Još samo da kažem da je čitavu sahranu snimao vojnik iz Zlatkove brigade.
Samo se on i pojavio iz 517. Da nije Faruk Fantom sa svojim vojnicima organizovao sahranu, ne znam kako bi to prošlo.
Znam da je bila ofanziva u toku, nažalost, bilo je više poginulih i nisu mogli stići na sve sahrane. Bilo bi bolje da ni taj jedan nije došao…
Pored tog vojnika što je snimao, bio je prisutan hodža Samir i Rale Bijeli. Niko više iz Zlatkove brigade.
Poslije nekoliko dana, došao je Nerko Durić, Zlatkov najbolji drug iz brigade, i još jedan momak kod nas da nam izjave saučešće.
Znam da je Nerko rekao koliko su molili da idu Zlaji na sahranu, ali nisu ih pustili, pa kad je redovno dobio malo odmora, odmah je došao kod nas.
Poslije mjesec dana, Marica je tražila tu kasetu na sve moguće načine. Čitav rat Zlatkova brigada je imala glavnu komandu u Pjanićima. Poslije pada Autonomije, glavna komanda se premjestila u Bihać. Marica ih je pronašla u Bihaću i tražila kasetu sa Zlatkove sahrane. Stalno su joj govorili da ne znaju gdje je. Stigla je do glavnog komandanta i zahtijevala da joj se preda kaseta. Kad je to najzad naređeno sa najvišeg mjesta, dobila je kasetu i sjeli smo da je pogledamo.
Našem razočarenju nije bilo kraja kad smo otkrili da je preko sahrane snimljen neki američki film. Ubrzali smo snimak da vidimo ima li išta sa sahrane.Taj film je trajao minut-dvije kraće od sahrane, pa se na kraju vidi Zlatkov grob i Vesna, Darko i njihovo društvo kako čuče oko groba. Tako smo bili sigurni da je to baš ta kaseta.
Eto… Svakakvih ljudi ima…
Naravno, niko za to nije odgovarao, kao da se ništa nije ni dogodilo.
Hvala vam borci i starješine 517. oslobodilačke brigade na svemu i na toj upropaštenoj kaseti.
Žao mi je zbog te kasete najviše i jedino zbog Ane. Možda bi ona voljela to pogledati kad odraste.
Meni ne treba…
Ja se veoma dobro sjećam svake sekunde, jer svaki dan mislim o tome.
Dok budem živa, neću moći da zaboravim nijedan trenutak.
Još da kažem da je sahranu počeo da snima Zlatkov drug i naš prijatelj Amir Škrgić, ali mu je onaj vojnik iz Zlatkove brigade (koji je zakasnio na sahranu), rekao da prestane da snima jer je on zadužen za to. Sve sam to čula i zapamtila.
Da…
Ne znam ko je izmislio onu izreku: «Vrijeme liječi sve».
Meni vrijeme ništa ne liječi, samo mi je sve teže.
Ponekad se sve u meni uzburka, i bol i tuga rastu kao plima. Toliko me obuzmu da ne mogu funkcionisati.
Ne radujem se ni jednom jutru što svane.
Ništa drugo mi ne dolazi do mozga osim bola, očaja, jada, tuge i nemoći.
Prikrivam to da okolina ne primijeti i ponašam se blesavo.
Ne puštam nikoga blizu svojih misli, prestajem voljeti, samo beskrajno patim.
Ne mogu raditi, ništa me ne zanima, sve mi je svejedno.
Ne mogu sebe natjerati da razmišljam o bilo čemu, niti imam snage i volje da to objašnjavam.
Uglavnom želim biti sama i plakati, urlati, sve razbiti.
Više se ničega ne bojim. Ne bojim se smrti, pa onda nemam razloga da se bilo čega bojim.
Kad je Zlatku bilo čertrdeset dana, išli smo svi na groblje, sa dvije gitare, jer su Rale Bijeli, Puško, Muhamed i Darko snimili pjesmu njemu posvećenu. Rale je napisao tekst i muziku, pjevao je Đuma, snimili su je u studjiu u Bihaću, i otpjevali njemu na grobu. Sjećam se kad su došli meni u kuću i donijeli kasetu, držala sam Anu u krilu, sagnula glavu i plakala, a moje suze su padale po njoj. Pjesma se zove “Posljednji pozdrav” i glasi ovako:
Grudu zemlje sam bacio i tešku suzu pustio
kad sam te u zemlju vlažnu spustio
i sa bolom u duši se zauvijek s tobom oprostio
Još pamtim kad si mi rekao “Čuvaj se, stari moj”, skupa smo s puškom u ruci stali u stroj,
nisam ni slutio da zadnji put mi poklanjaš pogled svoj…
Nema te, sad kad si najviše potreban
majci, ocu, sestri, bratu
Nema te, dao si život mladi za nas
u ovom teškom, surovom ratu
Nema te, po ko zna koji put pitam se
šta da kažem tvojoj maloj Ani,
zašto joj noćima majka plače
i zašto su bez tebe tužni tvoji jarani.
Sjećam se kad si mi pričao da si salaš sanjao,
zbog tog me i sad u grudima presječe bol,
kad god zasviram Balaša i njegov D-mol.
Nema te…
Marica je uspjela u toj poratnoj besparici da nabavi pare i napravi svom Zlatku divan spomenik. Na njemu je Zlatkova slika, i prelijepi stih koji je izabrala. Ide ovako:
BAJŠANSKI (Vladimira) ZLATKO
1970 – 1995
Ne mogu se rastaviti oči
izvori koji istom moru gledaju
nema rastanka, nema smrti.
Ako osluškujem vjetar, čujem tvoj glas,
Ako u smrt gledam,
čujem tvoju pjesmu.
Još samo nekoliko rečenica mojoj voljenoj djeci, Vesni i Darku.
Volim vas djeco moja, beskrajno i bezuvjetno. Možda sam previše prostora u ovoj priči posvetila Zlatku, ali to je zato što njega više nema. To nipošto ne znači da vas manje volim. Volim vas jako i zahvalna sam vam na svemu što radite za svoje roditelje. Vi ste divna djeca, pazite se i volite dok ste živi.
Takođe, čitavog života brinite i za Anu, jer ona je sve što nam je od Zlatka ostalo.
Počela sam ovu priču jednim citatom, pa ću tako i završiti.
Samo ovaj citat je od Ruskog pisca Turgenjeva:
«…Je li moguće da su naše molitve, naše suze besplodne? Zar ljubav, sveta, iskrena ljubav nije svemoćna? O, ne! Ma kakvo strašno, grešno, buntovno srce da se krije u grobu, cvijeće što raste na njemu mirno nas gleda svojim nevinim očima: ono nam ne govori samo o vječnom spokojstvu, o onom vječnom spokojstvu «ravnodušne prirode»; ono nam govori i o vječnom smirenju i o vječnom životu…»
Cazin, 2001. godine