Polako su prolazile godine…
Druga kćer Jadranka, rodila im se 24.04.1953-će godine, sami su joj smislili ime, bez nadimka, nije joj ni trebao, jer je bila definitivno neprimjetna, nedruštvena, sva «smotana». Samo se držala za «maminu suknju» i ćutala.
Terezija i Lajoš, bili su zaprepašteni sinovom ženidbom. Kako se samo usudio oženiti tamo, neku siromašnu Hrvaticu – tuđinku, pored toliko bogatih Mađarica koje su mu oni odabrali, sa velikim mirazom, a šta mu je ova sirotinja donijela, ništa, žive u stanu u tuđoj kući, od plate, Bože sačuvaj!
Kako može biti tako tvrdoglav i neposlušan? Kako ih je mogao tako osramotiti?
Sva sreća, Laci i Slavica su živjeli daleko, a njegovi roditelji nikad je nisu prihvatili kao svoju snahu.
Razmišljala sam o tome i shvatila da nije bitna samo ista vjera, jer su oboje bili katolici, nego i pripadnost istom narodu. Kako sam se tek ja udala? Ni ista vjera, ni isti narod.
Lacikini roditelji, čitavog života su ga bili željni, rijetko i kratko su ga viđali.
Kada je umro moj djed Lajoš, krajem sedamdesetih, Laci je izdao svoj stan pod kiriju i preselio se na salaš da brine o svojoj mami. Sedam punih godina, sve do njene smrti, brinuo je o njoj i putovao na posao biciklom ili autobusom. Valjda je zato zaslužio da se i ja brinem o njemu do smrti. Umro je na mojim rukama, tiho, mirno, kao svijeća kad dogorijeva.
Opet su prolazile godine…
Kada sam imala oko pet godina, došla nam je teta-Sekina starija kći, Zlata. Bila je izuzetno inteligentna i željela se školovati, a njena mama nije mogla da joj to omogući. Prvo, u Vrbanji nije bilo nikakve škole osim osnovne, a Seka nije imala mogućnosti ni sredstava da je školuje na strani. Tako je jedino rješenje bila tetka Slavica i tetak Laci u Sinju, gdje je bila gimnazija i sve besplatno.
Sjećam se kao kroz san, kako smo se nas dvije lijepo slagale .Zlata me je vodila svuda sa sobom. Vjerovatno sam joj išla na živce i smetala, ali možda je to bio dogovor između sestara, da me Zlata čuva u slobodno vrijeme. Moja mama je tada imala malu bebu, a ja sam bila Zlatina. Svako popodne smo išle u obližnji park. Zlata bi ponijela knjigu, sjedila na klupi i učila, a ja sam se igrala. Bacala sam kamenčiće u mali potok što je protjecao kroz park, brala razno cvijeće, skakala okolo, pjevala i zabavljala se. Počeli su se pojavljivati i udvarači. Ja sam se ponašala gore nego moj ujak Marko. Nisam dala nikome da joj priđe. Htjela sam Zlatu samo za sebe. Sjećam se da su dvojica bila naročito uporna. Jedan je uvijek bio u zelenoj, a drugi u kariranoj košulji, pa sam ih prozvala «zelena i karirana tuka», pokazivala sam im jezik, tukla nogama, gurala dalje od Zlate. Uglavnom, ona nije imala momka, nije mogla od mene. Pričala mi je kako sam je sramotila, kad bi me vodila u kino. Naročito je zapamtila film «Tramvaj zvan čežnja», kad su, kod nekih scena svi plakali, a ja sam prdnula i smijala se iz sveg glasa.
Kad sam imala šest godina, pošla sam u zabavište, a slijedeće godine u školu. Po završetku prvog polugodišta, oko sredine januara 1956-te godine, na uporno insistiranje bake Terezije i djeda Lajoša, Laci je odlučio da se demobiliše i vrati kući u Bačko Gradište.
Djed i baka su uporno ponavljali da su ostarili i oboljeli, i da se žele trajno vratiti na salaš da tamo žive u miru, a Laslo da dođe i sa svojom porodicom preuzme brigu o kući i imanju u Bačkom Gradištu.
Preselili smo se, za vrijeme zimskog raspusta u Vojvodinu.
Nikad u životu, do tada nisam vidjela snijeg. To je bio neopisiv doživljaj, nešto potpuno novo i prekrasno. Uživala sam sve dok nije počelo drugo polugodište.
Kako sam bila u Dalmaciji, govorila sam ijekavski i ikavski sa puno dalmatinskih žargona, i taman naučila da pišem latinicu. U novoj školi, govorilo se ekavski, sporo, gotovo pjevušeći, i učila se ćirilica. Morali su mi kupiti nove knjige i teke. Osjećala sam se kao da sam pala s Marsa. Govorili smo dva potpuno različita jezika, pisali različitim pismom, nismo se razumjeli. Ja sam još i razumjela šta oni meni govore, ali mene – niko.. Govorila sam: ponistra za prozor, štokrla – stolica, mujsa – mačka, kapula – luk, libar – knjiga i tako dalje.
Sva sreća, imala sam staru i dobru učiteljicu, koja je odmah zadužila najbolju učenicu u razredu, Biljanu, da svaki dan poslije škole dolazi kod mene i uči me ćirilicu. Potrudila sam se da sve naučim i završila sam razred s odličnim uspjehom. U drugom razredu, preuzela sam od Biljane «titulu» najbolje učenice.
U našoj ulici nije bilo djevojčica, nego tri, četiri dječaka od pet do osam godina. Šta sam drugo mogla, nego da se igram s njima. Znala sam kako ću ih pridobiti, pa sam zamolila tatu da mi kupi loptu. Naravno, tata mi je uvijek kupio sve što bih poželjela, pa sam tako jedina u ulici imala loptu, na veliko mamino negodovanje, ali nije mogla ništa protiv tate i mene. Bila sam primljena u društvo dječaka, naravno, isključivo zbog lopte, inače, «ko bi se igrao sa djevojčicom»?
Pošto su oni bili u većini, igrali smo se rata, fudbala, kauboja i indijanaca, penjanja po drveću, draženja pasa vezanih na lancu, vije, žmurke i ostalih «muških» igara.
Sjećam se mlade djevojke Pirike koja je živjela u kući preko puta naše. Nosili smo od njih mlijeko i Pirika je svako veče dolazila, sva nasmijana, noseći u rukama glineni bokal pun mlijeka. Bila je tradicionalno obučena: Kratka, široka crvena suknja sa nekoliko bijelih podsuknji, bijela bluza sa onim «napuhanim» kratkim rukavima, crvenom maramom na glavi vezanom na potiljku i crvenim papučama na «štiklu». Uvijek raspoložena i stalno u nekom poslu. Imala je sedamnaest ili osamnaest godina, a viđala sam je samo kad donese mlijeko i kada mete trotoar ispred svoje kuće. Radila je pjevajući neke stare nerazumljive Mađarske pjesme.
Moja mama Slavica, uvijek je jako držala do toga da sestra i ja budemo lijepo obučene, čiste, uredne i kulturne. Oblačila nas je u iste haljine, čarape i cipele. Ja sam bila kratko ošišana, (nagovorila sam tatu da me odvede na šišanje, a mama zbog toga dva dana nije s njim govorila), a moja sestra, od četiri godine, imala je dugu, gustu kosu do pojasa, upletenu u dvije pletenice deblje od njenih ruku.
Tata mi je ispričao kako se mama bila nešto razboljela i morala je ostati u bolnici pet dana. On je znao da kuha i sprema, ali kad je Jadranka sjela pred njega i dala mu češalj da je počešlja, nastali su veliki problemi. Ona se derala da je tata čupa, nije znao šta da radi, pa smo je odveli kod tatinog brijača da je ošiša. Sa kratkom kosom izgledala je kao vrabac, onako sićušna i mršava. Tata i ja smo bili zadovoljni, ona je samo ćutala, a mama je za malo dobila slom živaca kad ju je ugledala.
Čudno, ali do dolaska u Bačko Gradište, uopšte je se ne sjećam. Sjećam se Sinja, našeg stana, žutog, drvenog poda u kuhinji, stubišta, dvorišta, nekih komšija, sjećam se puta do škole i kina, parka, potoka, dobro se sjećam Zlate i njenog «konjskog repa» i «plisirane» suknje, ali Jadranke se ne sjećam. Ne sjećam je se ni iz Bačkog Gradišta, ako baš stavim ruku na srce, ali postoje slike i pamtim priče. Ne vjerujem da sam bila ljubomorna na nju, a možda i jesam, jer joj je mama posvećivala previše pažnje, ali ja sam imala tatu koji mi je ispunjavao sve želje i volio me najviše na svijetu. Možda sam je ignorisala zbog njene savršene mirnoće, bolesne pedantnosti, ili jednostavno zato što smo bile dva potpuno različita svijeta.
Puno godina kasnije mama mi je pričala kako bi nas ujutro umila, počešljala, lijepo obukla u iste haljinice, i poslala na ulicu da se igramo. Naredila bi mi da pazim na sestru i da se igram s njom. Jadranka bi stala pored kapije, sagnula glavu i napravila «facu» kao da će svakog trenutka zaplakati. Bila je tako dosadna, nije znala ništa da se igra, jer bi se možda isprljala, ni riječ nije progovarala, samo mi je išla na živce i bila na teretu.
Tako bih je ja, kao slučajno, pogodila prljavom loptom, a ona bi odmah ulazila u kuću, plačući, i više nije izlazila vani. Svi smo bili sretni. Ja i moje društvo što se možemo slobodno igrati, a ona što sjedi kod mame. Tražila bi od mame da je presvuče u drugu haljinu, mama nije htjela, i tako je Jadranka sjedila u ćošku kuhinje i ljutila se na čitav svijet. Ja sam se, u međuvremenu, slobodno igrala, skakala, prljala, trčala i padala.
U to vrijeme, bile su moderne nekakve organdinske, okrugle keceljice, bijele, providne sa volančićima na rubovima i velikim mašnama na leđima. Ja sam tu kecelju skidala čim izađem na ulicu i ostavljala u prozor naše kuće, jer se lako prljala i derala.
Kad bi me mama zvala na ručak, preko zaprljane haljine vezivala sam čistu kecelju, i sva sretna što sam čista, ulazila u kuću. Moja mama, svaki dan je bila ponovo iznenađena kako ja izgledam. Prljava, musava, krvavih koljena i laktova, izgrebanih ruku i nogu, mjestimično poderane haljine, ali kecelja je bila besprijekorna. Prala me je i presvlačila, nekim mastima mazala posjekotine i ogrebotine, grdila me i vrlo rado bi me istukla, ali tata nije dao. Volio me je zato što sam takva, neobuzdana i neukrotiva, i mislim da me je uvijek smatrao svojim sinom, jer nije imao muške djece.
Kad bolje razmislim, ponašao se prema meni kao prema muškarcu gotovo čitavog života. U djetinjstvu sam bila zaštićena od mame, nije me smjela ni pipnuti i koristila sam tu činjenicu, maksimalno.
Zlata je došla sa nama u Bačko Gradište, ali i to je bilo selo bez srednjih škola, pa ju je tata odveo u Bečej kod neke svoje rođake da završi četvrti razred, i da kod nje ima stan i hranu, tu zadnju godinu. Uspjela je završiti gimnaziju s odličnim uspjehom, dobila je stipendiju, i otišla u Beograd gdje je upisala Filološki fakultet, koji je, takođe, uspješno i u roku završila.
U međuvremenu, ja sam išla u školu i bila najbolji učenik. Čak sam bila izabrana za najbolju glumicu i dobila glavnu ulogu u školskoj predstavi «Loptica skočica». Jedno vrijeme me je to zanimalo, a onda su mi svakodnevne probe postale dosadne i počela sam bježati. Učitelj, zadužen za predstavu, dolazio je mojoj kući i molio mamu da me pošalje na probu. Ja bih se sakrila negdje u dvorištu, a mama me je dozivala i prijetila mi. Na kraju sam morala slušati, predstava je uspješno izvedena na kraju školske godine, ja sam bila izvanredna, i puno, puno godina kasnije, Gradištanci su me pamtili kao «Lopticu skočicu».
Slijedećeg proljeća došla nam je u goste baka Justina iz Vrbanje. Nju su svi skraćeno zvali baba – Juca. Problem je bio u tome, što je moj tata imao mladu, nemirnu kobilu koja se zvala Juci. Moja baka Juca, mama i mi djeca, sjedili smo u kuhinji i doručkovali, a tata je pokušavao da preore baštu sa Jucikom. Kobila nije najbolje slušala, pa je on svaki čas vikao: «O, Juci» i sva sreća, psovao na mađarskom jeziku sve po spisku, ali niko od nas ga nije razumio. Kad god bi on viknuo «O, Juci», baka bi se trgla i pogledala vani. Mami je to, najzad dosadilo, pa je otišla ljuta, do svog muža, podbočila rukama kukove i upitala ga:
-Znaš li ti kako se zove moja mater?
-Znam, Juca. – Odgovorio je zbunjen, šta ga sad to pita.
-A kako se zove ovaj tvoj ludi konj? – Opet je pitala mama.
-Konj zove Juci, samo neće sluša mene.
Mama je vidjela da baš neće lako objasniti zbog čega je došla, pa ga je zamolila da odvede konja u štalu i dođe na doručak, i da tu sedmicu dana koliko će baka ostati, ne ore baštu.