Darku je bilo sve gore i Vladimir je, početkom februara ponovo otišao u Cazin, da još jednom sve provjeri. Kad se vratio, pokazao mi je potpisan ugovor o zaposlenju. Trebao se javiti u «Željezaru» 1. marta 1978. godine i u toku mjeseca će dobiti ključeve od stana.
Tražio je moje mišljenje o svemu tome i onda sam mu rekla da pristajem ići, ako treba i na Mjesec, samo da Darku bude bolje. Složila sam se s tim da ode u Cazin i dođe po nas kad dobije stan.
Prije nego što smo se preselili, Vladimir je došao po mene da me odvede da vidim Cazin. Što se tiče Bosne i Hercegovine, vidjela sam samo Brčko, prilično velik grad, a mislim da Vladimir nikad prije nije bio u toj Republici. Prolazili smo kroz Bosnu kad smo išli na more, ali putovali smo uglavnom noću pa nismo ništa vidjeli.
Cazin je mali gradić – tipična bosanska čaršija, sav uzbrdo ili nizbrdo, sa puno razbacanih kuća na sve strane. Vidjela sam nekoliko stambenih zgrada na tri ili najviše četiri sprata, puno drveća i brda viših i nižih.
Bili smo zajedno za vikend, a onda sam se vratila kući i čekala da dođe po mene i djecu. Spremali smo se za selidbu šest stotina kilometara daleko.
Vladimir je došao po nas 20. aprila 1978. Imali smo «fiću» u kog smo potrpali garderobu i posteljinu, televizor i dječji krevetić. Ne znam kako je sve to stalo u «fiću» pored nas petoro, ali stalo je i krenuli smo za Cazin.
Prije toga, Vladimir je kupio na kredit, spavaću i dnevnu sobu, i svaku dan smo se čuli telefonom. Zaključili smo da bi nas skuplje stajao kamion sa našim namještajem, nego da kupimo novi. Takva su bila vremena.
Eto, što ti je mladost. Odlučili smo se na takav korak, a da nismo konsultovali ni jednog doktora, niti smo mogli znati hoće li ta nova klima pomoći djetetu. Nismo imali drugog izlaza i prihvatili smo prvo što nam se ponudilo.
Put je dobro prošao, a kad smo stigli na Srbljane, Vladimir mi je pokazao stari grad Ostrožac i rekao”Vidiš onaj stari dvorac, sad ćemo proći pored njega”. Mislila sam kako ćemo se tamo popeti, i onda je počeo uspon po ostrožačkoj strani. Činilo mi se da se vrtimo u krug po silnim krivinama, ali popeli smo se.
Da, nisam rekla koliko sam se divila Uni, tako čistu, brzu i zelenu rijeku nikad nisam vidjela.
Zlatko je bio u drugom razredu, pred kraj, ali mi ga nismo ostavili da završi razred (kao što su mene ostavili moji roditelji), nego smo ga poveli sa sobom.
Odmah smo ga upisali dalje u školu. Bilo mu je sve izuzetno lako, jer su se školski programi razlikovali i on je bio daleko ispred svojih vršnjaka. Vojvođanski školski program bio je puno opširniji i zahtjevniji od bosanskog.
Sjećam se da mi je njegova učiteljica pričala kako ga je pitala koji mu je predmet bio najteži u staroj školi, a on je rekao mađarski. Na svog oca nije imao smisla za strane jezike. «E, ovdje nema mađarskog» rekla je učiteljica, a on je bio sav sretan.
Stan je bio divan i prostran, Vladimir je išao na posao, a ja sam tražila ko će mi čuvati djecu ako dobijem posao. Družila sam se s Mominom ženom Kaćom, dobro smo se poznavale još iz Bečeja, i komšinicom Timkom, izuzetno finom, pametnom i kulturnom ženom. Timka je radila u «Željezari» kao sekretarica direktora. Kad sam zvala Vladimira telefonom, uvijek mi se prvo ona javila, tako da smo se po glasu već poznavale.
Tog dana kad smo se doselili, pokucala je na vrata i ušla sa tacnom u rukama i poželjela nam dobrodošlicu. Došla je da se i lično upoznamo i donijela litru skuhane kafe, tri šoljice, šećer, i kašikice. Kad sam popila prvu šolju, počela mi je sipati još. Iznenađeno sam je pogledala, a ona se nasmijala i rekla:
-Znam za vaše običaje da se pije samo jedna šoljica, ali mi u Bosni pijemo puno više kafe.
Taj mi se običaj jako dopao, jer sam voljela piti kafu i odmah sam ga prihvatila.
Dobila sam posao u Opštinskom sindikatu, početkom juna, ali nisam našla ko će mi čuvati djecu. Tako je Zlatko, silom prilika skoro čitav raspust između drugog i trećeg osnovne, čuvao sestru i brata. Vesna je imala tri, a Darko jednu i po godinu. Svaki čas smo se čuli telefonom, jer nisam smjela doći kući u toku radnog vremena jer bi se ovo dvoje malih rasplakalo za mnom.
Najzad sam našla jednu stariju ženu, Đulsu da ih čuva i sve je bilo u redu.