Laslo je dobio prekomandu u Travnik, stan u oficirskoj zgradi, fino ga je uredio, i poslije višemjesečnog dopisivanja, ponovo došao u Vrbanju da se oženi sa svojom izabranicom. Svi su bili krajnje iznenađeni, osim Slavice, i možda, Marka koji je uporno čitao njena ljubavna pisma, a kako je njen otac bio bolestan i krajnje nervozan i ljut, niko se nije usudio usprotiviti tom braku, jer je Ivan «dao blagoslov» svojoj mezimici. Tako su se Slavica i Laslo vjenčali u Vrbanji, 08.08.1948. godine. Svadba je zamišljena kao skromna, ali trajala je čitav dan i noć. Poslije vjenčanja u Mjesnom uredu, svatovi su otišli u Vatrogasni dom, jer je to bila najveća i jedina sala u selu, i započeli slavlje. Laci je donio «hrpu» para, pa je jela i pića bilo u izobilju, a naravno, došli su i najbolji tamburaši.
U Slavoniji, među Šokadijom, glavna muzika su tamburaši, glavni ples, kolo, a pjesme bećarci. Laslo od svega toga nije imao pojma. Cure su počele pjevati bećarce, a momci su im odgovarali, takmičili su se ko će bolje i ljepše pjevati, a prvo su pjevali one finije kao:
«Moj se dika oženio,
a ja ni ne znadem,
šalaj bi me poljubio
samo da mu dadem
I ju, ju, ju»
«Došo dika u goste
pa pojeo čorbu
a valjuške nije mogo
pa strpo u torbu
I ju, ju, ju»
Pa onda one malo oštrije, kao:
«Da zna mama
šta zna soba mala,
ne bi mama
sobicu držala
I ju, ju, ju»
«Mjesečino i ti puno znadeš
samo pazi da me ne izdadeš
I ju, ju, ju,
Podvriskivale su cure i drmale se u kolu, a momci su odgovarali:
«Pošla cura na vodu,
čudila se kanti
poljubi je jedan baja
da i danas pamti
Op, žica, žica, žica,
Drma mi se kabanica»
Kad je noć poodmakla, a gosti se podnapili, počeli su se pjevati i drugačiji bećarci, oni najgori, kao:
«Mala moja, visoki jablane,
jel ti mjesec vidio tabane»
Ili,
«Ja i mala iste vjere nismo,
sagonimo debelo u tisno
op žica, žica, žica,
drma mi se kabanica»
I tako dalje, i tome slično. Bećarac je takva vrsta pjesme, da na istu melodiju, možeš na licu mjesta smisliti stih, ako si tome vičan.
Laslo je znao plesati, ali samo tango, valcer, čardaš i eventualno, ća, ća, ća, ali o kolu, nije znao ništa. Svatovi su na silu digli mladence u kolo, ali Laci se nikako nije snalazio, i stalno je vukao u pogrešnom smjeru, pa su ih ostavili na miru. Tako su čitav dan i noć presjedjeli zagrljeni. Slijedeće jutro, otputovali su u Travnik. Slavica je bila oduševljena stanom i namještajem poslije one njene sirotinje i bijede. Laci je išao na posao u kasarnu, povremeno na teren, a Slavica je kuhala, spremala i čekala ga. Muž joj je donosio razne poklone i cvijeće, izvodio je u «Dom armije» na večere i ples, bili su zaljubljeni i sretni.
Ivan je umro 1949. mislim u septembru. Na svoju izričitu želju, sahranjen je bez popa, što je bio pravi presedan u selu. Nikad, niko nije sahranjen na taj način, od kad se pamti, i od kad selo postoji. Crkva ima crna pogrebna kola, i dva crna konja ukrašena crnim perjanicama, koji voze umrlog do seoskog groblja uz neprekidnu zvonjavu samo jednog sitnog, piskavog zvona, tako da cijelo selo zna da je u toku sprovod.
Pošto Ivan nije htio ni čuti za popa, nisu mu dali ni pogrebna kola, niti je zvonilo posmrtno zvono.
Ipak, od trenutka kad se saznalo da je umro, okupljale su se starije žene u strogoj crnini, sjedile cijelu noć pored njegovog sanduka, i molile uporno i neprekidno: «Zdravo Marijo, milosti puna…»
Njegov brat Čika, upregao je konja u svoja obična, drvena kola, i sprovod je išao do groblja u tišini. Žene su se krstile i šaptale: «Bože dragi, sahranjuju ga kao živinče. Smiluj mu se Gospodine, oprosti mu grijehe i primi ga u carstvo nebesko Amen»
Čudim se da je pop dozvolio da se moj djed ukopa na seoskom groblju – svetoj zemlji, jer se nije ispovjedio i nisu obavljeni vjerski obredi. Sigurno je i za njega to bilo veliko iznenađenje i novo iskustvo, pa se nije snašao na vrijeme. Ponovo vas podsjećam da je to bilo davne 1949. godine.
Svaka čast, mom djedu Ivanu Begoviću. Bio je hrabar i dosljedan, niko ga nije mogao pokolebati. Umro je od raka bez ikakvih lijekova, sigurno u velikim mukama, ali se nije predomislio ni za tren. Voljela bih da imam samo djelić njegove snage i volje.
Ponosna sam na njega, i veoma žalim što se nismo upoznali.
Laslo je u međuvremenu, dobio dvije ponude za prekomandu. Mogao je da bira između Sarajeva i Sinja. U Sarajevu je već boravio na školovanju, pa se odlučio za Sinj, jer nikad nije bio u Dalmaciji. Zašto se nije odlučio za Sarajevo? Sad mi je žao, jer sam mogla biti «rođena Sarajka». Šta bi na to rekli Cazinjani?
Laslo i Slavica, preselili su se u Sinj, kad je ona bila već u visokoj trudnoći. Njena mama nije dozvolila da joj jave za očevu smrt, jer je znala da je pred porođajem i da je predaleko da stigne na vrijeme na sahranu.
Prvu kćer, odnosno mene, dobili su 26.10.1949-te godine.
Justina je odmah doputovala u Sinj, da se nađe kćeri pri ruci, i da joj kaže za očevu smrt. Slavica je puno plakala, jer je sa ocem izgradila poseban odnos, uvijek su se razumjeli , voljeli i poštovali.
Tražili su od Justine da predloži ime za dijete, i ona je rekla:
-Ako me već pitate, voljela bih da se zove Nada, a da je zovemo Beba.
Naša prva komšinica u zgradi, imala je kćer od osamnaest godina, i svi su je zvali Beba, što se mojoj baki neobično svidjelo, i tako sam dobila dva imena, odnosno ime i nadimak za sva vremena.
(Saznala sam da je moja druga baka željela da se zovem Klara, što i nije loše ime, ali ipak su mi moja prava imena draža).