela ga sa Slađanom, veoma lijepom crnom djevojkom plavih očiju. Još jednom smo se prošetale ispred «Minjona», jer sam htjela da i on mene vidi, i onda se vratile kući. Plakala sam i ljutila se i grozno se osjećala, pa sam otputovala nazad u Suboticu. Sve sam potanko, ispričala Nadi, ali ona nikad nije imala momka i nije znala da me savjetuje. Mislim da je patila zajedno sa mnom.
Moje cimerke i ja, upisale smo različite smjerove na fakultetu, tako da sam ja imala prvi parcijalni ispit u januaru za vrijeme zimskog raspusta, a one su otišle kući. Došla sam dva dana prije ispita u Suboticu, bila sam sama i bilo je jako hladno, tako da sam dobila temperaturu, i nisam mogla izaći na ispit.
Najzad mi je pukao film zbog svih tih događaja. Nisam mogla više da izdržim, jer sam u svakom prolazniku tražila njega, niko me nije interesovao, sanjala sam njegove ruke, oči, usne i kosu. Da ga ima druga djevojka, ne dolazi u obzir. Ni jedna ga nije dostojna. Konačno sam shvatila da mi nema života bez njega. Imala sam jednu veliku svesku u koju sam pisala pisma Vladimiru svako veče. Uzela sam tu svesku, iskinula toliko listova koliko je moglo stati u jednu običnu plavu kovertu, i zamolila Nadu da napiše adresu, jer sam vjerovala da se naljutio i uvrijedio na mene, i da ne bi otvorio pismo ako prepozna moj rukopis.
Dobro sam ga poznavala. Kad se uvrijedi, ne oprašta ni po koju cijenu. Bila sam sigurna da mi neće oprostiti to što sam prestala da mu pišem, odnosno što sam ga «ostavila» dok je bio daleko, pa makar umro za mnom. Ipak sam poslala ta pisma da zna, ako ih pročita, koliko ga volim, koliko mi nedostaje i da mi je život bez njega nezamisliv i besmislen.
Dobro sam razmislila. Pokušala sam bez njega i nisam mogla. Vidjela sam ga s drugom djevojkom i poludjela zbog toga. Morao je biti moj, samo moj, pa četiri godine smo se ludo voljeli i bilo nam je divno kad smo zajedno, sanjala sam ga i željela da se stopim s njim, da budemo jedno tijelo.
Zato se nikad, nikad nisam pokajala što sam se udala za njega, jer sam znala da je on jedina osoba s kojom želim i mogu da živim.