Dugo, više od decenije, sam bila zaljubljena u momka koji je često i obilato lagao. Kad ti tako neka pojava oblikuje svakodnevnicu, svaka žena koja izjavi da kod muškaraca prije svega cijeni iskrenost ti je malne srodna duša, koliko se vas dvije samo lijepo i duboko kontate. Kada ti svakodnevnica nije opterećena lažima, iskrenost gubi na težini i popularnosti, pa počne najnormalnije da se podrazumijeva.
Kad vidiš da ti je prijatelj ili kolega nešto mrljav, pitaš ga kako si, a on ti neiskreno ali umirujućim tonom kaže “dobro sam”, ti znaš da ga je nešto snašlo, da mu pomoć nije potrebna ili moguća, da će uskoro biti okej, a da je ušlo u zapisnik da ti je stalo za njegovo dobrostanje.
Jesam li debela – nisi. Tu nema priče. Osim ako se bori protiv mršavosti, onda jesi. Sposobnost bijelog laganja je neophodna vještina u ovoj fazi razvoja u kojoj se, u prosjeku, nalazimo.
Vođena nekim promazohističkim porivom, učlanim se jednom prilikom u fejsbuk grupu posvećenu čudnim fotografijama i situacijama Sarajeva. Tamo vidim objavljenu fotografiju muškarca u Vatri, lokalu pored Vječne vatre, na samom šetalištu u centru grada, koji sjedi sa porodicom, ali noge dignute na stolicu. Povedena osudama i zgražavanjima “fine gracke raje” oglasim se i ja, kažem kako je nepristojno slikati tako ljude koji ne ugrožavaju druge, kako i sama dižem noge na stolice, ograde i tome slično čim mi se ukaže prilika jer imam problem sa nogama, a i da nemam, mislim da je to normalno baš kao i korištenje zelenih površina za bosonogo izležavanje i gradskih fontana za rashlađivanje. Navališe na mene. Ti si papanka, sigurno boli što ti u rodnom listu ne piše Sarajevo, u tvom selu je to okej, ali prave Sarajlije bla bla… ja sam svjetski ćoek, žena, morala sam se negdje roditi, a morala sam i kojekuda živjeti. Ako ta iznošenja mišljenja bilo čemu služe, neka služe višoj svrsi, pa sam prešutala odakle sam i nastavila pozivati na kosmopolitizam, širokogrudost i prozivati mahalaški lokalpatriotizam, džiberstvo i stihijsko kevtanje karakteristično za seoske pse koji, kunem se u ovih bučnih četiri ujutro, obožavaju da laju lajanja radi. Pridruži mi se banjalučanin koji je odavno i sarajlija, suptilno, kao da se ne poznajemo, a poznajemo se još sa mojih blogerskih početaka od prije deset godina. On je lik kakvog upoznaš jednom ili nijednom u životu. Možda sam pretjerala, ali mnogo je faca. Upoznala sam preko ovog onlajn pisanja mnogo ljudi, kupovale su se karte, prelazile daljine, da se upoznamo, pogledamo u oči, omirišemo, rukujemo, i svi su bili sjajni, sjani ljudi, a on je toliko poseban da je kategorija za sebe. Sad smo raja na fejsbuku, i tako, pridružuje se i on. Iz čopora lajača izdvaja se nešto što bih nazvala, Bože mi oprosti, tipičnom sarajevskom mahalaškom opajdarom. Starosti između 45-50, to je ona što se redovno zgražava nad svime što njena nana nije kačila na regal ili metala u pitu, to je ona što nikad nije savladala sva slova abecede i azbuke, što se kune u “Sarajevsku raju” koju nikad nije ni srela, to je ona na koju liče svi oni koji po jutjubu ostavljaju komentare zbog koji svaki iole zdrav stranac može pomisliti da je Balkan radioaktivna rupetina koju treba zaliti živim krečom, topljenim olovom i betonom vo vijeki vjekova i još malo za svaki slučaj. Ja s njom fino, on s njom fino. Ona zrači. Ja fino, on fino, ja fino, on fino, pa se postepeno i ona smiri, pa se još i preokrenu, pa smo i drugarice, s tim što ona dominira, kao što kralj Džordž dominira Crnom Gujom. Ajde da se rastanemo, pozdravljam se povlačim, i taman kad sam povjerovala da se jedna takva gadarija može zaključiti u lijepom, kulturnom tonu, ona kevnu. Ne želi kraj kojem finoća neumitno vodi. Hoće još. Da ne zalazim u detalje, reći ću samo da je kevnula tako da sam to protumačila kao pravi, istinski test snage, dubine mojih uvjerenja. Na vrh prsta mi je da joj prevodilački brzo saspem objašnjenje zašto je…, ma neću ni sad da ulazim u to kojim bi se sve riječima moglo reagovati na takvu pojavu, koja bi me sladostrast oblila dok bih joj istipkavala rečenice poslije kojih nema nazad, neću da ulazim jer zamišljam ergo sum, a u početku biješe riječ, i to što bih pomislila, iz-mislila, izrekla, napisala, ostalo bi zauvijek, taman i kad svi zapisi nestanu, kao trag moje slabosti. Kad nisam tad, neću ni sad. Iskuliram.
Ali on ne iskulira. On joj napisa rečenicu od koje je ostala bez daha. Osjetila sam, kroz sve ove žice i ekrane, da se kralju Džordžu zamantalo. Bi mi žao. Kontam, zašto je to uradio, zašto nije izdržao. On je moj idol. Jesam li to nadmašila učitelja ili sam otišla u krajnost. Daj da bude ovo drugo.
Pitam to Druga neki dan. Ona vjeruje da je nekad šamarčina ljekovita. Što jače, to bolje, veli ona. Nekad ne može drugačije. Još uvijek ne znam šta da mislim. Da li da vjerujem učitelju i drugu, da li me trebaju jednim metaforičkim šamarom prenuti da ne zastranim, ili možda ja trebam njih.
Imala sam i poznanika, druga, pa i intimusa na njegovo insistiranje, ali to nije bila istinska povezanost već sticaj okolnosti. Bar što se tiče mene. Kad je pronašao nekog, iskoristila sam tu priliku da se diskretno povučem iz druženja i komunikaciju svedem na čestitavanje praznika i cjelivanje ako se sretnemo na ulici, međutim, on se uvrijedio. Pokušala sam izreći sve kako jeste, i kako sam oduvijek govorila da će biti, i što sam više objašnjavala, to je on bio više uvjeren da ga “ostavljam” jer sam ljubomorna što je našao nekog. Iscrpljena objašnjavanjem očiglednog, tako karakterističnog za cjelokupno naše poznanstvo, prekinem iskrenost riječima “u pravu si. ne znam zašto se uopšte pravim i trudim reći to drugačije. teško mi je što si našao nekog, mislila sam da ćemo ostariti zajedno. pokušaj razumjeti da mi je ovako najlakše”.
Kako mu to otpikah, kontam odaće me zajedničko starenje, pretjerala sam (oće to u laži). Međutim, prođe to. Znali smo se godinu dana, i što se njega tiče, totalno sam djelovala kao neko ko želi da ostari sa njim. Eto šta su percepcije i subjektivnost. Uglavnom, malne jedna rečenica laži je na obostrano zadovoljstvo riješila ono što trista rečenica istine nije uspjelo. Doduše, po cijeni ega. Negdje prećutiš da si iz Sarajeva, negdje da si ti ta koja sa radošću ostavlja, a sve to zarad neke druge satisfakcije.
Sve više kontam da je iskrenost unutrašnji kvalitet. Sve dok lažeš sebe po pitanju ovog ili onog, to se projektuje na svijet izvan tebe, pa svuda nailaziš na znakove i potvrde da je tvoja predstava istinska potka stvarnosti. Kad skontaš da je nešto što je dugo bilo tvoja istina zapravo obična tuđa laž, stvarnost ti se raspe, pa opet sastavi, na osnovi nekih novih istina. Slabo je tu šta apsolutno. Zato ishitrena osjećanja, i “iskrena mišljenja”, nisu ništa do bljesci prskalice, prolazni, reaktivni manifesti duše u razvoju. Možda se zato kaže “ćutanje je zlato”, neka prenoći, i tome slično. Kad si iskren prema sebi, a ima čovjek taj neki centar za unutrašnju iskrenost koji redovno emituje program za one raspoložene da mijenjaju frekvencije, onda se i to odražava na svijet oko tebe. Manifestuje se kao neki smiraj, kao princip koji diktira slaganje stvari na svoje mjesto, kao strpljenje, kao povjerenje u ustrojstvo stvari. Kao poštovanje prema putu koji svako od nas mora preći. Kao razumijevanje, poslovičnu susretljivost, prema “putniku namjerniku”.
I za kraj, koja riječ o konkursu. Čestitala sam Leoni i Markizi kao ženama sa kojima sam bila u nekoj vrsti kontakta. Čestitam i Azizi, ako ovo pročita, pogotovo na nadolazećem gostovanju u emisiji koja će to o čemu je pisala predstaviti još većem broju ljudi. Svaka čast! Konkurs je prije svega bio politički, i vjerujem da su odabrani blogovi koji su najviše odgovarali ideji kojoj je konkurs bio posvećen. Baš lijepo što su nagradili još dvije žene, a sigurno bi i više, da je bilo mogućnosti.
Za sve ostalo, tu su mastercard, i legenda o zlatnoj jabuci razdora. Ne dajte se.