Biti homofob, ne znači isključivo o vrat okačiti transparent na kojem stoji homofobna poruka i stajati negdje na prometnom mjestu. Ta kategorija znatno je duža i šira nego što to prosječan/prosječna konzument/ica selektivnih informacija i nužni/a komentator/ka istih može i zamisliti! Naime, naše društvo (hajde da ga ograničimo na granice BiH, dakle uključivo: FBiH, RS i Brčko distrikt) može se okarakterisati kao izrazito homofobno.
Takav status ne uslovljavju isključivo one osobe i/ili grupe koje su “2008. godine napale Queer Sarajevo festival” kao i one grupe i zajednice koje su nalazile opravdanje za nasilje (ne zaboravimo da je to bio jedan od rijetkih trenutaka kada su se ujedinile i dominantne vjerske zajednice), nego i njegovo veličanstvo privilegovani prosjek koji ne vidi nijedan jedini problem u dovođenju nečijih prava (onih sa kojim se ne identificiraju) u pitanje, a istovremeno zadržavaju pravo na vlastiti komfor i nije im opcija da barem šute o stvarima koje ne razumiju.
Jednostavno, u našem podneblju postoji (barem) jedan fenomen kada je u pitanju dijagnosticiranje stanja po raznim pitanjima manjinskih skupina, a dijagnoze dolaze od onih koji su većina. Tako da ćemo nerijetko čuti da se umjesto LGBT pitanja trebamo baviti gladnima, da se umjesto etnički manjinskim zajednicama trebamo baviti inkluzijom Roma/kinja, da se umjesto položajem žena trebamo baviti položajem osoba sa invaliditetom i sl. I to je ta nepravda koja najviše boli! Kako odlučiti čija pitanja su najbitnija? Zar nisu sva bitna i prebitna i zar nas nije stid živjeti u ovakvom društvu? I zašto oni/e koji/e imaju vremena da kontaminiraju prostor namjenjen slobodnom izražavanju mišljenja rijetko nalaze vrijeme i volju da se uključe i pridruže onima za koje se tako zdušno deklarativno zalažu? Teško mi je svaki put kada vidim da se problemi manjinskih skupina dovode u direktno poređenje i među njima (svjesno ili ne) stvara razdor, dok oni koji/e zaista imaju privilegije na uštrb manjinskih skupina ostaju netaknuti/e u svom komforu “koji ih sljeduje” – kako to oni/e vole vjerovati…
Biti homofob znači reći: ne smetaju mi, ALI…
Biti homofob znači tvrditi: LGBT oduzimaju nešto bilo kojoj drugoj manjinskoj skupini.
Biti homofob znači nestajati otvoreno na stranu LGBT zajednice u vremenu i prostoru kada se toj istoj zajednici umanjuju prava na dostojanstven život i jednak tretman u društvu.
Nažalost, zemlja u kojoj živimo ne poduzima dovoljno da bi se pripadnici/e LGBT zajednice osjećali/e dobrodošlo i sigurno. Posljednjih godinu, dvije dosta se radilo sa institucijama i to su tek pionirski koraci koji će u budućnosti dati rezultate… Do tada, ostaje nam da se trudimo makar imati razumjevanja. Ako već nemamo vremena da ono što mrzimo bolje upoznamo, a onda ili nazovemo sebe pravim imenom: homofobom ili drugi put dvaput razmislimo prije nego iz nas ispadne neka glupost na osnovu koje će nam drugi/e postaviti dijagnozu: homofobiju u ovom slučaju.
Homofobija je bolest kao i većina drugih. Manifestira se na različite načine. Uspješno se liječi, ako postoji volja.
za konkurs