Te godine mama je počela da pobolijeva i doktori su rekli da ima bronhijalnu astmu, da joj ne odgovara kuća u kojoj živi jer je u razini Tise i vlažna, da je alergična na vlagu, plesanj, pelud, prašinu, perje i tako dalje, da se mora čuvati i preseliti u suhu kuću.
Tako smo prodali kuću u «Donjem parku» i kupili stan na drugom kraju grada u blizini željezničke stanice. Stan je bio mali, jednosoban, ali za nas četvoro dovoljan.
Kad smo se preselili, upravo sam se upisala u osmi razred osnovne škole.
Opet novi komšiluk, novo društvo. Grad i škola dalje nego ikad. Bili smo na periferiji prema Bačkom Petrovom Selu, suprotno od puta za Bačko Gradište.
Na žalost, sve je to bilo uzalud, jer mami nije bilo bolje. Stalno je kašljala i dobijala napade gušenja. Zimi je bila potpuno zdrava, ali proljeće i ljeto nije nikako podnosila. Jedino se dobro osjećala na moru. Početkom te jeseni dobila je preko socijalnog mjesec dana klimatskog liječenja u Cavtatu. Ne znam gdje je bila moja sestra. Tata i ja smo bili sami. Kad bih ja došla iz škole a on sa posla, vozali smo se na njegovom malom motoru, uglavnom do prve kafane gdje smo ručali. Tata je pio rakiju, a ja sam znala zviždati prodorno kroz zube kao muškarac, što je njega jako veselilo jer on to nije znao. Svaki čas me je molio da zviždim, ubrzo bi našem stolu prišli cigani muzikanti i svirali nam razne mađarske pjesme. Ja sam svaki čas zviždala, a tata se smijao i pjevao s ciganima:
«Saz dinarnok utven o fele»
(sto dinara, pedeset je pola)
ili,
«Oz enj opam ojon volt
hođ o sep lanj meg o bort
igen, nođon serete»
(Moj je otac takav bio,
da je lijepe cure i vino
stvarno, puno volio)
Nagovorio me je da popijem jedan čokoladni liker. To je bilo vrlo ukusno, gusto ali malo ljuto. Popila bih dva ili tri likera i bila malo podnapita.
Pjevali smo i zviždali do ponoći, i onda se vraćali kući.
Tako smo se nas dvoje super provodili dok je mama bila na liječenju.
Kad se vratila kući, tata i ja smo koristili svaku priliku da pobjegnemo u kafanu. Vodila sam računa da se vratimo kući u neko pristojno vrijeme, recimo prije ponoći. Mami to nikako nije bilo jasno. Grdila me je i više puta mi je rekla da je sreća što nisam muško jer bi bila gora od oca. A mi smo se tako dobro provodili!
Škola mi nikad nije bila problem, tako da sam i osmi razred završila s odličnim uspjehom.
Tog ljeta u Vrbanji, vjenčali su se Zlata i Stanko. Bili su svatovi u majkinom dvorištu. Poredani su stolovi ispod onih ranih šljiva, došla je sva rodbina i komšiluk, bilo je puno raznih jela, pića i kolača, pjevalo se i igralo do zore.
Sjećam se da sam imala crvenu haljinu, do struka usku, a od struka široku, bijeli kaiš, bijele sandale. Haljina je imala široku «šal» kragnu što mi je išlo na živce. Imala sam dugu kosu i nosila «konjski rep». Znam da sam rekla ujaku Marku da je ta njihova rakija preslaba, da samo smrdi na rakiju, pa sam, da to dokažem, popila malo više i pozlilo mi je. Ujak se smijao do suza, a ja sam morala na spavanje.
Ujak Marko imao je ženu Ljubu i dvoje djece. Kćer Miru, Jadrankinu vršnjakinju i sina Duška pet – šest godina mlađeg.
Umro je od infarkta sredinom osamdesetih. Mira je viša medicinska sestra i radi u «Vinogradskoj» bolnici u Zagrebu na kardiologiji, a Duško je sagradio kuću u Vrbanji gdje i sada živi sa ženom i djecom.
Kad sam se vratila u Bečej, nastao je problem oko upisa u srednju školu. Imala sam veliku želju da se upišem u srednju medicinsku, a u Bečeju su bile četiri srednje škole: Gimnazija, ekonomska, mašinska i građevinska, kao i trogodišnja škola učenika u privredi, odnosno razni zanati.
Mama je rekla da biram u koju školu želim od ovih nabrojanih.
Ja sam rekla u Medicinsku. Ta škola je bila u Novom Sadu.
U međuvremenu, moja sestrična Slavica – Nena, ona ista što je u gluho doba noći došla kod nas u Bačko Gradište i što su je moji roditelji pomagali šest godina, udala se u Novi Sad za nekog Mađara Semenski Tonija.
Nekako sam namolila mamu da odemo u Novi Sad kod Nene i da je pitamo mogu li ja stanovati kod nje da upišem školu koju želim. Mama bi naravno plaćala stan i hranu, samo nije htjela da budem kod nekog nepoznatog. Nena je izjavila da je njen muž strog, da je stan mali, ona je trudna, i da nikako ne može da me primi. Ja bih možda smetala njenom mužu, a njen sam rod, pa baš nije zgodno. Mama je rekla da će plaćati koliko traže, da pita Tonija, jer me ne može ostaviti bilo gdje tako mladu.
Ne, ne dolazi u obzir ni za kakve pare. Tako nas je Nena hladno odbila i vratile smo se kući. Bila sam krajnje zaprepaštena i očajna, ali vrijeme upisa je isticalo i morala sam izabrati školu u Bečeju.
Mislila sam da krenem u gimnaziju i da poslije idem na medicinu, ali mama me je i od toga odgovorila, govoreći da kad završim gimnaziju nemam nikakvo zvanje, da moram ići na fakultet, a Bog zna hoću li imati uslove, šta se sve može desiti za četiri godine, hoće li ona i tata uopšte biti živi i tako dalje. Tako sam, pod maminim pritiskom izabrala ekonomsku školu.
Da sam samo zaplakala pred tatom, sigurno bih išla u svoju željenu školu, ali on je u to vrijeme već previše pio i ništa ga nije zanimalo osim kafane, pjesme, šale i zabave. Ipak sam ga mogla iskoristiti mimo mamine volje, ali umiješala se, izgleda sudbina, jer da sam otišla u Novi Sad, vjerovatno više nikad ne bih srela svog Mačka.
Prolazile su godine…
Kad sam bila pri kraju drugog razreda, uključila sam se u rad Amaterskog pozorišta koje se nalazilo na spratu naše škole. Već sam pjevala u školskom horu i bila član literarne i dramske sekcije.
Profesor ruskog jezika Brankovan, otkrio je u meni tu neku dramsku, glumačku crtu i veoma me forsirao, zadavao mi teške tekstove i pjesme na ruskom jeziku, ispravljao mi dikciju i zaista bio krajnje uporan da me nauči kako se pravilno govori i recituje. (Zašto mi nije rekao da imam smisla za strane jezike pa da sam naučila engleski?)
I od njega sam pokušavala pobjeći, ali dolazio je mojoj kući, pronalazio me na raznim mjestima gdje su se okupljali mladi, pojavljivao se na biciklu iznenada, i uporno me učio da recitujem.
Bio je malen, ćelav čičica u starom, loše skrojenom odijelu, uvijek na biciklu, jedva dohvatajući pedale. Ja nisam visoka, a od njega sam bila za glavu viša.
Na svakoj školskoj priredbi bila sam zapažena svojim dugim i lijepo odrecitovanim ruskim pjesmama. Naučio me je, na silu, i da pjevam «Rjabinušku»,»Podmoskovske večeri», «Aganjok», i slične ruske romanse.
Sjećam se da su profesori na mojoj maturalnoj večeri, kad je profesor Brankovan već bio mrtav, tražili od mene da pjevam te ruske romanse, i ja sam pjevala sa suzama u očima, jer mi je bilo jako žao što mog dosadnog profesora Brankovana više nema među nama.