Nedavno, dok sam boravio u jednom od najvećih hipermarketa u zemlji dogodio mi se peh gotovo kataklizmičnih razmjera za savremeno doba. Mnogo noćnog surfanja i malo punjenja, pogađate, baterija je krepala.
Zaboravite sad početak i zamislite se u džungli butika sa markiranom odjećom, obućom, nakitom.
Zamislite ogroman supermarket u prizemlju sa svim mogućim namirnicama (i hljebom na zadnjoj polici).
Zamislite novogodišnju rasvjetu i glamuroznu jelku u sredini.
Zamislite sve i zaboravite na vrijeme.
Moj peh me (gore pomenuti) me i nije u startu poremetio, imao sam cilj, određenu svotu novca i plan odlaska iz šopingholičarskog raja koji je već krenuo da me ubija svojom prepodnevnom gužvom.
Blaga panika me uhvatila kada sam, shvatajući da će moj autobus da ode, vrtoglavo počeo tražiti SAT, spravu koja nas formira, određuje nam dan, životne navike i pretvara nas u robove sistema.
Neću pitati nikoga, pronaći ću jedan, ta na jednom od deset spratova postoji neki mali tik-tak koji će mi odrediti dinamiku narednih koraka.
Uzalud kafane sa skupim pićima, uzalud butici sa markiranom robom i lažnim sniženjima, uzalud turbo liftovi. Sata nigdje nije bilo.
Hipermarket je osmišljen kao mikrokosmos kapitalističke vaseljene. U njemu su ista pravila, gotovo sva, samo, u njemu je dangubljenje smisao postojanja.
Dođi da kupiš iglu, uvalićemo ti lokomotivu i nuditi ti dodatne dijelove narednih osam sati dok te djevojka čeka u restoranu, majka na ručku ili sin u vrtiću.
Istrčao sam, srednjovječni muškarac je rekao da nema sat (skrio je telefon, na kraju i priznao – puno je lopova sine), pričao o nemogućoj cijeni pilića, o poplavama u pustinji i nevjerovatno toploj zimi kod nas.
Uskoro se oglasio sat sa katedrale, bilo je podne. Hipermarket nije imao nijedan sat, a ja sam u njemu ostavio tri svoja i, pogađate, kupio još par nepotrebnih stvari, jedva skrpio za kartu nazad i prepustio se melanholiji kasne jeseni uz talase neke radio stanice i nezaboravnu Plimu od Indexa.