Prva kći Ana, rodila im se 1912-te , a druga Eva – Seka, 1914-te godine.
Sve bi bilo u redu, da 1915-te godine Ivan nije bio mobilisan i morao otići u rat.
Nisam objasnila da su moj djed i baka živjeli u malom selu Vrbanji u Hrvatskoj. Selo pitomo, ravno, Slavonsko, ne broji više od stotinjak kuća ušorenih u dva reda. Razdvaja ih široka, prašnjava cesta. Sa svih strana selo je okruženo prastarom šumom.
To objašnjavam zato što je Ivan kao Hrvat, mobilisan, valjda u Austrougarsku vojsku, jer je bio odmah zarobljen od strane Rusa i proveo u Rusiji oko šest godina.
Kada se vratio kući, počeli su problemi za čitavu porodicu.
Bio je potpuno preobraćen, pun socijalističkih, marksističkih i komunističkih ideja. Od skromnog katolika, postao je agresivan ateist.
Za vrijeme njegovog odsustva, Justina je danonoćno radila, održavala kuću i zemlju i odgajala kćeri. Ivan je zatekao sve kao što je i ostavio, iako je protutnjao rat, ali njegova nova saznanja nisu mu davala mira.
Počeo je sve češće da odlazi u seosku krčmu i da ljudima drži govore. Niko ga nije shvatao. Čudili su se tome šta govori i sve pripisivali ratu i zarobljeništvu. Ivan nije odustajao. Prestao je ići u crkvu, jer je tvrdio da Boga nema, da je religija otrov za mase i radne ljude i slično. Znao je vikati u krčmi pred zaprepaštenim seljacima:
-Kažem vam da Boga nema! Sve je to popovska propaganda! Pogledajte kako živi pop, a kako vi živite. Ne radi ništa osim što laže narodu, a ima sve. Svi ga hranite, odvajate od usta i od svoje djece, da ima gospodin pop. Trebalo bi ga otjerati iz sela, ili bar natjerati da nešto korisno radi!
Justina je pitala:
-A pod kojim imenom možeš, gospodine?
-Može, Vjekoslava! To je naša, Hrvatska verzija imena Slavica. – odgovorio je pop.
-Piši onda Vjekoslava, samo mi krsti dijete – s olakšanjem je rekla moja baka.
Justina se bavila kućom i kćerima koje su brzo odrastale.
Prolazile su godine…
Ana se udala 1934-te godine, dvadesetak kuća lijevo od roditeljske za Purić Franju koji je radio kao šumar.
Mlađa kći Eva odnosno Seka, udala se dvadesetak kuća desno od roditeljske za Mokrović Antuna, 1937-me godine.
Najmlađa, Slavica, ostala je sama i postala očeva mezimica. Izrastala je u lijepu djevojku, a kako je imala divan glas, pjevala je u crkvenom zboru. Bio je običaj da djevojke iz zbora, svaki dan dolaze pospremati crkvu. Dolazile su po dvije, brisale prašinu, zalijevale cvijeće, zračile crkvu itd.
Jednog dana došao je red na Slavicu i Mariju, ali Marija se nije osjećala dobro, pa je Slavica otišla sama da obavi svoju dužnost pospremanja. Imala je tada nepunih petnaest godina. Stari pop je umro i od nedavno su imali mladog popa Marka, kome je to bila prva služba poslije školovanja. Kad je skoro završila spremanje, iznenada se pojavio i pozvao je po imenu:
-Slavice, ako si gotova, dođi molim te da mi ovdje nešto pomogneš – i pokazao je rukom prema svojim odajama.
Ona mu je odmah pritrčala, a on je zatvorio za njom vrata, zgrabio je za ramena, pritisnuo uza zid i počeo ljubiti i gristi. Slavica se branila i otimala i u tom hrvanju, rasplela joj se kosa i poderala bluza. Uspjela se izmigoljiti i sva unezvjerena istrčati iz crkve. Pritisla je na grudi poderanu polovinu bluze i trčala kući, glasno plačući. Trebala je pretrčati oko stotinjak metara i niko je nije sreo, jer su u to doba dana svi radili na njivama. Kad je utrčala u svoje dvorište, sudarila se upravo sa ocem Ivanom koji je, mamuran krenuo u krčmu da popije koju rakijicu prije ručka. Skoro ga je srušila. I dalje plačući, utrčala je u kuhinju i pala mami u zagrljaj. Ivan, krajnje zaprepašten i iznenađen, vratio se u kuću:
-Šta je tebi, Slavice? Gdje si bila? Ko ti je to uradio? Odgovaraj kad te pitam!-Povisio je glas na kraju.
Slavica je i dalje plakala, a počela je plakati i Justina:
-Bila je u crkvi. Danas je bio njen red da posprema. – Odgovorila je tiho, mužu.
Otrgao ju je od mame i ponovo pitao ko joj je to uradio.
Ona je, kroz suze, promucala:
-Pop Marko.
-Šta?!!! Ta svinja popovska? Ovim ću ga rukama zadaviti! Idem odmah u crkvu! – Nastavio je psovati i grditi i popa i crkvu i sve redom. Ljut kao zmija ljutica, zalupio je kapiju i krenuo prema crkvi.
Prva kuća pored njihove, bila je kuća Ivanovog mlađeg brata. Justina je otrčala po djevera, digla ga iz kreveta jer je bio bolestan, i poslala ga za Ivanom da ne bude veće zlo:
-Požuri, molim te, ubiće popa. – Plakala je i požurivala djevera.
Uglavnom, kad su stigli u crkvu, nisu mogli da pronađu popa. Jedno vrijeme se skrivao, a onda nestao bez traga i nikad se više nije vratio u Vrbanju.
Tog dana, Ivan je naredio ženi i kćeri da više nikad u životu ne smiju kročiti u crkvu. One su to poštovale čak i poslije njegove smrti. Čak i one dvije starije, udate kćeri, poštovale su očevu volju i više nikad nisu išle u crkvu.
Dobili su nadimak «Bošnjakovi». Nikad mi nije bilo jasno zašto «Bošnjakovi». Da li je moj djed Ivan imao korijene u Bosni, ili je to bilo zbog ignorisanja crkve od čitave familije? Niko mi to nije objasnio, a nisam se baš ni puno raspitivala.
Ana i Seka, rodile su svaka po dvije kćeri. Ana je starijoj dala ime Slavica po svojoj maloj sestri, ali i iz inata popu. Slavicu smo svi zvali Nena ili Nenana, kao najstariju sestru, a rodila se 1936-te godine.
Seka je prvo rodila Zlatu 1939-te