Nikada u svom životu nisam proučavala, i nemam namjeru, ratna dešavanja na području bivše Jugoslavije. Dan danas ne znam razliku između, ne znam ni kako bih ih nazvala, ,,partizana”, ,,ustaša” i ,,komunista”. Žao mi je za sve ljude koji imaju traume zbog toga doba i koji vječno nose ožiljke, psihičke ili tjelesne. Danas je novi vijek. Oprostite, ali nemojte zaboravit.
Ja sam u svome životu učena da volim svoje, poštujem tuđe. Imam prijatelja druge vjeroispovjesti, rodbinu s druge strane granice i kolege koje su drugačije seksualne opredjeljenosti. Ja sam učena da ne širim mržnju. Učena sam da je jednako važno i vrijedno jesi li završio fakultet u Zagrebu, Tuzli ili Beogradu. Ja ne pravim razliku. Na piću kada smo, budžet nam je različit. Ima nas s po 200 maraka na računu i po 20 maraka na računu. Danas je vijek prihvaćanja i poštovanja. Jedna dobra stvar tehnologije je što se danas, skoro svi, javno vole. Oni i koji se ne vole, uglavnom su svađe započinjali zbog politike. Zašto neću glasati? Jer vjerujem da moj glas neće ništa promijeniti i zato što nitko od mladih nema snage i volje da ostaje i ispravlja korupciju koja je započela još prije mnogo godina. Ne želim ostati u zemlji u kojoj ni HDZu, ni SDPu , ni lijevim, ni desnim nije dovoljno stalo da otvori nova radna mjesta za djecu koju školuju. Nije im dovoljno važno zašto majka u Zagrebu ispraća sina jedinca, koji ima diplomu elektrotehnike, a odlazi u Njemačku na baštelu. Ove na vlasti boli briga zašto djeca u Gračanici ostaju bez oca jer odlazi u Švedsku da zaradi za novu školsku godinu. Ovim na vlastima nije bitna nova mlada obitelj u Novom Sadu koja odlazi za Austriju radit i odgađaju rađanje djece jer nisu u financijskoj mogućnosti odgajat djecu. Znam, novac nije sve, ali ako vi možete živjeti samo od ljubavi, vi slobodno izvolite. Mladima treba novac. Treba nam i dobra država, a to ova nije.