Kroz cijeli moj, a vjerujem i druge živote, se provlači niz stavova, pravila i tvrdnji koje su nam postavljene kao aksiomi i koje bi kao takve trebali prihvatiti bez ispitivanja i dokazivanja tačnosti istih, a koje su vrlo često netačne, ponekad čak i sasvim suprotne istini. Kao prvi i najbezazleniji primjer mogao bih navesti ono: „ Roditelji nikad ne lažu, sram te bilo, kako možeš reći ocu da laže“, nakon čega bi, nerijetko, istjerivanje takvih „bogohulničkih“ mišljenja poprimilo i nasilni karakter u vidu vaspitnih šamarčića, udaraca prutem isl. Sljedeći niz primjera nalazim kroz osnovno i srednje školovanje, a u narodnim epskim pjesmama i u klasičnim primjerima slovenske antiteze.
„..Ili grmi, il’ se zemlja trese
Il’ udara more o bregove…“
Primjer navodi grmljavinu, zemljotres i pojačano talasanje mora kao događaje koji jedne druge isključuju, što u praksi naravno nije tačno. U praksi, čak ove prirodne pojave često idu jedna sa drugom, doduše i Bogu hvala, zemljotresi najrjeđe. Treći primjer je već nemjerljivo ozbiljniji, ako ne čak i jedan od najozbiljnijih i najštetnijih uopšte, a čiju netačnost smo, na žalost, svi imali priliku provjeriti. To je tvrdnja da se neki ratovi vode i ljudi u njima ginu, kako bi njihovi neizvjesni potomci živjeli sretnije i bolje. Iza te tvrdnje uvijek stoje pokretači ratova, koji sa tom tvrdnjom na usnama nerijetko ostvaruju enormno bogaćenje bez učešća u ratu, barem bez prisustva na linijama sukoba, a kao utjehu je prihvataju oni koji svoj život rizikuju zbog ciljeva ovih prvih.
„ …Treba služit česti i imenu, neka bude borba neprestana
Neka bude što biti ne može, nek ‘ad proždre pokosi satana,
Na groblju će izniknuti cvijeće, za daleko neko pokoljenje…“
Poručuje vladika Njegoš svojim savremenicima koji će da ginu, kao i pokoljenjima koja će to tek da rade. Netačnost njegovih stihova, na žalost, nije mogla biti brutalnije potvrđena. Naime, naši preci, pradjedovi, djedovi i očevi su ginuli za stvaranje bivše nam zemlje da bi nama bilo bolje, a onda smo mi i naši očevi ginuli kako bi tu istu zemlju razbili. Četvrti primjer lažnih i nametnutih tvrdnji je, zapravo, u ovom momentu mi i najzanimljiviji. Radi se o paroli koja se, uglavnom, pojavljuje ispod slika i(li) imena osoba osumnjičenih ili osuđenih za ratne zločine u proteklom ratu, a ona glasi: „HEROJ, A NE ZLOČINAC“. Vrlo kratka parola, koja bi trebala jasno da pokaže veličinu osobe sa fotografije, a korištene riječi su pretenciozno postavljene kao da se radi o antonimima. Praktično, ove riječi nemaju suprotno značenje, naprotiv, vrlo često se kroz istoriju mogu podjednako tačno koristiti za opis nekih osoba, naročito vojskovođa i učesnika u ratovima. Riječi koje su suprotne njima su kukavica i žrtva, i u ratovima uglavnom postojanje jednih je uvjetovano postojanjem drugih, tj., da bi se neko istakao u odnosu na druge i bio heroj, moraju postojati i oni koji su ispod prosjeka, odnosno kukavice. Takođe, i na žalost, ako postoje nevine žrtve, onda postoje i zločinci. Osim toga, ako neki vojskovođa preuzme sebi zasluge za osvajanje neke teritorije ili grada, automatski sa tim preuzima i odgovornost za zločine koji su desili tom prilikom, naravno, ukoliko ih nije sam procesuirao. Ovo, valjda, ne može biti jednostavnije objašnjeno svakom normalnom. To što je neko u određenom periodu svog života počinio, naredio ili nije spriječio, a mogao je, ubijanje jednog ili hiljade bespomoćnih čini od te osobe zločinca. Tačka. To takođe ne znači da ta ista osoba u svom životu do tada, pa i poslije toga nije imala dobrih dijela, ali ni pravno, a Boga mi ni vjerski, amplituda tolerancije ne ide i ne smije ići toliko nisko da bi se tolerisalo namjerno i bespotrebno oduzimanje bilo čijeg života, a naročito nevinih i bespomoćnih. Zbog svega toga, molio bih, a i volio da se pomirimo sa tim da svi zločini u novijoj nam istoriji, dobiju svoje zločince i da ih prestanemo predstavljati kao da to nisu. Može nam biti žao što su to napravili, ili omogućili, lijepo bi i ljudski bilo kada bi žalili i njihove žrtve, ali se sa tim trebamo i pomiriti, osim ako ne smatramo da su ih počinili da bi mi i naša pokoljenja živjeli bolje i sretnije. Pa da i naša djeca u dogledno vrijeme padnu na Njegoševe i slične stihove i ponovo ginu i ponovo slave neke nove heroje i zločince. Ja to ne želim ničijoj, a naročito ne svojoj djeci, makar bio antiteza klasičnog pripadnika svog naroda, što preporučujem i drugima.