Pošljedni zraci, eno, velikog sunca tonu
Za daljne mračne gore, i danak ostavlja nas;
Pod krilom blagog mira u večernjemu zvonu
Molitve bruji glas.
Pričao je pjesnik tako još jednu svoju priču, onako njemu svojski preplićući hercegovački pejzaž, srpsku epiku i pravoslavnu duhovnost, tamo negdje potkraj devetnaestog vijeka. Tada zasigurno i ne dovodeći u pitanje dolazak novog danka, za njim iznova večernjeg zvona i molitve oko njega, čiji bruji glas iz Saborne crkve mostarske, ljepotice međ’ crkvama, svjetionika prema kojem se tradicionalna hercegovačka duhovnost od njegovog postanka orijentisala. Stoga starom pjesniku ne bi bilo nimalo lako objasniti tišinu koja je na Bjelušinama vladala skoro dvije i po decenije. Ipak, da ga je moguće dovesti, pustiti da sa štapom u ruci i šeširom na glavi prošeta stepenicama od Kujundžiluka, preko Konaka do na Bjelušine, shvatio bi on i bez dodatnih eksplikacija… Shvatio bi sigurno jer on je pjesnik, pjesnik osjeća narod i njegovu dušu bolje nego bilo koji drugi smrtnik, ipak u njemu cvile duše miliona. Napisao bi on tada neku novu pjesmu o Hercegovcu na molitvi, ovaj put bez zvona, bez krova, u zidinama crkve Svete Trojice. Kakav bi bio taj savremeni Hercegovac? Možda star, sijed, bijelih brkova, ali koščatih i premda naboranih,žuljevitih ruku, sa izbjegličkom legitimacijom u novčaniku, odmah do Bogorodičine ikonice. A možda i ne bi bio takav… Pjesnik bi, uvjeren sam, znao kako da objasni i poetski iskaže nesreću Saborne crkve i onih koji se oko nje skupljaše.
No, čini mi se nekako da je mnogo teže objasniti nama ostalima,koji nismo u čitankama i lektirama, mi ćemo teško shvatiti tišinu s Bjelušina, njene konsekvence i aspekte.
Umorne teškim radom i moje ove grudi
U čistom onom zvuku pokoja nalaze svog,
I u meni se sada tiha molitva budi
U plamu srca mog.
Znam da rizikujem da budem etiketiran kao premlad, nedorastao, ili blaže kao neko ko se ponaša kao da je stariji. Stoga neću ni ulaziti u detalje perioda 1992. pa na ovamo, polazeći od toga da su oni već svakom poznati, čak i u većoj mjeri nego meni, a i nije prikladno miješati takve istoriografske trivijalije sa lirskim izrazom našeg pjesnika, koji pokušavam da u komponujem u svome radu.
Elem, dovoljno sam star da pamtim prvu slavu Sabornog hrama, prvu poratnu Pedesetnicu proslavljenu uz molitvu na temeljima samog hrama. Nažalost, ovog kasnog proljeća, kada je dvadeset četverogodišnja bjelušinska tišina prekinuta,zvonima sa zvonika, istog onog čiji je večernji zov prije više od sto godina slušao i sam Šantić, nisam bio u mogućnosti da prisustvujem. Ipak, znam da je sama vijest o tome događaju, dozvonila i do mene i raspirila plam srca mog. Zamišljao sam kako je to bilo. Vidio sam sebe, u košulji, svečano je, vruće je, upek’o mostarski zvizdan. Naroda mnogo, odasvud. Došlo sve što hoda, puže, drži se za ruku, ili oslanja na štap. A ona zvone, cijeli Mostar sluša… A ja, okrećem glavu suprotno od oltara i gledam na grad ispod mene i u čistom onom zvuku pokoja nalazim svog, u meni se tiha molitva budi.
Oj, čuj je, vječna silo, i primi želje ove;
Skromna je molba ova što u tvoj lijeće sjaj:
U borbi pakla crnog, o, daj mi sile nove
Za novi okršaj…
I zaista, tada sam ustao, prošetao par koraka po sobi i nevidljivom sabesjedniku izgovorio: „E vala da je mogu završiti.“ I ne, nije to bio prvi put da izgovaram ovu rečenicu.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -Sa prozora, iz gotovo svake prostorije stare mostarske gimnazije. One gimnazije, koja je jednako ljepotica među gimnazijama kao što je naša Saborna među crkvama, doseže, dakle, pogled do mjesta iznad Brankovca gdje se nadvijala nekoć. Često bih u časima gimnazijalske dokolice upućivao pogled ka tome mjestu sa istom rečenicom na usnama ili u mislima.
Neka to, o vječna silo, bude moja skromna molba što u tvoj lijeće sjaj. Učini, daj nam sile nove, da sa glasnim zvucima crkvenoga zvona dođu i krov; i zidovi; i freske; i ikone;i vjernici… Učini da pjesnik ne mora da piše novu poemu o Hercegovcu na molitvi.
Okrijepi dušu moju nebeskom tvojom nadom,
U moru navale adske da ne klone mi grud;
Oživi tvoje grome, nek cikne zmija jadom
I strašni vidi sud…
Poslije ovakve strofe,najbolje je ne reći ništa,već stati i zamisliti se nad pročitanim. Sve drugo rečeno o njoj bilo bi bezobzirno svetogrđe. Stoga neka ostane na ovome uz dodatak jednog zapažanja i par neobaveznih savjeta.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -Naime, ne čini li se i vama kao da pjesnik baš ovim stihovima komunicira sa nama iz budućnosti, kao da je znao šta donose vjekovi i vremena pred njim. A što se tiče mora navale adske, njega ćete morati sami prepoznati da biste ga preduprijedili,ukrotili i preplivali, ali zmiju, nju ne pokazujte prstom i ne tražite, ona identifikuje samu sebe. Stoga će sama i da cikne jadom, ali i dastrašni vidi sud.
P.S. U jednom od mojih dječačkih pokušaja poezije, koji bi uglavnom bivali objavljivani u školskim novinama, napisao sam ova dva stiha: Skupljaće se ovdje i sinovi njihovi// da nastave tamo gdje su stali očevi.
Izvini pjesniče, na mojoj drskosti da miješam ove sa tvojim stihovima, ali neka to bude moja poruka za kraj ovog pisanja.