Poslije te tragedije, kad je Vesna imala osam mjeseci, razboljela se. Nešto nije bilo u redu sa bubrezima i mokraćnim kanalima. Ležala je u Novom Sadu u bolnici mjesec dana. Nisam mogla ostati s njom jer sam prestala da je dojim. Isteklo mi je porodiljsko bolovanje i morala sam na posao. Svaki dan, poslije posla išli smo joj u posjetu. Mogli smo je gledati samo kroz stakleni «izlog». Kad su je otpustili, nije htjela meni od medicinske sestre. Bila sam u dubokoj crnini i zaboravila me za mjesec dana.
Stalno smo je vodili na kontrolu, čekali satima sa flašicom da piški.
Konačno sam osjetila da nešto sa mnom nije u redu i kad sam otišla kod ginekologa, saznala sam da sam trudna puna četiri mjeseca!
Ginekolog je bila moja dobra prijateljica i mamina komšinica – doktorica Eržika. Ona je bila prisutna i kod Vesninog rođenja i kad je mama umrla brinula se o svima nama. Molila sam je da me odmah «očisti», jer nikako nije dolazilo u obzir da rodim treće dijete. Imala sam dovoljno problema i sa ovo dvoje.
Rekla mi je, posve ozbiljno, da to ne dolazi u obzir, jer je trudnoća već poodmakla, da sam fizički i psihički veoma iscrpljena, da mogu ostati trajne posljedice, da mi otkažu bubrezi, čak da ostanem nepokretna, i da mi je bolje da imam troje djece i budem zdrava, nego dvoje, a da budem trajni invalid.
Svi njeni argumenti ni najmanje me nisu pokolebali i rekla sam joj:
-Ako ti nećeš, ja ću naći ko hoće!
Imala sam kolegicu na poslu koja je bila iz Sombora, a tamo je bio doktor koji je i nemoguće radio za dobre pare. Dogovorila sam se s njom da me u subotu odvede kod njega i podigla sam milion nekakvih dinara iz «kase uzajamne pomoći» u svom preduzeću.
Izgleda da se opet umiješala sudbina, jer je doktorica Eržika nazvala Vladimira i rekla mu šta namjeravam i koliko je to riskantno, i da me spriječi.
On me nazvao u kancelariju i rekao:
-Otkaži put za sutra, razgovaraćemo kod kuće.
Bio je ljut, a meni je «pao kamen sa srca». Bila sam odlučna, a istovremeno jako sam se bojala.
Tako mi je, na zaprepaštenje svih, opet počeo rasti stomak.
U Vojvodini niko ne rađa više od dvoje djece, bez obzira na pol. Troje se «omakne» samo onima koji umjesto drugog djeteta dobiju blizance. Mi smo imali sina i kćer, najpoželjniju kombinaciju, a ja ponovo trudna. Bilo mi je neugodno i na poslu. Tek što sam došla s porodiljskog, morala sam opet na bolovanje.
Bila sam sigurna da ću roditi djevojčicu, jer ono ime Jasna moralo se konačno ostvariti.
Kad su mi rekli da sam rodila sina, bila sam posve zatečena. Nikakvo muško ime nismo smislili. Došao mi je Vladimir sa Zlatkom i Vesnom u posjetu i Zlatko je pitao:
-Mama, može li mali brat da se zove Darko?
-Kako? – Pravila sam se da ne čujem,- Branko, Zdravko?
-Darko, mama, Darko – povisio je glas.
-Može, sine. Znači, Darko.
Darko se rodio 9. jula 1976. godine, prije nego što je bila godišnjica smrti moje mame.
Zlatko je te jeseni krenuo u školu, Vesna je prohodala i imala sam novorođenče. Te zime imala sam dvoje djece u pelenama i prvačića.
Uz veliku pomoć moje svekrve i starmajke, sve se stizalo i nekako preživjelo.
Sinovi su mi bili crnokosi sa zelenim krupnim očima, lijepi, likom potpuno na Vladimira, a kći, plava i okruglasta – ista ja.
Ponovo su počeli problemi. Darko je stalno imao bronhitis, teško je disao i povremeno se gušio. Kad je imao samo šest mjeseci, rekli su mi da ima hronični bronhitis, odnosno bronhijalnu astmu. Shvatila sam da je naslijedio bolest moje mame i bila sam očajna. Znam koliko se mama patila s tom bolešću, a umrla je u pedeset prvoj godini.
U toku jedne kalendarske godine, dva puta je išao na liječenje u Makarsku, svaki put po šest nedjelja. Dugo je to vrijeme za malo dijete. Jedva smo ga prepoznavali poslije šest nedjelja.
Kad smo ga prvi put ostavili u «Dječjem selu» u Makarskoj, vratili smo se u Split i ostali u jednom hotelu tri dana. Zvali smo to «zakašnjelim, skraćenim bračnim putovanjem». Nismo smjeli ponovo otići u Makarsku da nas Darko vidi i opet plače za nama, već smo stalno zvali telefonom i pitali da li plače i kako se osjeća. Uvijek su nam odgovarali da ne plače i da je dobro (a šta bi nam drugo rekli?).
Kad smo ga poslije šest nedjelja doveli kući, odmah nakon dva dana ponovo je dobio napad gušenja. Nosili smo ga u Dispanzer i u Hitnu, stalno je dobijao injekcije, bili smo u novosadskoj bolnici dvije sedmice, ali ništa mu nije pomagalo. Jedva smo se izborili da ponovo ide u Makarsku. Tako je bio loše da se nismo usudili ići kolima, (našim «fićom»), već smo se odlučili za put avionom Beograd – Split.
Kad smo došli po njega, doktor specijalista nam je rekao da nam dijete nikad neće ozdraviti u Vojvodini, da mu jednostavno ne odgovara zrak, i da se moramo preseliti. Dok boravi u Makarskoj odlično se osjeća, prosto ne može da vjeruje papirima što dođu uz njega. Bilo bi idealno da živi negdje uz more, a ako to ne možemo obezbijediti, onda da odemo što dalje od Vojvodine i ravnice. Možda će mu biti bolje u pubertetu, ali do tada će postati težak srčani bolesnik jer mu stalna borba za kiseonikom, oštećuje srce.
Njemu nije bilo ni godina dana. Definitivna katastrofa. Šta da radimo?
Odlučili smo da se selimo bilo gdje, samo da pomognemo djetetu. Nismo mogli mirno gledati kako se muči i polako umire na naše oči.
Svi su u Bečeju saznali da se moramo seliti, ali nemamo gdje. Bilo gdje da odemo, morali smo naći stan i posao, jer bilo nas je petoro.
Tražili smo nekoga da nam pomogne, ali sva Vladimirova uža i šira rodbina živjela je u Vojvodini, moja u Slavoniji, što je gotovo isto. Ravnica i prašina.
Zlata se udala u Brčko, ali ni tu mu nije bilo bolje. Brčko je samo sedamnaest kilometara dalje od Vrbanje.
Nismo imali kuda.
Onda je jednog dana došao Moma Jelić iz Cazinske «Željezare» na neke pregovore u «FADIP», i slučajno saznao za naš problem. Odmah je pozvao Vladimira da dođe u Cazin, dobiće posao u «Željezari» i dvosoban stan. Mjesto je malo, u blizini Bihaća i potrebni su mu svi mogući kadrovi. Garantuje i meni posao. Kraj je planinski, nezagađen, s puno borove šume, djetetu će sigurno biti bolje.
Obradovali smo se jer se najzad ukazao neki izlaz.
Vladimir je otputovao da vidi fabriku, gradić i stan. Bilo je to pred kraj decembra mjeseca. Vratio se zaprepašten i razočaran:
-Mi tamo ne možemo živjeti. Nema trotoara, samo uska cesta po kojoj se kreću svi. Pješaci, zaprežna kola, automobili. Teče potok kroz čitavo mjesto, u centru grada je zgrada opštine a dvadesetak metara dalje je brdo, šuma i pustinja. Naša djeca bi tamo izginula od tog nenormalnog prometa. Oni se ne znaju kretati po cesti s ostalim saobraćajem.
Nisam tad ništa rekla.