Opet su prolazile godine…
Poslije našeg vjenčanja i one skromne proslave u stanu mojih roditelja, otišli smo na drugi kraj grada u svoju iznajmljenu sobicu kod baba Savke.
Bilo je oko sedam sati ujutro, još smo spavali, kad je moja svekrva ušla u sobu. Brzo sam ustala i ogrnula kućnu haljinu, bilo mi je strašno neugodno, prodrmala sam Vladimira da se probudi. Svekrvu sam ponudila da sjedne i čekala šta će se dogoditi.
Vladimir se odmah izderao, onako ljut i mamuran:
-Šta hoćeš? Što si došla? (Inače je, sve do ženidbe govorio roditeljima «vi»).
Takav je običaj i tradicija u Vojvodini. Sve starije moraš da persiraš, bili ti rod ili ne. Smatra se da na taj način iskazuješ svoje poštovanje. I dan danas, Vladimir i ja svim ujacima, ujnama i tetkama govorimo «vi». To se, naravno odnosi samo na njegovu rodbinu, jer kod mojih Vrbanjaca nije takav običaj. Vrbanja je veoma blizu Bosne, pa su svi na «ti».
Mislim da je bio jednako iznenađen kao i ja, zbog te posjete.
Svekrva je počela da govori:
-Pa, evo došla sam, jer znam da ste se vjenčali, prema tome ti si sad naša snaha, šta je bilo – bilo je, došla sam po Bebu da ide kuhati paradajz za zimu. Stigla je Jelica sa salaša i dovezla puna kola paradajza.
Sledila sam se od užasa i prestala da dišem. Kakav paradajz, pa ne znam ništa da skuham osim mlijeka i jaja. Školovala sam se sve do udaje, nisam učila ni kuhati ni raditi bilo kakve seljačke poslove.
Vladimir se pridigao u krevetu oslonivši se na laktove i rekao gledajući u svoju mamu:
-Molim? Kako se usuđuješ da je zoveš da ti radi, a ne primaš je u svoju kuću? Odlazi odakle si i došla i da se nikad više nisi usudila da naređuješ mojoj ženi!
-Ako ona ne dođe, nećete dobiti paradajz za zimu. – Bila je uporna svekrva.
-Preživjećemo, valjda nekako i bez tvog paradajza, a sad odlazi, hoću još da spavam, a ti, Bebo da se nisi pomakla. – odgovorio je moj muž.
Svekrva je otišla bez mene, a ja sam mu bila zahvalna do neba i dalje.
Vladimir je išao na posao, a meni je polako rastao stomak. Nedjeljom smo išli kod mojih na ručak i kupanje.
Poslije mjesec ili malo više dana, ponovo je došla moja svekrva Stana kod nas. Rekla je da nas babo Cveta zove na ručak u nedjelju. Meni je prišapnula da ga obavezno poljubim u ruku, a nju ne moram.
Bila sam prilično iznenađena, jer kod nas u Vrbanji, niko se ne ljubi u ruku. Rukujemo se i eventualno poljubimo u obraz. Ja za drukčije običaje nisam znala. Kod Mađara postoji pozdrav «ljubim ruke», kojim mlađi pozdravljaju starije, a ustvari niko nikome ne ljubi ruku, osim mladići djevojkama, gospoda damama, više zbog toga da pokažu simpatiju, odnosno «Bečku školu». Ustvari, to je bio izraz svojevrsnog udvaranja, ili naročitog poštovanja. Vladimir me je pitao da li želim ići na taj ručak, ako neću, nema problema jer njemu se baš ne ide. Rekla sam kad smo već pozvani, ići ćemo pa šta bude da bude.
Dok smo se zabavljali i dok je bio u vojsci, često sam odlazila njegovoj kući. Uvijek sam bila lijepo dočekana, popila bih kafu sa Stanom, malo bi popričale i sve je bilo u redu dok se nisam udala. Kad sam završila srednju školu i dobila diplomu, otišla sam kod mama – Stane da se pohvalim, čak sam kupila i jednu čokoladu da častim što sam završila školu. Ona me je lijepo dočekala, čestitala mi i poljubila me, popile smo kafu i pričale o Vladimiru koji je bio u vojsci, a obje smo ga poželjele.
Došla je nedjelja, i sa velikom tremom i strahom pošla sam na taj ručak skupa s Vladimirom. Jedva sam prošla kroz dobro poznatu kapiju, mislila sam da će mi srce iskočiti. Prišla sam svekru, on mi je pružio ruku i kad sam se sagnula da je poljubim, povukao se i nije mi dozvolio. Bilo je tu još nekoliko tetaka i baba koje sam sve poljubila u ruku, a one su donijele i neke svadbene poklone. Vladimir nije poljubio nikoga. Namrgodio se i jedva pozdravio prisutnu rodbinu. Baba – Ljubičine zaove, dvije simpatične bakice, darovale su mi tanjire i šerpe, a moja svekrva je svima objavila da će u januaru ponovo postati baka i pitala me kako ću sašiti trudničku haljinu. Bilo mi je krajnje neugodno.
Kad je ručak konačno bio gotov, ustala sam i htjela pokupiti tanjire, ali ustao je i Vladimir, smrknut kao noć i rekao:
-Bebo, ostavi to, idemo mi!
Svi su bili iznenađeni, a on me je uzeo za ruku, uspjela sam samo da se zahvalim na svemu i jednostavno smo se vratili u našu malu sobu.
Zamjerio je svojim roditeljima što su se tako ponijeli prema njemu kad se oženio, a mene je štitio maksimalno. Da se nije tako postavio prema svima, bojim se da bi uspjeli u svojim namjerama da nas razdvoje. Odmah im je dao na znanje da se ne mogu miješati u naš brak.
Od te nedjelje, počeli smo naizmjenično ići na ručkove. Jedne nedjelje kod mojih, druge kod njegovih. Postali smo samo gosti. Od mene se više nije očekivalo da nekoga ljubim u ruku, niti da skupljam i perem suđe poslije ručka, jer tako je Vladimir naredio. Čim bi završili s jelom, ustajali smo od stola i odlazili.
Poslije, oko dva mjeseca boravka kod baba Savke, moja mama kupila nam je kombinovanu sobu, tepih, rešo i još neke sitnice, pa smo se preselili u drugi stan, koji smo sami namjestili. Imali smo jedan kauč, ormar, vitrinu, sto i dvije fotelje. Sasvim dovoljno. U tom stanu, (koji je, ruku na srce, bio napravljen od neke šupe u dnu dvorišta velike kuće), ostali smo dosta dugo. Vladimirova firma je otišla u stečaj, a on je bio na bolovanju zbog stare povrede ruke iz vojske. Napukle su mu kosti u članku ruke, jer je nezgodno pao igrajući fudbal, pa su mu stavili gips na tri mjeseca. Primali smo samo naknadu za bolovanje od socijalnog, što je jedva bilo dovoljno za kiriju. Moji su nas puno pomagali u tom periodu, a po nešto hrane dobijali smo i od Vladimirovih. Ni sama ne znam kako smo se snalazili. Sjećam se da smo uveli glavni hit što se tiče hrane. Bareni krompiri u ljusci, slanina i crveni luk. Imali smo svako veče goste. Dolazilo nam je društvo iz pozorišta i Vladimirovi stari drugovi i komšije. Znali su čitavu noć piti i kartati.
Izračunali smo da nam je najjeftinije da nosimo ručak iz restorana «Zvezde». Kupili smo bonove i ja sam svaki dan išla po ručak za jednu osobu, a bilo je dovoljno za oboje.
Pred kraj novembra, pao je snijeg, pa ledena kiša, duvala je «košava», bilo je hladno i klizavo. Kako sam svaki dan išla po ručak, otprilike oko tristotine metara u jednom pravcu, više puta sam pala. Prolaznici su mi pritrčavali i dizali me, jer sam već imala prilično velik stomak.