Tati je postalo dosadno da besposliči oko kuće, jer oko bašte se ionako bavila mama, pa se zaposlio u Zemljoradničkoj zadruzi kao materijalni knjigovođa, skladištar, a mislim i blagajnik. Bio je jedan od rijetkih školovanih ljudi, jer je u vojsci završio gimnaziju i nekoliko vojnih kurseva.
Sve bi bilo divno i krasno, da se nije počeo kartati za pare i piti. Jedne noći, prokartao je čitav magazin, sve službene pare i pola svog imanja. To je bila definitivna katastrofa. Tonuo je sve dublje, pokušavajući popraviti situaciju. Sjećam se da je mama danima plakala i galamila na tatu, vikala i svašta mu govorila, čak i to da bi najbolje bilo da ode u zatvor, a on je samo sjedio i ćutao, svjestan koliko je kriv.
Nekako u to vrijeme, jedne noći, sve nas je probudilo uporno kucanje na prozor. Tata je ustao i otvorio prozor da vidi ko je. Ugledao je Aninu stariju kćer Slavicu – Nenu, kako stoji uplašena, umorna i uplakana ispred prozora. Moji roditelji su odmah otrčali da joj otvore vrata i saznaju šta se dogodilo.
Nena je stigla iz Vrbanje pobjegavši od muža. Vrlo mlada, sa šesnaest godina, pobjegla je od kuće i «udala se» za najljepšeg momka u selu. Pored toga što je bio najljepši, bio je i najsiromašniji i najveća baraba. Sve naj.
Nisu se mogli vjenčati jer su bili premladi, i poslije mjesec dana zajedničkog života, Nena je shvatila da je pogriješila i vratila se roditeljima. Oni su je, preko volje primili, i jedva dočekali da njen muž dođe po nju i vrati je nazad. Ipak je to bila velika sramota. Udala se, pa se vratila, niko je više neće htjeti uzeti za ženu. Tako je Nena poslije mjesec – dva, odlučila pobjeći što dalje i od muža, i od roditelja i sela. Povjerila se baki Justini, dobila od nje malo para i detaljna uputstva kako da nađe tetku Slavicu i tetka Lasla. Moj tata, obećao joj je svu moguću zaštitu i pomoć, i ubrzo je zaposlio u najvećoj seoskoj kafani kao pomoćnu kuharicu. Naravno, stan i hranu je imala kod nas – besplatno.
Tata je morao, zbog velikih kartaških dugova prodati čitavo imanje zajedno s kućom. Ostalo je toliko novaca da kupi malu kuću u Bečeju, a meni su objasnili da se selimo u Bečej zbog mog lakšeg školovanja.
Išla sam tada u treći razred osnovne škole, i ostalo mi je oko dva i po mjeseca do kraja školske godine. Roditelji su odlučili da me ostave u Bačkom Gradištu da završim razred. Pošto je kuća bila prodata, tata me je odveo u susjednu ulicu (tamo je svaka ulica duga bar kilometar), kod neke njegove tetke Juliške, da se ona brine za mene.
Bila sam vrlo snalažljiva i samostalna, ali problem je nastao u tome što tetka Juliška i njen muž Joška, nisu znali ni riječ srpsko-hrvatski, a ja ni riječi Mađarski. U toj novoj ulici, i sva djeca su bila Mađari. Oni su bili stariji bračni par, imali su oko šezdeset godina. Juliška je jako brinula o meni. Stalno mi je spremala da jedem, prala me i pokušavala da me ne ispusti iz vida. Uz put mi je stalno nešto pričala, a ja sam je samo gledala, i nisam razumjela ni riječ.
Sva sreća, po mene, imali su dosta posla na svom imanju, a ja sam koristila svaku priliku da pobjegnem u svoju staru ulicu i poigram se sa svojim društvom.
Subotom je tata dolazio po mene. Kupio mi je bicikl, pravi, veliki, spustio sic da mogu dohvatiti pedale i vozila sam za njim u Bečej, nekih 12-tak kilometara. Nisam se baš radovala kući u Bečeju. Bila je mala i bijela, uvučena oko tridesetak metara od ulazne kapije. Kapija je bila zelena, žičana, kao i ograda, tako da se sa ulice vidjelo i dvorište i kuća. Od kapije do kuće bila je popločana staza, okružena sa obje strane bokorima prekrasnih ruža svih boja. Sa lijeve strane bio je desetak metara širok voćnjak, a sa desne, drugo ograđeno dvorište, bez trave, sa ozidanim svinjcem, poljskim zahodom i psećom kućicom. Iza kuće su bila još jedna vrata koja su vodila u susjednu ulicu. Kuća je bila u «Donjem parku» na nivou rijeke Tise. Preko puta te ulice, bio je veliki park, iza parka hipodrom za konjičke i moto trke, zatim podignut nasip zvan «dolma» i onda široka rijeka Tisa. Sve je to bilo lijepo, ali ja sam se taman potpuno adaptirala na Bačko Gradište, stekla puno prijatelja, naučila većinu ulica, bila najbolji učenik, svi su me zavoljeli i prihvatili. Nisam bila spremna na promjenu sredine, čak sam lakše prihvatila staru tetku Julišku, s kojom se nisam mogla sporazumjeti, nego tu novu kuću u Bečeju.
Tisa je posebna ljubav svih sjevernih Vojvođana. To je velika, široka, ravničarska rijeka, uglavnom smeđe boje. Tata me je odveo da vidim Tisu, sav oduševljen. Meni je izgledala odvratno. Prije Tise, vidjela sam samo plavo, prozirno more i onaj bistri potok u Sinjskom parku. Vidjela sam i Gradištansku baru, ali na nju nisam obraćala pažnju jer je bila zelena od žabokrečine. Ta bara se zimi zaledi i služi kao klizalište za svu djecu. Jedne zime sam uspjela propasti do pojasa kroz led i tako se smrzla, da više nisam mogla ni pogledati tu odvratnu baru.
Nije mi bilo jasno zašto se tata tako ponosi tom ružnom, mutnom rijekom. Ni po koju cijenu ne bih se okupala u toj prljavoj vodi. Nisam htjela da ga razočaram, pa sam izjavila da je Tisa baš divna, samo otkud toliki komarci?
Opet moram naglasiti da se ne sjećam ni mame ni sestre iz tog perioda. Samo tate. U nedjelju poslije ručka, tata i ja kretali smo nazad u Bačko Gradište.
Nije mi bilo ni najmanje žao. Radovala sam se povratku.
Tetka Juliška, odnosno Juliš-neni, kako se to kaže na Mađarskom i njen Joži-bači, imali su samo jedno dijete, kćer Margitu,. koja je bila udata i živjela nekoliko kuća dalje od njih. Radila je u Bečeju i putovala biciklom kao i svi ostali, tako da je po čitav dan nije bilo. Ipak bi uveče našla malo vremena da dođe mami na kafu. Natucala je po malo srpsko-hrvatski, pa je pokušavala razgovarati sa mnom. Zvali su me «Bebokam», što bi u prijevodu značilo «moja Beba», i razgovor bi tekao od prilike ovako:
-Bebokam, đere ide (dođi ovamo), imao ti neka problema?
-Ne!
-Juliš-neni dobro pazio tebe?
-Jeste.
-Ti, škola dobro ide?
-Dobro.
-Ajde, ljubim tebe.
Pošto smo se poljubile, Margita je nastavila piti kafu i pričati s Juliš-neni, a ja bih šmugnula na ulicu da se još malo poigram.
Htjela ili ne, naučila sam prilično dobro Mađarski jezik. Počela sam razumijevati sve što mi govore, ali sam se često pravila da ne razumijem, kako bih radila šta hoću.
Na kraju te školske godine, otišla sam s tatom u Bečej i ne sjećam se da sam više ikada vidjela Juliš-neni i njenog Joži-bačija. S velikom sjetom i veoma rado ih se sjećam. Bilo mi je lijepo kod njih, učinili su dobro djelo što su me primili, jer i danas žive u mom sjećanju. Njihova Margita nije imala djece, tako da baš nikog nema ko bi ih se sjetio, osim mene.
Mađari imaju jednostavavan način oslovljavanja rodbine. Kod njih se svi zovu šogor i šogorica. Nema zet, šurjak, badžo, kum, stric, ujak, jetrva, zaova, svastika, svi su samo šogori i šogorice. «Neni» – tetka i «Bači» – ćika, kažeš svakoj starojoj osobi bio ti rod ili ne.
Upisali su me u četvrti razred osnove škole «Zdravko Gložanski» u Bečeju.
Kad se uđe u veliko školsko dvorište, sa lijeve strane je dugačka jednospratnica gdje su razredi od petog do osmog, a sa desne isto duga prizemna zgrada za razrede od prvog do petog.
Kad sam prvi put izašla na odmor, zaprepastila sam se koliko tu đaka ima. Nikad u životu nisam vidjela toliko djece na jednom mjestu. A tek koja je to bila trka i galama.
Brzo sam se uklopila u novu sredinu, stekla puno novih prijatelja iz škole i komšiluka, i polako zaboravljala Bačko Gradište.
Prošla je još jedna godina…
Kad sam pošla u peti razred, kod nas je stigla Dara, mlađa teta-Sekina kći, odnosno mlađa Zlatina sestra. I ona je htjela dalje da se školuje i zbog već poznatih problema siromaštva, došla je kod tetke Slavice i upisala se u Ekonomsku školu. Imala je najbolju drugaricu Miru Žikelić i često su učile i izlazile zajedno. Voljela sam da ih «špijuniram» u slobodnom vremenu (kojeg sam imala na pretek), pa sam tako otkrila da krišom puše, i zaprijetila Dari da ću je reći mami. (Daru nisam ni u pola voljela kao Zlatu). Onda su me njih dvije nagovorile da i ja povučem jedan dim, da vidim kako je to fino. Naravno, znatiželjna kakva sam bila, povukla sam dim i za malo se ugušila. One su se smijale, a Dara je rekla ako nešto kažem mami, i ona će reći da sam ja pušila. Dovela me je pred «svršen čin», morala sam ćutati. Tatu sam izuzetno voljela, i mamu, ali nje sam se i bojala. Znala se razljutiti i vikati. Nikad me nije istukla, ali mi je uvijek «držala govore», i često me grdila.
Oboje su se zaposlili. Tata u transportnom preduzeću kao dispečer, a mama u jednoj velikoj mesnici kao blagajnica.