Nekoliko dana poslije slanja onog pisma, za vrijeme predavanja, prozvana sam preko razglasa da izađem jer imam hitan telegram. Jako sam se uplašila da nije neko umro i otrčala do sekretarice.
Telegram koji mi je dala, glasio je ovako:
«Javi mi se telefonom (broj taj i taj), volim te, Vladimir.»
Pročitala sam ga milion puta i zaključila da je posrijedi greška. Telegrami se šalju telefonom, i on je sigurno napisao «molim te», a ne «volim te», samo je pogrešno preneseno.
Otišla sam do govornice, podigla slušalicu, ali nisam imala hrabrosti da okrenem taj broj i provjerim šta je napisao u telegramu. Malo sam razmislila i odlučila da u subotu odem u Sremsku Mitrovicu i provjerim o čemu se radi. Je li moguće da mi je oprostio, da me još uvijek voli kao i ja njega?
Poslala sam mu telegram da me čeka u subotu.
Sjećam se tog putovanja. Sjedila sam pored jedne starije žene, i tako u razgovoru, rekla sam joj da idem kod svog momka i pokazala joj Vladimirovu sliku u uniformi. Nekoliko trenutaka gledala je u sliku, a onda mi rekla:
-Dobro se čuvaj ovog momka. Ljut je ko zmija, ljubomoran i sebičan. Moraćeš ga dobro slušati.
Kad sam došla u kasarnu i potražila Vladimira, morala sam ga malo pričekati, a dežurni su buljili u mene, da mi je bilo neprijatno. Imala sam dugu, plavu kosu, tamno plavu pelerinu i cipele na visoku petu. Pozvali su me da uđem u dežurnu sobu jer je već bio mrak i prilično hladno. Vladimir se pojavio u šinjelu tri broja većem, sav bunovan, tek se probudio. Samo me je zagrlio i rekao :
-Budalo moja mala.
Bila sam presretna. Otišli smo u hotel, pričali cijelu noć, pomirili se i ljubili i grlili i voljeli se kao i ranije. Jedne subote sam išla kući, a druge kod Vladimira. Baš 24 aprila dobio je dva dana nagradnog odsustva, kao dobar strijelac. Prvo smo otišli u “Halaš čardu” (riblji restoran) na večeru, a onda tu noć proveli u onoj staroj kamp kućici na Tisi i tada sam ostala trudna sa svojim sinom Zlatkom.
Još prije tog događaja, smislili smo ime i čvrsto se dogovorili da će nam se prvi sin zvati Zlatko. Kad smo jedne večeri šetali po Sremskoj Mitrovici, zajedno smo vidjeli kako pada zvijezda, a to znači da treba poželjeti neku želju, koja će se sigurno ispuniti. Oboje smo poželjeli da imamo sina Zlatka.
Poslije ta dva dana provedena u Bečeju, Vladimir se vratio u Sremsku Mitrovicu, a ja u Suboticu.
Nisam tada znala da unučad moraju dobiti ime po djedu ili baki sa očeve strane. Takav je običaj u pravoslavnim porodicama. Sva sreća da je Vladimirov brat već imao dvoje djece, pa su imena bila zauzeta. Mi smo smišljali imena svojoj djeci po svojim željama, a ne po rodbinskim linijama. Eto još jednog prekršaja s naše strane.
Sad sam se sjetila jednog događaja iz Subotice, koji sam već davno bila zaboravila
U potkrovlju mog fakulteta nalazila se mala kantina – restoran, gdje smo mogli popiti kafu, sok ili pojesti sendvič u pauzama predavanja. Sjedila sam tamo, pila kafu i pisala Vladimiru pismo, kad mi je prišao jedan nepoznat mladić. Bio je visok, krupan, crne kose i očiju. Upitao me je:
-Da li je slobodno? – i uhvatio se za stolicu.
Osvrnula sam se oko sebe i vidjela nekoliko praznih stolova. Odgovorila sam:
-Ima još slobodnih mjesta, izvini, ali ja sam zauzeta, pišem pismo.
Nije se ni pomakao, već je nastavio da govori:
-Oprosti, ali posveti mi samo tri minute svog vremena, moram nešto da te pitam.
-Dobro, sjedi. – rekla sam i pogledala ga.
-Ja se zovem, i reče neko ime koje nikad ranije nisam čula, bosansko – muslimansko. Na četvrtoj sam godini, imam još samo dva ispita, iz Zvornika sam, jedino dijete svojih veoma bogatih roditelja. Ti mi se jako sviđaš, raspitao sam se o tebi, znam da si tek na prvoj godini, znam kako se zoveš i odakle si. Molim te da se odmah udaš za mene, da te odvedem svojoj mami koja će te okititi zlatom i obući u svilu. Nikad ništa nećeš raditi, samo ćeš se dotjerivati, sjediti i uživati. Pristaješ li?
Nisam vjerovala svojim ušima. Prva reakcija je bila da sam prasnula u smijeh, a pošto me je on i dalje ozbiljno i tužno gledao, sabrala sam se i rekla mu:
-Izvini, žao mi je, ali ja imam momka već četiri godine, jako ga volim i upravo mu pišem pismo. Trenutno je u vojsci, ali čim izađe, udaću se za njega. Žao mi je, ali tebe nikad ne bih mogla voljeti. Hvala ti na lijepim riječima, još nikada nisam čula ništa slično.
Ustao je i pružio mi ruku. Bez ijedne riječi se udaljio i više ga nisam vidjela.
Kad sam bila sigurna da sam trudna, otišla sam kod Vladimira i rekla mu da ću pokušati taj problem riješiti u Subotici, postoji studentska ambulanta, Nada će mi pomoći, niko neće znati osim nje i nas dvoje.
Kako se izbezumio. Rekao mi je:
-Da se nisi usudila! To dijete je moje koliko i tvoje, i ako mu naudiš, pronaći ću te ispod crne zemlje ako treba, i ubiću te! Ako mi ne vjeruješ, donesi u slijedeću subotu svoje dokumente i izvadi moj rodni list pa ćemo se odmah ovdje vjenčati.
-Nije rješenje u vjenčanju. Od čega ćemo živjeti? Dobro znaš da se i moji i tvoji roditelji protive našoj vezi, ti ćeš tek u avgustu izaći iz vojske, nemaš posao, ja sam na fakultetu, roditelji nam neće pomoći, kako ćemo i gdje živjeti? Od čega? – odgovorila sam plačući.
-Ne brini se ljubavi moja, vjeruj sve će se srediti. Strpi se još malo. – Grlio me je i ljubio moj voljeni.
Vjerovala sam mu svaku riječ.
U junu sam položila sve ispite na koje sam izašla i dala uslov za upis na drugu godinu. To je bilo sve što se tiče mog školovanja.
Spakovala sam sve svoje stvari, posteljinu i suđe, i otišla kući u Bečej. Znala sam da se više neću vratiti u Suboticu.
Baš nikome nisam rekla ni riječi o trudnoći. Mama se iznenadila što sve vraćam kući, ali sam joj objasnila da mijenjamo stan i da neću nikome da plaćam kiriju bez veze do septembra.
Vladimir je konačno došao iz vojske 8. avgusta 1969. godine. Kako sam ga nestrpljivo i željno čekala.
Jednog dana dok smo pile kafu i pušile, mama me je, iz čistog mira upitala:
-Znaš li da trudnice ne treba da puše? – i po običaju, briznula u plač. – U kom si mjesecu?
-U četvrtom – odgovorila sam potpuno zatečena.
Baš tada je Vladimir došao po mene da izađemo, otvorila sam mu vrata i samo šapnula «Mama zna».
Ušao je i sjeo na kauč u kuhinji a ja pored njega. Gledali smo u mamu, i čekali šta će sad biti. Ona je obrisala oči i izbečila se na njega:
-Da čujem, šta mislite vas dvoje?
-Vjenčaćemo se u subotu. – mirno je odgovorio moj Vladimir. (Bila je srijeda).
Mama je ostala otvorenih usta, definitivno izbezumljena, a mi smo se zagrlili i otišli vani.
Pitala sam je poslije nekoliko godina, kako je znala da sam trudna, jer se ništa nije primjećivalo. Ispričala mi je da ju je upozorila komšinica, baba Lela, da se lijepo popravljam kako sam došla iz Subotice, ali da mi bujaju grudi što može značiti da sam trudna. Tako su joj se otvorile oči.
Sutradan, poslije onog razgovora sa mnom i Vladimirom, kad je došla s posla, rekla mi je da se spremim jer idemo u grad. Kupila mi je haljinu, (svijetlo zelenu), drap sandale i isto takvu torbicu, spavaćicu, (bijelu, dugu sa nekim volanima),nekoliko kompleta donjeg veša, najlon čarapa, i raznih drugih sitnica.
-U čemu si se mislila udati? – upitala me je s prijekorom.
-Pa u bilo čemu, zar je to važno? – još sam joj bezobrazno odgovarala.