Opet su prolazile godine…
Promjena klime, izvanredno je odgovarala Darku. Uspjeli smo, jer ni jednom nije dobio napad gušenja u Cazinu. Uopšte nije bio bolestan, čak se nikad nije ni prehladio. Vodila sam ga u Dom zdravlja na kontrolu, ali bronhitisa više nije bilo. Doktori su začuđeno čitali njegov zdravstveni karton koji sam donijela iz Bečeja, gledali ga i slušali mu pluća. Jedan doktor mi je rekao da je i u Cazinu dosta vlažna klima, da ima puno djece s bronhitisom i da nije siguran da će Darku biti bolje. Međutim, za njega je to bila velika promjena zraka, i bilo mu je puno bolje. Smatrali smo da je ozdravio.
Jedino kad smo odlazili u Bečej, a išli smo često prvih godina, nismo smjeli ostati duže od dva dana. Treći dan Darko bi počeo kašljati i pomalo se gušiti. Uhvatio bi ga kašalj tako da nije mogao da “predihne”, pa smo odmah kretali nazad za Cazin. Dobro se sjećam da bi spavao i kašljao u snu sve dok ne pređemo Savu iz Slavonskog u Bosanski Brod. Čim uđemo u Bosnu, prestajao bi da kašlje, više ni jednom ga ne bih čula. Bilo je kao rukom odneseno. Da to nisam više puta doživjela, ni sama ne bih mogla vjerovati da je moguće.
More nam je bilo blizu, svega dva do tri sata vožnje, pa smo išli često, skoro svaki drugi vikend i godišnji odmor. Kupili smo veliki šator i kampovali na raznim mjestima. Djeca su bila sretna i zdrava.
Radila sam u društveno-političkim organizacijama u Opštinskom Vijeću Saveza sindikata, kao tehnička sekretarka. Bilo je pet organizacija: Savez boraca, Socijalistički savez, Savez omladine, Sindikat i Komitet. U svakoj organizaciji su radili po dvoje, samo u Komitetu trojica. Svi su bili muškarci, ja jedina žena, oko godinu dana. Jako su svi bili ljubazni i predusretljivi, naročito Mustafa Beganović, Muća iz Komiteta. Vrata su nam bila nasuprot i puno mi je pomagao tih prvih dana i mjeseci.
Moj prvi predsjednik, šef, bio je Ahmet Semanić, ja sam mu odmah rekla da ne znam ijekavski da pišem jer sam došla iz Vojvodine, a on je rekao, samo ti piši kako znaš, svi će te razumjeti i niko ti neće zamjeriti. Zbog toga sam se potrudila da naučim ijekavski u čemu mi je Muća puno pomagao. Stalno sam se derala preko hodnika, kako se piše ovo, kako ono i on mi je strpljivo odgovarao.
Poslije oko godinu dana, došla je Ismeta Durić kao tehnička sekretarka u Omladini. Postale smo najbolje drugarice, čak i danas se čujemo telefonom, iako je ona u Beču, a ja u Sarajevu.
Morala sam da se javljam na telefon i da zapišem ko je zvao i zbog čega. Opet sam imala velikih problema, jer nikako nisam mogla da razumijem ta nova nepoznata imena i prezimena. Zapisivala sam, nešto od prilike kako sam razumjela, a Ahmet se smijao do suza, ali je ipak razumio ko je zvao. Ostali smo dobri prijatelji sve do njegove smrti, a puno se družio i sa mojim tatom.
Jednom mi je rekao da se osjeća kriv zbog pogibije mog sina, jer da me nije primio u Sindikat, možda ne bismo ostali u Cazinu.
Jedva sam ga razuvjerila da to nema nikakve veze, pa našla bih posao na nekom drugom mjestu, ali ostali bismo u Cazinu svakako.
U našu zgradu doselio se mladi bračni par doktora sa malim sinom. To su bili Nedim i Nermina Pašić sa malim Neirom. Odmah smo se sprijateljili, njih dvoje su sa Vladimirom skoro svako veče igrali preferans, a ja sam se igrala s djecom.
Mali Neir je mene zvao mama, kao što su me zvala moja djeca, a svoju mamu Mina.
U martu 1980. morala sam na operaciju u Bihać, pa je Vladimir ostavio u Bečeju Darka i Vesnu, a on i Zlatko su se vratili u Cazin, jer je Zlatko išao u školu, a Vladimir je morao na posao. Bila je dosta zategnuta situacija jer je Tito bio jako bolestan pa se dežuralo po svim firmama i ustanovama 24 sata.
Za 8. mart, dok sam ležala u bolnici, dobila sam ogroman buket crvenih ruža. Znam da mi je sestra rekla, evo ruže iz Beča za vas. Kakvog Beča? Ruže su naručene iz Bečeja, jer je moj muž sa djecom bio tamo.
Rekla sam joj da meni ostavi jednu, a ostale odnese u sobu za sestre.
Bila sam tri sedmice u bolnici i kad sam došla kući svaki dan smo zvali Bečej i pitali kako su djeca, naročito Darko zbog njegove bolesti. Uvijek su nam odgovarali da su dobro, tako da su ostali u Bečeju dva mjeseca. Za prvi maj smo otišli po njih. Shvatili smo da Darko više nema problema čak ni tamo.
Od te godine, svaki ljetni raspust provodili su u Bečeju kod dede i majke, odnosno, veći dio raspusta, jer smo uvijek išli desetak dana na more, a kasnije su išli i na radne akcije.
Prolazile su godine…
Mi smo radili, djeca su išla u školu, živjeli smo solidno od prvog do prvog u mjesecu. Nikad nismo imali previše, ali ni u čemu nismo oskudijevali.
Zlatko je otišao na Saveznu radnu akciju prvi put kad je imao deset godina. Bio je daleko najmlađi brigadir i otišli su u Beograd. Svi su ga pazili, bio je «maskota» brigade i lijepo se proveo. Poslije te radne akcije, išao je svake godine, sve dok nije morao poći u vojsku.
Vremenom su sve troje išli na radne akcije, a poslije, desetak dana na more, a ostatak raspusta provodili su u Bečeju. Putovali su sami vozom Bihać – Novi Sad, pa onda autobusom do Bečeja. Mi smo ostajali kod kuće jer smo morali raditi. Za vrijeme dok su djeca bila u Bečeju, krečili smo stan, nabavljali drva za zimu i ostalu zimnicu, i ponekad išli na more vikendom. Izlazili smo na večere u «Papilon» ili na «Sedru».
Sve je bilo u redu. Živjeli smo sretno i zadovoljno. Uvijek smo jedno drugom bili dovoljni, što je najvažnije u životu dvoje ljudi, i voljeli smo se uvijek istom snagom. Čak i sad, poslije trideset i jedne godine braka, zavisimo jedno o drugom i dalje se volimo, priznali to ili ne. Nije to navika kako neki tvrde, već ljubav i privrženost.
Sjećam se da sam jednom, kad sam već bila udata, pitala mamu, jer sam je zatekla kako plače što je tata došao pijan, zašto ga nije ostavila. Rekla mi je kroz suze:
-Zato što sam ga uvijek previše voljela.
To je to. Previše voljeti! Teško joj je bilo s njim, a nije mogla zamisliti život bez njega.
Ne doživi svako pravu ljubav. Žao mi je onih koji ne saznaju šta znači «ni s njim, ni bez njega».