Opet su prolazile godine…
Lacikin avanturistički duh, nije mu davao mira, pa se tako dobrovoljno prijavio u bataljon koji je išao na «čišćenje terena», odnosno slavonskih šuma, od ostataka ustaških bandi.
Tako je početkom 1947-me godine stigao u selo Vrbanju sa svojom četom da «pročešlja» šumu oko sela. Vrbanjci su ih dočekali puni sreće i olakšanja, kao svoje spasitelje i «dar Božji». Četa je ostala u Vrbanji oko dva mjeseca i pohvatala gotovo sve odmetnike kojima je već bilo dosta skrivanja i hajdukovanja. Mnogi su se i sami predali.
Jedne subote udavala se najbogatija cura iz sela i svi su bili pozvani u svatove. Na toj svadbi, upoznali su se Slavica i Laslo. Gledali su se, smješkali, plesali i zaljubili jedno u drugo. Osjetili su «ono nešto» što se samo jednom u životu osjeti. Laslo je odgađao povratak koliko je mogao i svaki dan se sastajao sa Slavicom. Kad se najzad, morao vratiti u kasarnu, zakleo joj se na vječnu ljubav i zaprosio je. Slavica je uzvratila uz suze, prihvatila prosidbu i obećala da će ga vjerno čekati. Laci je otišao, a ona je trebala sve reći roditeljima. Nije imala dovoljno snage ni hrabrosti za to, pa je sve ispričala svojim starijim sestrama i zamolila ih za pomoć.
Ana i Franja su sretno živjeli sa svoje dvije kćeri i obećali joj svu moguću pomoć kod roditelja. Vidjeli su koliko je zaljubljena i željeli su joj pomoći da ostvari svoje snove.
Seka je bila nesretna. Živjela je sama sa kćerima Zlatom i Darom, jer je njen muž nestao 1944-te godine. Jednostavno ga je «progutala noć». Koliko sam zapamtila iz priča, nije bio ni u jednoj vojsci, ali je bio naklonjen ustašama i želio NDH. Rekao je da ide na neki sastanak i više se nije vratio kući – nikada. Da li je dobrovoljno otišao s ustašama i negdje poginuo, ili ga je neko iz sela ubio i zakopao u šumi, nikad se nije saznalo. Jedno vrijeme su tražili njegovo tijelo, a onda odustali, a Seka je vjerovala da je živ, i čitav život ga je čekala. Uvijek se nadala da će joj se od nekud javiti. Umrla je u 80-toj godini života i još uvijek ga je čekala.
Znamo da je Laslu materinji jezik bio mađarski. U tom jeziku ne postoje rodovi, samo jednina i množina. Zbog toga Mađari ne mogu razlikovati muški, ženski i srednji rod, čak i kad dobro govore srpsko-hrvatski jezik. Laci nije govorio dobro, još uvijek je učio.
Slavici su počela stizati pisma koja su glasila, od prilike ovako:
«Dragi moj Szlavica (jer kod Mađara «S» se čita kao «Š», a «Sz», kao «S»).
Ja tebe puno poželila i volila jako, itd. Takođe, nije mogao nikad savladati riječce, i skraćenice kao: «se», «je», «od», «do»,»si», «sam» i slično. Uglavnom ih je koristio tamo gdje ne treba, a izostavljao gdje treba.
Slavica je pisma «gutala» sva sretna, i krila ih u kutiji na tavanu da ih neko slučajno ne pronađe i «ne daj Bože» pročita.
Već sam ranije spomenula njenog stričevića Marka. Bio je pravi mangup. Kako su bili kuća pored kuće, živjeli su kao jedna porodica. Svi su se dobro slagali i često, u tim teškim poratnim godinama, večerali zajedno. Slavica i Emica bile su nerazdvojne. Uvijek su zajedno izlazile, a Marko se šunjao za njima, uživao u tome da ih dovede u neugodnu situaciju, zadirkivao ih, stalno smišljao nove šale i sitne podvale, nisu imale mira od njega, a brzo je trčao pa ga nisu mogle uhvatiti da mu «presude».
Tako je jednom došao Slavici neki ozbiljan momak da se udvara, prije nego što je upoznala Lasla, pa je naprasno otišao u WC. Marko koji je prisluškivao čitav razgovor, odmah je dotrčao do nje i šapnuo joj:
-Ovaj tvoj je otišo srat.
Slavici se to tako zgadilo, da više nije mogla ni pogledati tog momka.
Dakle, svoja ljubavna pisma krila je u kutiji na tavanu, čak ni Emici ih nije pokazala. Krila, krila, sve dok ih Marko nije pronašao. E, onda je nastala prava zabava i smijurija za čitavu familiju, na užas i sramotu Slavičinu.
Za večerom bi sjedili: Ivan, Justina, Čika, Nina, Seka sa djecom, Emica, Slavica i Marko. Onda bi on odjednom ustao od stola, izvadio iz džepa pismo i počeo da ga čita, dok još svi ostali sjede i večeraju. Slavica je skakala za njim i pokušavala mu oteti pismo, pa su se ganjali oko stola, a svi prisutni su «umirali» od smijeha, hvatali se za trbuhe, zapinjali im zalogaji u grlu i tekle suze. Kad bi najzad uspjela da mu otme pismo, on je i dalje govorio:
-Puno te volila i ljubila tvoja Laslo.
Ona bi otrčala u sobu i nije znala da li da plače, ili da se smije. Uglavnom se, krišom smijala, a najviše od svega željela je da «zavrne vrat» svom stričeviću Marku, mangupu, lopovu, bezobrazniku, đubretu, uhvatiće ona njega nasamo, pa će je zapamtiti, gdje sad da krije pisma? U kući ne može, pronaći će ih mama, na tavanu ne može od onog skota, šta da radi? A Laci, kao za inat, piše tri puta sedmično. Da ih zapali – žao joj. Najzad se dosjetila, iskopala rupu u bašti, zamotavala pisma u krpu i krila u toj rupi. Bez obzira na to koliko je pazila da je Marko ne vidi, brzo je provalio i to skrovište.
Bio je mršav, crn momčić, uvijek u pokretu, tamnih, žmirkavih očiju i pomalo špicastim licem. Puno je radio u domaćinstvu svoga oca, a pomagao je i strini Justini u svim seljačkim poslovima. Nosio je onaj crni, slavonski šešir, i uvijek bio spreman na šalu i pjesmu, a Emica i Slavica bile su mu glavne žrtve. Čikina kuća bila je puno veća i bogatija od Ivanove. Dok je Ivan hranio jednu svinju za zimu, Čika je imao uvijek bar tridesetak komada. Zapošljavao je dečka da vodi svinje u šumu «na pašu», i davao im samo jedan obrok dnevno. Svinje ne pasu travu, ali obožavaju žir i druge šumske plodove i korijenje, tako da se dobro najedu u šumi. Odlazile su u šumu rano ujutro i vraćale se pred veče. Kroz selo su odjekivali «pucnji» dugih svinjarskih bičeva. Mladi momčići, svinjari, nadmetali su se u tome ko može jače da «pukne» bičem. Svinje su dobro znale gdje im je kuća, samo je trebalo otvoriti kapiju da uđu. Nikad se ni jedna nije izgubila ni otišla u tuđe dvorište.
Ivan je krajem 1947-me godine već bio teško bolestan. Dobio je cirozu jetre od silnog pića, slabe hrane i Bog zna čega još. Sve češće je ostajao u krevetu, jer je povremeno imao jake bolove, ali čim bi mu bilo bolje, odlazio je u krčmu. U to vrijeme nije bilo doktora nadaleko, pa ko se razbolio, taj je i umro. Glavne su bile babe koje su pripremale čajeve i sirupe od raznog, ljekovitog bilja, i davale ih bolesnicima prema svojoj prosudbi. Bile su još razne masaže, oblozi i najvažnije – molitve. Teške bolesnike, kojima ništa nije moglo pomoći, obilazile su časne sestre i pop, moleći se za ozdravljenje ili laku smrt, uz obaveznu svetu vodicu i svijeću.
Kada je Ivanu već bilo prilično loše, Justina je dozvolila časnoj sestri da uđe u njegovu sobu i pomoli se dragom Bogu da mu bude bolje. Međutim, kako je moj djed Ivan bio ateist i kivan na crkvu i sve u vezi s njom, odmah je otjerao časnu sestru, izvikao se na Justinu, i sve do smrti nije dozvolio da mu dolaze vjerski predstavnici. Često je tražio od svoje nesretne žene da mu donese nož, kako bi sebi prekratio muke. Justina je plačući, posakrivala sve noževe, viljuške, makaze i ostale oštre predmete da ih Ivan, koji je povremeno ustajao iz kreveta, ne nađe. Bojala se da ne digne ruku na sebe kad je već bio takav bezbožnik i neznabožac.