Juna mjeseca 1973. umrla je moja draga majka Justina iz Vrbanje.
Mama, tata, sestra i ja otišli smo na njenu sahranu. Tata je zamolio jednog svog kolegu da nas vozi autom.
Na sred sobe, na dvije stolice, bio je postavljen otvoren crni sanduk – škrinja, kako kažu Slavonci, moja majka je ležala u njemu. Bila je obučena u crno sa maramom na glavi. Izgledala je kao da spava, samo je bila malo više blijeda.
Okupila se sva rodbina i sve babe iz sela. Babe su stalno molile: «Zdravo Marijo, milosti puna…». Svi smo puno plakali. U kući ujaka Marka, spremala se hrana i kolači i stalno su nas vodili tamo da nešto pojedemo. Bilo je pet – šest kuharica, sve su bile u crnini samo sa bijelim keceljama.
Majka je sahranjena bez popa, po svojoj izričitoj želji, kao i njen muž Ivan.
Kad smo se vratili sa groblja, u majkinom dvorištu bili su postavljeni stolovi i servirana silna hrana, piće i kolači. Taj prizor podsjetio me je na Zlatinu svadbu, samo što nije bilo muzike i svi su bili u crnini i tužni.
Majka je imala 77 godina i nije dugo bolovala.
To mi je bio prvi jači udarac, prva smrt koja me je zaboljela.
Promijenili smo još dva stana, dok nas Vladimirovi roditelji nisu pozvali da živimo s njima u kući. Kuća je bila velika sa nekoliko namještenih soba koje se nisu koristile.
Vladimir me je pitao mogu li poslije svega što su govorili za mene, živjeti s njima u kući. Rekla sam da mogu, za ljubav mog djeteta, da sam svima sve oprostila i da mi je drago što su konačno shvatili da nisu bili u pravu.
Zlatko je imao oko tri i po godine kad smo se doselili u kuću.
Dok smo unosili namještaj, Vladimir je izjavio pred Cvetom, Stanom, Jovom i baba Ljubicom:
-Baš dobro što ste svi tu, da se odmah nešto razjasnimo. Prvi put kad mi se moja žena požali da je neko od vas nije lijepo pogledao, odmah ćemo se odseliti kao što smo i došli. Ja neću pitati ko je bio kriv. Je li to jasno?
Svi su ćutali, samo je Stana rekla:
-Jasno je.
Meni je bilo jako neugodno, nisam znala gdje da gledam jer su me svi pogledali.
Vladimiru to nije bilo dosta, nego je nastavio:
-Ne očekujte od nas da vam bilo šta radimo. Mi imamo svoja zaposlenja i davaćemo mjesečno pare za hranu i ostale troškove. Ako vam se sviđa tako, u redu, a ako vam se ne sviđa recite odmah. Sad dovoljno zarađujemo da možemo živjeti bez vaše i bilo čije pomoći.
Pet godina smo živjeli zajedno i moja svekrva mi nikada nije rekla da nešto uradim. Pomagala sam joj kad sam imala vremena i kad sam bila raspoložena.
Još uvijek smo radili u smjenama, ali Zlatko više nije morao ustajati i ići u obdanište. Čuvale su ga majka Stana i starmajka Ljubica.
Tog ljeta moji mama i tata kupili su kamp kućicu u Kumboru na Crnogorskom primorju. Išli su dva mjeseca na more i poveli Zlatka sa sobom.
Jednog dana, Vladimir i ja smo odlučili da odemo biciklima na salaš da prevrnemo djetelinu. Obukla sam kratke hlače i majicu bez rukava, i otišli smo da obavimo taj posao. Nikada ništa slično nisam radila, a niko mi nije rekao da suha djetelina grebe, pa sam i ruke i noge izgrebala do krvi. Kad smo se vratili kući, svi su «umirali» od smijeha, kad su me ugledali.
To je bilo sve što se tiče mog rada na njivi.
Pomagala sam malo kad se dovezu obrani kukuruzi, ali više u kuhinji nego oko kukuruza.