Dvadeset devetog avgusta pred veče, dotrčao je kurir u kuću u kojoj je bio smješten bataljonski IKM i rekao da su četnici probili naše linije, oni koji su u pripravnosti odmah da trče na liniju, a oni što su na poštedi da pređu u brigadni IKM.
Zlatko je ležao i primao infuziju, a njegov najbolji ratni drug Nero, sjedio je pored njega, jer je bio među onima u pripravnosti. Rastali su se na brzinu, Nero je otrčao na liniju, a Zlatko i ostali su krenuli u susjednu kuću. Trebali su pretrčati možda dvadesetak metara i baš tada je jedna granata pala među njih, pa još jedna i još jedna.
Tri granate sa brda “Špic” iznad njihovih položaja.
Šest mrtvih i trideset dva ranjena.
Moj voljeni sin je, nažalost, bio među mrtvima.
Bio je utorak, sunčan i topao avgustovski dan.
Upravo tog jutra Vladimir je otišao na liniju poslije tri dana odmora. U Centru za socijalni rad, dijelila se humanitarna pomoć za penzionere, pa smo tata Laci i ja otišli da je podignemo. Bila je velika gužva i morali smo dugo čekati. Marica je stanovala u blizini, pa smo otišli kod nje da vidimo Anu i da se malo odmorimo. Ona nam se jako obradovala i počastila nas kafom.
Pitala sam je da nije Zlatko došao s linije. Rekla mi je:
-Pa ti znaš, baba, da on čim dođe kući odmah trči kod gazdarice na telefon da se javi mami da je stigao. Doći će 1. septembra, sigurna sam.
Dobili smo dvije kartonske kutije američkih konzervi u kojima je bilo svega i svačega. Na njima ništa nije pisalo, pa sam ih otvarala redom. Našla sam svega – od kafe i šećera do hrenovki i pudinga. Bila sam sva sretna što mogu dočekati Vesnu i Darka sa pravom večerom.
Tatu sam ispratila u osam sati na njegovo noćno dežurstvo i čekala djecu do deset, jer je tada počinjao policijski sat i svi su morali biti kod kuće.
Malo smo večerali i legli spavati zbog toga što smo slabo stajali s osvjetljenjem. Kad je Vladimir bio na liniji, Darko je spavao sa mnom u spavaćoj sobi u Vladimirovom krevetu, a Vesna u dnevnoj sobi na trosjedu.
Samo što sam zadrijemala zazvonio je telefon. Zvao je Alija iz komšiluka i rekao mi:
-Dobro veče, ovdje radio Cazin, molim vas nabrojite mi sedam sekretara SKOJ-a za nagradnu igru.
Odmah sam ga prepoznala i ljutito mu odgovorila:
-Znaš li ti koliko je sati? Mi spavamo, jer nemamo struju kao ti.
Počeo je da mi se izvinjava i prekinuli smo vezu.
Ponovo sam zaspala.
Ne znam koliko sam spavala kad me je opet probudio telefon. (Držala sam ga pored kreveta da ne moram ustajati po mraku).
Opet je bio Alija.
-Teta Nado, izvini što te budim, daj mi Darka na telefon, molim te.
E, tad sam se zaista razljutila.
-Kako se usuđuješ opet da zoveš? Ne dam ti Darka jer on mora ustati ujutru u šest sati i raditi cijeli dan, a ti ćeš spavati do podne. Sram te bilo, bezobrazniče jedan!
-Teta Nado, molim te kao mater svoju, daj mi Darka.
Darko se probudio i uzeo mi slušalicu iz ruke. Malo je slušao i samo rekao: “Dobro”.
Prekinuo je vezu i počeo se oblačiti. Bila sam strašno ljuta i rekla sam mu da neće ići nikuda. Upalila sam luću i vidjela da je pola jedan.
Darko mi je rekao da zapalim jednu cigaretu i dok je ispušim on će se vratiti.
Tek što je obukao hlače, Alija je pokucao na vrata. Nisu se obazirali na moje grdnje i ljutnju, nego su žurno otišli niz stepenice.
Ušla sam kod Vesne u sobu, probudila je i sve joj ispričala. Pokušala sam da vidim s balkona kuda su otišli, ali noć je bila tamna bez zvijezda i ništa se nije vidjelo.
Vratili su se poslije desetak minuta.
Ulazi Darko, a za njim i Alija. Ćute. Alija sjeda na dvosjed pored Vesninog ležaja, a Darko staje u ćošak sobe, nasuprot meni. Vesna leži.
Ja stojim naslonjena na zid i počinjem da galamim. Još uvijek sam strašno ljuta na Aliju. Pitam ga zašto je sjeo i da li misli cijelu noć da nas maltretira i neka odmah izlazi vani.
Onda čujem da Darko plače. Pitam ga:
-Da te nije još i udario? Zašto plačeš?
Vesna se pridiže u krevetu i pita ga šta mu je.
Darko jedva kroz suze kaže:
-Zlatko!
-Šta Zlatko? – pitam ja.
-POGINUO JE ZLATKO!
Alija sjedi sagnute glave za stolom, Vesna sjeda u krevetu i počinje da plače, ja još uvijek stojim naslonjena na zid u spavaćici i ljuta kao ris. Darkove riječi ne dolaze mi do mozga. Pitam:
-Ko to kaže? Alija? Kakve su to gluposti? Prekinite odmah s plakanjem oboje. Je l’ vam jasno?
Onda je Alija počeo da priča. Njegov brat Samir je hodža i oficir je za pitanja vjere i morala ili kako se već to zvalo, u 517. brigadi. Njemu javljaju za svakog poginulog borca iz te brigade, jer je on zadužen da javi roditeljima i da organizuje sahranu. Tako su večeras nazvali i izdiktirali imena i prezimena šestorice poginulih. Samir nije bio kod kuće, pa je Alija zapisao šta su mu javili. Prvi među poginulima je Bajšanski Zlatko.
Darka je zvao da dođe kod njega u stan, da nazovu bolnicu u Bihaću i ponovo provjere imena poginulih boraca.
Međutim, u bolnici im nisu htjeli reći imena, samo su potvrdili da je došlo šest mrtvih i trideset dva ranjena iz 517. brigade. Detalje i imena mogu dobiti ujutro od sedam sati.
Još uvijek sam ljuta, ne plačem, ne vjerujem. Pitam:
-Od čega je poginuo? Od metka ili granate?
-Granate – Odgovara Alija.
-Je li izvučen, gdje se nalazi?
-Izvučen je. Nalazi se u mrtvačnici u bihaćkoj bolnici.
-Hoće li se moći vidjeti? Je li previše raznešen? – Pitam ja i dalje, mrtva hladna, bez suza, bez ikakvih osjećaja, kao da sam od kamena ili kao da nisam tu prisutna, to se meni ne događa, ne radi se o mom djetetu, nego o nekom tamo nepoznatom vojniku.
-Hoće. – odgovara kratko Alija i dalje ćuti.
Pogledala sam Vesnu i Darka i rekla im:
-Izgleda da do ujutro nećemo moći ovo provjeriti. U svakom slučaju, noćas više nema spavanja. Vesna, ustani, obuci se i naloži vatru da skuhamo kafu. Šta ćemo, nemamo cigara? Prestanite s plakanjem – odmah. Ako je istina da vam je brat poginuo, imaćete vremena čitav život plakati kad god ga se sjetite. Sad su pred nama teška dva-tri dana koje moramo izdržati stojeći. Treba reći tati i Marici. Nemoj da je ko legao i plakao. Ja neću leći, pa nećete ni vi.
Poslušali su me bez riječi, a Alija je otišao u svoj stan da donese šteku cigara.
Vesna je skuhala kafu i pitala me može li nazvati Samira iz «Ferrarija» da dođe, da nismo sami.
Rekla sam joj da zove koga god hoće.
Nije prošlo ni deset minuta, a Samir je stigao.
Bio je policijski sat, morao je proći preko glavnog raskršća u centru grada, gdje uvijek dežura vojna policija, a stigao je za čas.
Počelo je telefoniranje.
Ja sam hodala kroz kuću, iz sobe u sobu, sa jednog balkona na drugi i pušila cigaretu na cigaretu. Još uvijek ne plačem. Ne želim da vjerujem u tu strašnu vijest.
Gledam u sat, čini mi se da kazaljke stoje, tek je dva sata, kad će svanuti da konačno čujem da je sve greška, da moj sin dođe kući nasmijan, da se svi smijemo ovoj ludoj noći, koja nikako da prođe…
Samir je na sve načine pokušavao da provjeri tu vijest. Zvao je Komandu grada – ništa ne znaju. Onda redom sve brigade i oficire koje je uspio pronaći kod kuće. Najzad je dobio nekog Senada koji je bio oficir u Zlatkovoj brigadi i on mu je potvrdio da je Zlatko poginuo.
Kad sam to čula, rekla sam mu da nazove 503. i da kaže da pronađu Vladimira i odmah ga pošalju kući.
Ofanziva je bila u punom jeku, brigade su se kretale i Bog zna gdje je Vladimir.
Tek oko četiri sata počela je da me trese nekakva groznica i počela sam da grčevito plačem.
Vesna je na sve načine pokušavala da me smiri i smirila sam se do šest sati.
Konačno je svanulo, a nas petoro popušili smo deset kutija cigara. Samir je oko pola sedam izašao da nam kupi još.
Kad se vratio, rekao je Vesni da se po čaršiji već priča da je Zlatko poginuo.
Odmah sam ih poslala po Maricu i Anu. Rekla sam:
-Vesna i Samire, idite odmah po Maricu, recite joj šta se dogodilo i ne vraćajte se bez nje i Ane. Neka dođu ovamo da budemo svi zajedno. Požurite, nemojte da joj neka komšinica dođe da izjavi saučešće, a ona nema pojma. Vi joj morate reći.
Otišli su odmah. Došao je moj tata sa svog noćnog dežurstva i iznenadio se što smo svi na nogama tako rano. Počeo je da mi priča šta je slušao na «Slobodnoj Evropi», a ja sam mu rekla:
-Sjedi, tata da ti nešto kažem.
-Evo, sjeo sam.
Čučnula sam pored šporeta da ubacim jedno drvo, bila sam mu leđima okrenuta i rekla sam:
-Poginuo nam je Zlatko.
Potekle su mi suze, a on je malo ćutao, a onda nastavio da prepričava vijesti sa radija.
Pustila sam ga da priča, jer sam znala da mu treba vremena da shvati šta sam rekla kao što je i meni trebalo.
Malo kasnije, izašao je iz kuće i komšinica mi je rekla da ga je srela kako šeta ulicom i plače.
Opet je komšinica Suada primjetila da se kod mene nešto događa. Vrata su se stalno otvarala i zatvarala, izlazila sam na jedan pa na drugi balkon i najzad je došla i pitala me šta se to dešava.
Rekla sam joj:
-Ono najgore, izgleda da mi je Zlatko sinoć poginuo i odmah briznula u plač.
-Šta? Ko ti je to javio? Pa nemoj tako govoriti, to još nije provjereno.
-Cijelu noć smo provjeravali, ne znam više šta da mislim – rekla sam.
Ona je otrčala sprat više po Zehru i došle su obje da mi objasne da sačekam, da se još provjeri.
Kršile su ruke i hodale zajedno sa mnom po stanu.
Čim su se otvorile one rijetke prodavnice koje su još radile, počele su da mi dolaze žene sa najlon kesama i da mi izjavljuju saučešće.
Čudila sam se što dolaze i plaču, ja nisam plakala, govorila sam da još nije provjereno 100%, još sam se nadala, još uvijek nisam vjerovala ni mogla povjerovati da mi je moje voljeno dijete ubijeno.
Izlazila sam na balkon i stalno gledala kad će doći Vesna, Samir, Marica i Ana. Vrijeme je strašno sporo prolazilo, a njih nema pa nema.
Najzad sam ih ugledala. Marica je bila obučena u crno, gurala je kolica sa Anom, a Vesna i Samir su je pridržavali sa strane.
Kako je plakala…
Kasnije mi je Vesna ispričala kako je bilo kad su došli kod nje.
Upravo je bila ustala, naložila vatru i počela pripremati Ani hranu. Obradovala se kad ih je vidjela i rekla:
-Otkud vas dvoje ovako rano? Sigurno dolazite s neke fešte. Baš dobro što ste došli, evo imam malo kafe pa ćemo je skupa popiti.
Oni su samo sjeli i ćutali, pa ih je pažljivije pogledala.
-Šta vam je? – upitala je.
Onda je Vesna rekla:
-Marice, mama nas je poslala po tebe i Anu. Spremi se i idemo kod nas. ….Izgleda da je Zlatko sinoć poginuo.
Marica se odmah bacila ničice na pod i zavrištala:
-Nemoj mi to govoriti! Kako možeš to da mi kažeš?
Udarala je glavom o pod.
Ana se uplašila te iznenadne galame, pa je i ona počela plakati u krevetiću. Plakali su i Vesna i Samir i pokušavali da je dignu s poda.
Sišla je i gazdarica i jedva su je nekako umirili da se spremi i krene kod mene.
Naravno i mene je rasplakala kad je stigla. Kuća se počela puniti svijetom.
Dolazili su i poznati i ne poznati. Sve sam se nekako odupirala dok nije došao hodža Samir, Alijin brat i izjavio mi saučešće. (nešto na arapskom jeziku).
Onda mi je konačno pukao film i počela sam da shvatam da mi je dijete mrtvo.
Pitala sam hodžu da li ga je vidio mrtvog?
Rekao je da jeste, da ga je umio i spremio da možemo da ga vidimo. Treba otići u Bihać po njega, da se prebaci u našu mrtvačnicu u Domu zdravlja. Sve je već organizovano, samo da kažemo gdje želimo da ga ukopaju.
Kakvo ukopavanje? O čemu ovaj govori? Gdje mi je dijete? Šta da radim sada? Zašto ne dolazi Vladimir? Šta da radim Bože? O, Bože, šta mi to radiš? Molim te, Bože, reci da to nije istina! Reci mi da sanjam, dopusti da se probudim!!!
Nešto iza deset sati, zaustavila su se kola ispred kuće i rekli su mi da je stigao Vladimir.
Došao je u svojoj već prljavoj uniformi, uplakan, ćuteći me je zagrlio i sjeo kraj mene.
Ni jednu riječ nismo progovorili… Tiho smo plakali, trudeći se svako za sebe da se ništa, ni glas ne čuje.
Došli su i predstavnici Mjesne zajednice i čitav grad, kuća je bila prepuna svijeta. Ponovo su nas pitali gdje želimo da se naš sin sahrani.
Odlučili smo se za gradsko groblje, gdje se sahranjuju i ostali poginuli borci, njegovi drugovi.
On je bio prvi i jedini nemusliman koji je sahranjen na gradskom groblju.
Zlatkov vjenčani kum i jedan od najboljih drugova – Bibo, otišao je u Bihać po njega i da nabavi posmrtnice. Morala sam sastaviti tekst za posmrtnice, i uglavnom, sve su mene pitali jer Vladimir nije bio u stanju da išta misli i odlučuje.
Marica je otišla kući da pripremi košulju, hlače, cipele i ostalu garderobu da ga presvuče iz krvave uniforme.
Moja prva reakcija je bila da ga ne dira i ne presvlači, da je svejedno u čemu ćemo ga sahraniti, ali ona nije htjela ni da čuje.
Oko šest sati popodne, stigli su u cazinsku mrtvačnicu.
Bibo i Marica su ga presvukli.
Samir nas je odvezao da ga vidimo.
Kad smo ušli u mrtvačnicu, ugledali smo desetak tijela poginulih boraca. Ležali su na podu na drvenim paletama prekriveni bijelim čaršafima. Jedan čovjek je ušao sa nama i pitao koga želimo da vidimo.
Rekli smo:
-Bajšanski Zlatka.
Otkrio nam je prvog do zida. Samo glavu.
Ugledala sam svog sina!
Pali smo oboje na koljena.
Dobro poznato lice. Oči širom otvorene, iznenađene, zaprepaštene. Kratko podšišana kosa, duboki zalisci, usta malo otvorena, vide se dva gornja zuba,
Brada stara dva-tri dana, od vrha brade do kraja vrata zalijepljen flaster.
Vladimir mu svojim dlanom prekriva oči i pita onog čovjeka:
-Zašto mu niste zatvorili oči?
-Nismo mogli.
Saginjem se, ljubim ga u čelo, hladno kao led, milujem mu kosu. Kosa je živa, povija se pod mojim dodirom. Magli mi se pogled, plačem, Vladimir je sklonio ruku sa njegovih očiju i ja gledam u te oči, zelene, zelenije nego ikad, trepavice crne, guste, svaka bi ih djevojka poželjela, obrve fino oblikovane, u desnoj mala bradavica, uvijek je pokušavao da je se riješi, gledam ga i ne mogu da vjerujem u to što vidim.
Očekujem da se onesvijestim jer počinjem da trnem. Osjećam kako mi trne lice, pa ruke i noge, ne mogu da se pokrenem, niti išta da progovorim.
Odjednom se sjećam kako sam se osjećala kad sam primala one narkoze tri puta u toku rata zbog operacija. Samo mi se začepe uši, kao da sam pod vodom i udari me nešto nevidljivo u mozak, gubim svijest i počinjem se silovitom brzinom vrtjeti u krug uz zidove nekog uspravnog tunela punog raznobojnih ćilima, sve bliže vrhu, a nikako da stignem, a voda nekakva šumi kao najjači vodopad, ali ne vidim je i ne osjećam, samo je čujem. Sve brže se vrtim po stranama tog tunela i vidim crne, smeđe, plave, zelene, crvene, ljubičaste boje, pa onda sve svjetlije, narandžaste, žute i najzad bijela, to je kraj tunela i šum vode slabi i prestaje i najzad otvaram oči.
Čini mi se da sam se vrtjela samo par sekundi, a onda čujem da sam bila bez svijesti pedeset minuta.
Dok gledam Zlatka, očekujem da mi se to dogodi, ali ne događa se ništa, oči su mi otvorene, mozak bistar, sve što oči vide registruje i slaže u neku svoju ladicu, suze mi teku, počinje nos da mi curi, ne mogu podići ruku da ga obrišem, samo šmrcam, ruke su mi utrnute, drvene, oduzete, ne osjećam noge, a onaj čovjek nas požuruje da izađemo jer mora zaključati.
Ne mogu da zakoračim, Vladimir me pridržava i vodi, hodam, a nisam toga svjesna.
Vani stoje i čekaju nas Marica, Samir i Bibo, puše i gledaju u nas. Ništa ne osjećam, neko mi briše nos, ne govorim, ne vrištim, ne jaučem, a sve u meni puca, gori, ali usta su mi utrnuta i brada i lice, samo suze teku.
Nemam glasa, a u sebi vrištim, sine, sine, sine moj!!!
Svi me gledaju, niko me ne čuje, samo suze teku, otkud tolike suze? I bol, bol, neopisiva bol, ti si moje meso i moja krv, moje porođajne muke, moja radost i sreća, moj prvorođeni sin, sve moje, kako ću bez tebe? Ima li Boga? Zašto i mene ne uzme? Zar još dišem? Koliki je moj grijeh? Šta sam zgriješila da trpim ovakvu kaznu? Bože!!! Zašto?
Dolazimo kući i želimo biti sami u svom bolu.
Međutim, kuća je puna svijeta, Vesnine drugarice kuhaju kafu, prave sokove, neke su komšinice i prijateljice donijele hrane i kolača, svi sjede, jedu, piju i razgovaraju.
Mi odlazimo u spavaću sobu gdje nema nikoga i liježemo svako u svoj krevet.
Plačemo u tišini nekoliko minuta.
Onda je ušao Amir Pandža, pravo s linije i zagrlio me plačući. Mirisao je na barut, uniforma prljava, neka marama na glavi. Vojnik, borac, plače, grli me i sav se trese…
Rekla sam Vladimiru:
-Moramo izaći. Ovaj svijet je došao zbog nas! Moramo izdržati.
Ušli smo u dvevnu sobu punu svijeta. Svaki razgovor je prestao, napravili su nam mjesto da sjednemo.
Nismo jeli ni spavali, samo smo pušili i pili kafu.