Opet su prolazile godine…
Došla je 1941. i ponovo rat.
Već sam rekla da je Ivanov mlađi brat sagradio kuću odmah pored njih. Dobro su se slagali i živjeli kao jedna porodica. Nikako se ne mogu sjetiti kako se zvao taj djedov brat, jer smo ga od uvijek svi zvali Čika, a njegovu ženu Nina, što bi u prijevodu značilo stric i strina. Imali su dvoje djece, kćer Emicu i sina Marka.
Emica i Slavica bile su vršnjakinje, možda je Emica bila starija godinu ili dvije, a Marko je bio dosta mlađi od njih, jedno pet, šest godina. Kad si mlad, to je puno godina.
Vrbanjci su se jako namučili za vrijeme drugog svjetskog rata, jer je to malo selo, izgleda imalo neki strateški značaj, pa je stalno bilo «okupirano» i «oslobađano». Nije se znalo ni ko ga okupira ni ko ga oslobađa, uglavnom svi su ga «oslobađali».
Seljaci su svi redom iskopali u dvorištima trapove u zemlji, i čim bi počela pucnjava, granatiranje ili kad bi čuli zvuk aviona, bježali su pod zemlju i molili Boga da im kuća ostane čitava. Avioni nisu bacali bombe nego su samo pucali iz mitraljeza, pljačkali i uzimali šta su htjeli i šta su našli.
Hapsili su, tukli i ispitivali jadne seljake. Ustaše su ih psovale i optuživale da su partizansko selo, kad bi došli partizani, onda su ih optuživali da su ustaško uporište, jer je mladića iz sela bilo na obje strane.
Jedne noći kad su ustaše držale vlast, napravili su raciju i pokupili sve djevojke od 15 do 25 godina, i odveli ih u komandu – osnovnu školu.
Slavica je to veče oprala kosu i navila je na metalne viklere, jer će se sutra, kao i svake subote, vjerovatno održati ples u Vatrogasnom domu. Izvukli su je iz kreveta i odveli u komandu. Postrojili su djevojke u spavaćicama i bosonoge uza zid, i onda doveli pred njih jednog izmrcvarenog, krvavog mladića. Dvojica ustaša su ga držala, jer nije mogao stajati. Vidjelo se da su ga strašno mučili. Uhvatili su ga za kosu da mu podignu glavu. Lice se jedva raspoznavalo od silnih udaraca i posjekotina, ali Slavica je, s užasom, prepoznala svog brata od ujaka – Duška. Skoro se onesvijestila od straha i bola. Ustaški komandant držao je u rukama malo štene i milovao ga. Rukavi uniforme bili su mu zasukani, a ruke krvave.
Slavica je znala da su Duška prepoznale i sve ostale cure. Većina je pokrila lice rukama i zaplakala. Slavica i Emica stajale su nijeme, razrogačenih očiju od jezivog prizora pred sobom.
-Govorite ko je ovaj! Ime i prezime! Znamo da je ovo partizansko đubre iz vašeg sela! – Grmio je ustaški komandant, i dalje nježno milujući ono štene.
Duško je bio partizanski kurir od 1941. godine. Slavica je to dobro znala, a i većina prisutnih cura, jer je on povremeno, krišom u okrilju noći, navraćao kući da obiđe roditelje, kojima je bio jedini sin. Kako je selo bilo malo, normalno je da su to svi znali, izuzev onih koji su se previše bojali i pravili se da ništa ne znaju.
Cure su zapanjene ćutale i jedino se čuo po neki jecaj, jer su sve plakale.
Uslijedilo je šamaranje i udaranje glavama o zid. Slavici su se poslije svakog udarca vikleri zabadali u glavu i osjetila je kako joj počinje teći krv niz vrat.
Duška su odveli u susjednu prostoriju i začuli su se njegovi jezivi jauci, jer su nastavili da ga muče i ispituju.
Djevojke su nastavile primati šamare. Posrtale su, padale i opet ustajale, pod udarcima dvojice ustaša. Kad su već bile na izmaku snage, iznenada su se otvorila vrata i u prostoriju je ušao jedan visoki ustaški oficir, kome su svi prisutni odmah salutirali fašističkim pozdravom i ostali u stavu «mirno».
On se ogledao po prostoriji, pogledao preplašene i uplakane djevojke krvavih noseva i pitao šta se događa. Kad su mu podnijeli raport, otišao je u drugu prostoriju i čuo se samo jedan pucanj. Jauci nesretnog Duška su prestali, a on se vratio stavljajući pištolj u futrolu o pojasu. Nasmiješio se djevojkama i naredio da ih odmah odvedu kućama. On lično, odvezao je Slavicu i Emicu kući svojim džipom.
Najbogatija cura u selu, Mandica, rekla je sutradan Slavici:
-Znaš, Slavice, da su me samo još jednom udarili, počela bih nabrajati sve kuće od početka do kraja sela. Ipak, prije bih umrla nego što bih izdala Duškove roditelje. Jadni oni, kako su nesretni, ne mogu sina ni sahraniti kako treba.
Sve ovo, ispričala mi je moja mama i pokazala ožiljke na tjemenu od onih metalnih viklera.
Ana i Seka, rodile su 1943. godine, svaka po drugu kćer. Ana je rodila Zoru, a Seka Daru. Početkom 1945. Dara nije htjela ostati u skloništu, već je izašla u dvorište baš kad su Nijemci s automatima obilazili kuće. Još nije znala razumljivo govoriti, ali uputila se prema vojnicima sa ispruženom ručicom. Njena mama je s užasom posmatrala taj prizor, a svi ostali su čekali da mala Dara pokaže Nijemcima gdje je sklonište. Vojnici su okružili djevojčicu, čučnuli, pomilovali je i dali joj nekoliko čokoladica, mahnuli i otišli dalje. Dara se sva sretna, vratila u sklonište. Da su samo malo pričekali, mogli bi ih sve poubijati.
Ivan ih je naučio da stave jastuke ispod prozora gdje je najdeblji zid ako ne stignu otići do skloništa kad počne pucnjava. Govorio je da perjani jastuci zadržavaju metke.
Kad se konačno završio i taj rat, za Vrbanjce nisu prestali problemi i nevolje. U okolnim šumama zadržale su se razne odmetničke bande razbijene ustaške vojske. Danju su se skrivali u šumi, a noću upadali u selo, pljačkali, otimali i prijetili preplašenim seljacima.