Jesmo li spremni zaroniti u duboku, hladnu, vodu da spasimo dijete? Jesmo!
Hoćemo li gledati svoja posla, dok nas komšija doziva sa krova i odmjerava sve bližu bujicu? Nećemo.
Hoćemo li mu pružiti ruku, dati utočište i utješiti ga riječju? Hoćemo!
Hoćemo li mu pomoći da popravi kuću? Nadam se da hoćemo.
Možemo li sada pogledati slike sadašnjosti okom neznanca, stranog reportera, fotografa? Možemo li sada tim neutralnim okom pogledati potopljene gradove, još uvijek izrešetane šrapnelima i sravnjena sela? Možemo li sada tim okom neznanca pogledati i isječene šume, zapuštena korita rijeka i oronule nasipe, klizišta koja smo napravili? Vidimo li konačno i našu zapuštenu djecu, dok sjede u parku i praznog pogleda ispijaju dvolitarke piva? Nadam se da vidimo…
No, možemo li tim okom neznanca sada pogledati i tu drugu stranu, našu lijepu, brdovitu, kamenitu, ravnu, rijekama i potocima prošaranu, zelenu zemlju? Sjećamo li se kakva je naša zemlja bila prije 20, 50 ili 100 godina?
Kakvu mi zemlju želimo?
Hoćemo li sada sjesti i zajedno planirati budućnost, kako bi izašli iz strašne sadašnjosti? Hoćemo li se sjetiti zašto je važno slušati mudre i dobre, a ignorisati budale i zločince? Hoćemo li konačno istjerati lopove iz naših sela i gradova? No, najvažnija stvar je hoćemo li konačno istjerati i onog sitnog lopova iz sebe?
Hoćemo li nastaviti uništavati šume ili nijemo gledati njihovo nestajanje?
Hoćemo li se ljudi sada pokrenuti, pružiti jedni drugima ruku i smisliti neki drugi način da upravljamo svojom sudbinom? Hoćemo li stvoriti neke nove “stare” forme saradnje. Hoćemo li se sjetiti šta je to moba? Hoćemo li se sada sjetiti razgovora uz vatru o važnim stvarima zajednice? Šta će nama Dodik na tom sastanku ili Lagumdžija, Bakir, Željko, Čović, Čavić ili bilo ko drugi ko zaista ne pripada našoj zajednici? Oni su stranci, samo govore isti jezik kao mi, no činjenica je da im niti jezik nije u potpunosti isti kao naš. Oni govore o restruktuiranju pravosuđa, “investicijama”, EU integracijama i dezintegracijama, a mi te riječi ne znamo, mi govorimo o skupoći, bezobrazluku, prevari, očajnom školstvu.
Činjenica je da političari žive neke sasvim druge živote i imaju druge brige, prioriitete i neka ih u svojim brigama, svom jeziku i svojoj državi. Nama ne trebaju ni oni niti takva država, entitet ili kanton.
Mi smo uništili sebe i sve oko sebe u bezumnom takmičenju u zlu. Došli smo do dna. No u prirodi, osim takmičenja – selekcije, postoji i druga forma samoreguliranja odnosa između jedinki u zajednici. Ta forma je temelj svake zajednice i preduslov sreće pojedinaca, a ta forma se zove zajednički cilj i saradnja. Bez zajedničkog cilja i saradnje nema ni zajednice, nema društva, postoje samo pojedinici ostavljeni na nemilost svakoj zvjerki. Ne kaže se džaba – dogovor kuću gradi. Rat i mržnja su pojave koje ruše sve pred sobom, a saradnja gradi i pomaže zajednicu i tako povećava šanse za bolji život jedinki. Saradnja je temelj opstanka svake nama poznate zajednice, kako mrava, tako i pčela, čopora pasa, krda bivola ili jata pataka. Kao pojedinci smo ništa, vreća smo od 70-tak kg živog mesa, kosti i krvi. Sami smo bezvrijedni. Usamljeni smo nebitni čak i samim sebi.
Sada moramo pokušati izgraditi nove načine društvene saradnje. Moramo ponovo “izmisliti” dobrovoljne radne akcije. I evo ih izmišljamo, iz Sarajeva je krenulo 500 djevojaka i momaka da pomognu Doboju, Maglaju, Zenici… Moramo izmisliti način da informišemo gdje je najgore, gdje su klizišta i moramo se dosjetiti kako da koordiniramo napore da pomognemo … i to “čudo” smo uspjeli iznjedriti u roku od 48h. Moramo se sjetiti moba iz prošlosti. Evo smo se sjetili, prve komšije zajedno rade. Valja se i sjetiti kako smo nekada gradili i radili uz pjesmu, pa se i po završetku teškog posla zajedno odmarali i veselili. Dogovor je sve, solidarnost je temelj, a uspjeh cijelog društva je cilj.
Država je izum ljudi, organizaciona forma, izmišljena kako bi osigurao uspješno i sretno društvo. Budžet su samo kamare krvavo zarađenog novaca kojima trebamo pomoći svima nama, zajednici, slabim, da gradimo škole ili liječimo bolesne, ali i da gradimo novo i postavljamo temelje boljem društvu. Premijer, predsjednik i ostala bulumenta su samo naši uposlenici i mi ih moramo promišljeno postavljati, ali i smjenjivati i to kad i kako nam se ćefne! Zakone iliti moralna načela i posljedice nepoštivanja istih – moramo iznjedriti svi MI i štititi ih i nebitna je forma tih zakona, jesu li u ustavu ili ne. Mi takvim pisanim ili nepisanim načelima, trebamo neposredno uređivati naše odnose kao pojedinaca.
U ovoj tragediji pokazali smo da smo spremni, da hoćemo i možemo biti bolji. Ova poplava je došla kao lijek u posljedni čas. Naše društvo će preživjeti ovu katastrofu i podići se iz mrtvih ili će skončati u najgorim mukama. Ljudi su poginuli, u ruševinama ili nestali u bujici, ali mogli ste to biti vi ili ja. Pošto očito to niste bili niti vi, jer ovo čitate, niti ja – jer ovo pišem, sljedeći put smo možda vi i ja na redu, a ako ne uključimo mozak i shvatimo šta nam je raditi.
Bolesni smo. Teško smo bolesni. Poplava je bila strašan lijek i lijek smo dobili, ali to nije dovoljno – sada je potrebno da bolesnik pokaže volju i osovi se na noge.
Februrar je donio lijepo vrijeme i nekima je otvorio oči. Maj je donio kataklizmu. Meteorolozi nam najavljuju sušno ljeto i požari će, ako se ne počnemo već sada organizovati, vjerovatno progutati ono što nije voda. Hoćemo li i u narednih par mjeseci nijemo gledati kako “država” guta naš novac, pratiti njihove predizborne kampanje, slušati laži i podmetanja? Je li nam bilo dosta? Želimo li da u narednoj i neizbježnoj kataklizmi život izgube i naši najbliži jer država, entitet, kanton, općina “nije bila spremna”.
Hoćemo li dići dupe i tražiti bolje? Hoćemo li pružiti ruke jedni drugima i bratski pljunuti u lice najgore među nama, lopove, neradnike i prevarante? Hoćemo li, kao društvo, tražiti i kazniti odgovorne za ovako stravične posljedice?
Proći će i ljeto, a onda dolazi i zlatna jesen. To je vrijeme za ubiranje ljetine, ovaj put ljetina će biti mršava – ali tad je i vrijeme da se radi na sjetvi za narednu godinu. Hoće li iz novog sjemena, naredne godine,one tamo ili one tamo … iz ove zemlje izrasti društvo nalik onom u Švajcarskoj, Urugvaju ili … Nigeriji?
Saberite se i konačno odlučite šta hoćete.
To je prvi, ali ujedno i najteži korak.