Gradnja je započeta u vrijeme slobode, obnovljene monarhije na mjestu gdje su 340 godina ranije zapaljene mošti Svetog Save sa željom da zatru nacionalni i vjerski identitet.
Hram je projektovan kao najveći na Balkanu bez prave analize o mogućnostima njegove izgradnje (nešto što je karakteristično za naš narod).
U narednim godinama radovi su se, kako-tako odvijali, a Drugi svjetski rat je prekinuo radove. Hram je tokom tih godina dijelio sudbinu naroda.
Dolaskom mira i socijalizma na radove se nije ni pomišljalo. Tada su vladali neki drugi ideali, a Srbi su se utrkivali ko će biti dalje od crkve i bliže partiji.
Sa posustajanjem SFRJ, jačanjem nacionalnih struja javlja se i potreba za nastavkom radova, a 1985. godine ponovo su osveštani temelji pred blizu 100.000 ljudi.
Sankcije 90-ih, sva ratna zbivanja su dodatno usporila gradnju, a narod je nakon partije otkrio nove idole te ih ponovo stavio kao prioritet mjesto zdanja koje su njihovi djedovi započeli graditi u čast svetitelja koji je, valjda jedini Srbin, koji je odbio carstvo te se opredijelio da svoj narod obogati znanjem i vjerom.
Hram je danas, u 2019. godini još uvijek u izgradnji. Spoljni dio je izgrađen (valjda u skladu sa novim vremenom, kada je spoljašnost bitnija od bilo čega).
Hram je i u novom vijeku, selfija i bogate šminke, podijelio sudbinu naroda i vjerovatno postao građevina koja je u Srbiji najviše fotografisana.
Unutrašnjost je poput naše unutrašnjosti, ogroman prostor ispunjen idejama i maštom. Prostor koji bi trebalo da ispunimo duhovnošću, ali smo ponovo nemoćni.
Ponovo se naše duhovno biće naslanja na rusko, sa željom i molbom da oni završe ono što smo mi započeli prije gotovo jednog vijeka i što smo morali završiti sami!
Hram Svetog Save je naše ogledalo, ogledalo našeg odnosa prema istoriji, tradiciji, vjeri. Ogledalo našeg odnosa prema nama samima. Ogledalo koje je, u različitim godinama, pokazivalo drugačiji lik, ali je suština ostajala ista.
Hram je neizgrađen, kao što je naše nacionalno biće neizgrađeno.
Hram je divan, veliki, kao naša istorija, naše postojanje, folklor i predanje.
Hram će biti završen, jednoga dana (nadam se uskoro), istovremeno se nadajući da će njegov završetak značiti i potpuno sazrijevanje našeg nacionalnog bića koje, ma koliko dugu istoriju ima, posjeduje pubertetske boljke i konstantno ponavlja greške.