Izet je bio po zanimanju mašinbravar. Inače rodom iz Maglaja. Rođen kao trinaesto dijete u porodici, oca kolara i majke domaćice. Jedino sjećanje koje je imao veže se za očevo pijanstvo. Pričao je kako se otac znao napiti i takav prgav biti. Kad bi dolazio kući majka bi sa njim i ostalom djecom bježala u štalu među sijeno i tako su jutro dočekivali. Sutradan sjeća se kad bi se otrijeznio dovukao bi na kolima nove stvari koje je predhodnu noć polupao. Sa šesnaest godina otišao je od kuće u Zenicu na zanat. Ali već slijedeće godine započeo je rat. Sa zanata uz pušku prijavio se u partizane. Dva puta je bio ranjavan i tri puta odlikovan ordenom za hrabrost. Na povratku u Maglaj zatekla ga je napola srušena kuća prepuna izbjeglica. Majka mu je umrla od tifusa, oca su našli smrznutog u nekom kanalu, a ostala braća i sestre završili su po drugim gradovima. Bez previše očekivanja otišao je za Sarajevo. Kao vrijedan i poseban radnik dobija posao u Bralimu a kasnije u PTT Montaži gdje ostaje do penzionisanja. Šezdeset i osme dok je bio na terenu u Brčkom upoznao je Ajšu i godinu dana kasnije oženio se. Tim povodom od firme je dobio mali stan na prvom spratu jedne trošne kuće u mahali Komatin, visoko gotov pod samim Trebevićem. Naredne godine dobili su kćerku i po njegovoj želji nazvali je Hava. Hava u prevodu znači život. Sretni život za kojim je on toliko čeznuo. Pričala je mahala da dolazeći sa posla nije ni ručao, već jedva čekao da je uzme za ruku pa sa njom u obližnji park. Nosio ju je krkače i za nju izmišljao priče one lovačke. Negdje u petom razredu izvadila je pokvareni zub i nedugo nakon toga pala na postelju. Iz bolnice su rekli da za nju nema lijeka. Dijagnosticirali su joj leukemiju. No Izet to nikako nije mogao prihvatiti. Obilazio je skoro cijeli dunjaluk tražeći lijeka. Ko je god šta govorio da može pomoći kupovao je i molio se u sebi da je spasi. Ali Havi spasa nije bilo. Tog septembarskog jutra u zoru ispred kuće se zaustavilo vozilo iz kojeg je izašao čovjek držeći u ruci neko pismo. Pisalo je „ S neizmjernom tugom obavještavamo Vas da je sinoć iza ponoći u 1sat i 15 minuta, prestalo da kuca srce Vaše kćerke Have. Primite naše najiskrenije saučeće. Sve informacije kao i njene lične stvari možete dobiti u sobi 207 na prvom spratu bolnice.“ Držao je pismo i gnječio ga rukama. Niz lice su slijevale se suze. Nije progovarao niti jednu riječ. Samo je odmahivao glavom i udarao se šakama. Nije je mogao spasiti ali si to nikako nije mogao ni oprostiti. Ajša je nakon kćerkine smrti dobila dijabetes. Sjedila je danima u jednom ćošku sobe. Nikada više nije izlazila iz kuće niti razgovarala sa nekim. Našli su je mrtvu ispred kupatila šest mjeseci nakon Havine smrti. Nakon svega Izeta si mogao vidjeti samo ranom zorom kad je odlazio na posao i nekada pred kraj dana kad se vraćao kući. Poslije posla svaki dan je išao do Alifakovca gdje je ukopana njegova Hava. Satima bi sjedio, ponekad koju progovorio onako sam sa sobom, a najviše šutio. Valjda se je pitao šta je on na ovom svijetu zgriješio da ga ovakva sudbina snađe.
U dvorištu porodične kuće napravio je sebi malu radionicu. Koliko god se trudio da je sredi uvijek je ličila na stovarište željeza. Na sve strane su virile šipke, neki poklopci, stare istrošene elektrode od varenja i trista čuda od željeza. Pokušavao je naći si zanimaciju da pregura dan. Svraćali su ljudi iz mahale onako kao usput da zamole da im šta napravi, ne bi li makar malo razvedrili njegovu osamljenost. Ali teško ko je i mogao doprijeti do njega.
– Dobar dan, jeste li vi Izet? začuo se dječiji glas.
– Jesam. Šta trebaš? Ko te je poslao?
– Nije niko, ja sam sam došao.
– Pa šta hoćeš? Čiji si ti?
– Ničiji. Zato sam i svratio do tebe.
– Kako ničiji, moraš nečiji biti. De govori. Nemam ja vremena dangubiti. Ako ti šta treba reci ako ne sjedi, ja moram dalje raditi.
– Došao sam te pitati bi li ja mogao biti tvoj?
– Aman dijete, nisam ti ja za te šale. Nego govori ko te je poslao do mene.
– Ne šalim se čika Izete. Najozbiljniji sam. I niko me nije poslao. Kažem vam da sam sam došao. Nego jel bi vi mene uzeli da budem vaš?
– Ti baš mene našao i još se sa takvim stvarima šališ. Kako ću te ja uzeti. Gdje ti je otac i mati
– Nemam ih.
– Kako nemaš? Svi imaju roditelje. Gdje stanuješ?
– Eh eto svi imaju a ja nemam. Nemam nikoga. A nemam ni kuće. Stanujem gdje stignem.
Izet spusti naočale i pogleda sićušnog dječaka bljedunjavog lica sa nebo plavim očima.
– Hajde sad da ti i ja odemo nešto pojesti pa mi fino ispričaj sve što imaš.
Pokri Izet samo alat, skinu plavi mantil sa sebe, uze dječaka za ruku i krenuše do čaršije.
– O merhaba Izete, lijep dan i baš lijepo što te vidim. A vidim imaš i društvo. Jesi li za sitni čevap sad ga skinuo sa vatre?
– Merhaba i tebi Smajo. Ah evo i ja izašao. Ovaj vragolan me natjerao. Pa rukom prođe kroz Harunovu kosu.
Hajde daj nam dvije porcije i meni sok od smreke. Šta ćeš ti Harune piti?
– Ja bi vala limunadu al sa puno šećera i to u velikoj čaši.
– E hajd ti meni sad polako sve ispričaj. Odakle si, čiji si i otkud do mene da dođeš. Al nema laganja. Inače neće valjati.
– Važi, sve ću ti reći kako jeste, onako kako ja znam. Uze jedan gutljaj limunade, rukom obrisa usta i nastavi. Ja sam ti iz Zenice. Otac mi je umro prije dvije godine. Meni je valjda sada 7 i još nisam pošao u školu. Kaže tetka Minka da bi trebao na jesen krenuti. Atif, tako se zvao moj otac, bio je željezničar i kaže Minka dok je razdvajao dva vagona nešto se poremetilo i vagon se vratio i njega pritislo. Polomilo mu rebra i odveli ga u bolnicu. I eto više se nije ni vratio. Preselio na ahiret. Isto ko i tvoja Hava.
Izet preblijedi kako spomenu njeno ime, ali nije ga htio prekidati da ne bi skrenuo sa teme.
– Nakon tri mjeseca otkada se otac preselio, preselila se i majka. Ona je sad negdje kod Žepča. Kažu nije mogla više podnijeti. Falilo joj zraka i otišla. Upoznala je tamo nekog novog čovjeka koji nije želio mene. I eto ja sam ostao kod tetke. Minka me najviše voli ali se boji za mene. Otekle joj ruke neki dan, kaže ima vodu. Ja je nisam vidio al jesu bile ovolike joj ruke, pa pokaza svojim ručicama.
Skoro je dolazio Salem, valjda njegov brat radi sa tobom u preduzeću. I govorio Minki o tebi i šta te sve snašlo. Pa su mislili da bi bilo dobro i za tebe a i mene da se upoznamo. Da ti uzmeš mene za sina i da i ja imam oca.
Šuti Izet ne progovara. Samo gleda u te plave oči i sebi ne dolazi. Čuo je za razne sudbine al otkuda opet da njega čuda snađu.
– Čekaj, a kako si danas došao do mene?
– Fino. Vozom jutros sa Salemom. On me doveo do tvoje kuće i rekao sad ti hajde sam.
– Kako bolan sam. A gdje je sad Salem?
– Rek'o je da ima nekog posla u čaršiji i da će onim u pet nazad za Zenicu.
– Pa kako će tebe tako samog ostavti? Tom Salemu nije dobro. Kako ćeš se sad vratiti? Tražit će te tetka.
– Ma neće, zna da sam sa tobom. Rekli su oni meni ” Ništa se ti ne brini. Izet je duša od čovjeka. Neće on tebe ostaviti. I njemu će biti lakše kad ima nekoga.”
– A bil’ ti znao naći gdje živiš u Zenici?
– Bi jašta radi.
– E hajd ti fino to pojedi, pa ćemo na kolače i onda put Zenice.
– Nemoj me bolan Izete vraćati. Nemam ja kud.
– Hajde poslušaj šta ti kažem, pa ćemo vidjeti. Moram ja upoznati tetku, razgovarati o svemu. Ne može se tako raditi. Imaju zakoni i pravila. Samo ti jedi i pusti da mi veliki razgovaramo.
– Slušat ću te obećavam, samo me nemoj vraćati. Otići ćemo tetki, ti razgovaraj pa nas dvojica nazad za Sarajevo. Hajd reci da važi. Dobar sam ja dječak a dobar si i ti čovjek i biće nama super.
Krenu Izet preko čaršije držeći Haruna za ruku. Da li zbog sreće ili sunčanog dana, ili zbog osjećaja držanja za ruku Harun je sve vrijeme poskakivao sa noge na nogu. Svratiše u slastičarnu Carigrad na šampitu i uputiše se tramvajem do željezničke stanice. Stigoše na vrijeme da kupi kartu i krenu vozom za Zenicu. Zadnji put Izet je putovao prije neke dvije godine. Tada je još bio sretan. Nakon Havine smrti sav njegov izlazak iz kuće je bio do posla i nazad kući. Previše se povukao u svoju samoću pa mu je sve odjednom bilo strano, i ljudi i vrijeme. Primijetio se strah na njegovom licu. Krenuo je iznenada na put kojem se nije nadao. A nije znao ni šta ga sve čeka kada stigne do dječakove tetke. Svaki put kada bi se zagledao u Harunove oči primijetio se jedan titraj na kraju usne te bi usput rukom prešao preko očiju. Život ponekad promijeni sve u čovjeku da više nema ni riječi. Stigli su još za vidnog dana i krenuli ka barakama sa lijeve strane zeničke željezare. Izet razmaknu zavjesu okačenu ispred vrata i pokuca.
– Dobro večer ili merhaba.
– Ooo Harune našao si Izeta. Merhaba i tebi dobri čovječe – ozarenog lica reče Minka.
– Hajde bujrum ulazite. Evo tikvenica vrela sad iz šporeta, ko da ste virili. Je ste se umorili vas dvojica.
No prije nego što je Izet uspio da izusti Harun ga preduhitri:
– Ma kakvi umorili. Nikada mi kao danas nije bilo lijepo. Vodio me Izet u čaršiju na šiš ćevap, i popio sam veliku limunadu. A onda spucao cijelu šampitu i jedva čekali da dođemo do tebe da se ti dogovoriš sa njime oko mene.
– Sunce moje, hajd sad uzmi tikvenice dok je vruća a ja ću za to vrijeme pristaviti kafu Izetu i sebi. A ti odnesi ovo mlijeko da se ne uzvrišti Nizami, dok nas dvoje popričamo.
– Hoću tetka. A ti Izete obećaj da ću biti tvoj. Sad je gotovo ne mogu ja bez tebe a vala ni ti bez mene. Hajde daj to mlijeko da idem za dana i što prije da se vratim.
– E moj Izete vidje li ti mog Haruna. Ovakvog divnog maksuma a takva sudbina da ga snađe. Ne da je pametan već prepametan ko kakav veliki. Sve razumije i o svemu ti sa njim možeš razgovarati.
– Rekao mi je za oca šta mu se desilo al ne razumijem to oko njegove majke. A iskreno malo sam i zbunjen i ljut kako ste dijete pustili samo da me traži. Neodgovorno je to sa vaše strane, ma šta da ste dobro čuli za mene. Moga sam tada ne biti kod kuće. Jeste li se o toj situaciji zapitali. I šta bi Harun onda? Nije to uredu, ali hajde prvo mi ispričaj za majku da sad ne dangubimo dok mali ne dođe.
– Nema se tu šta puno ispričati. Jasna njegova mati je Atifa upoznala u nekoj kafani dok je još radila kao konobarica. I eto valjda imali slobdnog vremena, našli se koji put i ostala trudna. I to nije odmah Atifu ni rekla. Neg kad više nije mogla skrivati stomak, jednu noć dođe na vrata i samo tako reče. Atif ti je bio pravi dobričak od čovjeka. Da ne pravi puno buke odveo je u opštinu i vjenčao i za tri mjeseca se rodio Harun. Nije ga vala kako treba ni podojila. Samo je gledala kako će se vratiti na posao. Da nije mene ko zna šta bi sa Harunom bilo. Nikad Atifu nije ni ručak napravila. Otišla je raditi kod jednog Cicana u nekakav restoran. Niti je kuhala, niti prala veš a o Harunu da ti ne pričam. Nju dijete nikada nije ni interesovalo. Nije prošlo ni četrdeset dana iza Atifa ona je odlučila da ode od nas. Rekla je da život ide dalje i mora misliti na sebe. Njeni roditelji nisu je htjeli primiti nazad u kuću sa djetetom, a taj Cican joj valjda rekao da bi je ostavio na poslu i oženio al neće da čuje za Haruna. Otišla je u centar za socijalni rad i odrekla se djeteta. Da ne bi završio po kojekakvim domovima ja sam ga uzela na sebe kao jedini član porodice. Eto to ti je nekako ukratko. Ako te još šta zanima samo pitaj.
Izet je samo odmahivao glavom. Nije mogao vjerovati u ovu tužnu priču. Pitao se kakva je to majka koja ovakvo prekrasno dijete za poželjeti može ostaviti. On je toliko patio za svojom Havom a i mnogi drugi roditelji koju nikada nisu mogli imati dijete. A nekom ga bog da i on ga odbaci kao da je to stvar. Šake je prislonio na glavu i samo cuckao ustima. Čovjek zaista ponekad zanijemi. Ostane bez ijedne riječi.
– Znam ibretiš se kao što sam se i ja čudom čudila. Al na kraju nisam imala izlaza. Bilo je samo važno da dijete ne ode u taj dom. Ko zna šta bi sa njim tamo bilo. A ne bi mogla to ni dozvoliti, Atif mi je jedini brat i rod kojeg sam imala. Gledam da mu pružim što god više mogu al težak vakat je. Ja nemam svoje djece. Kao cura sam morala operisati matericu i sve mi povadili. Udala se sa devetnaest i došla ovdje živjeti. Muž mi je radio u željezari k'o i većina svijeta. Bolovao od srčane astme. Jednu noć samo reče – dodaj mi taj čaj sa šporeta, i dok sam se vratila on se prevrnuo na stranu i umro. Lijepa je to smrt. Bar se nije patio. Sad živim od te porodične penzije. Nizašta mi ne može biti. Al šta ćeš. Nisam jedina, a bolje išta nego ništa. Malo eto zasadim u bašti i imam jednu kravu. Pa nekad prodam višak mlijeka, nekad usirim. Uglavnom devera se nekako. Važno meni da Harun nije gladan. Jedino mu ne mogu priuštiti k'o ostali svojoj djeci. I sad se ti pitaš šta je ovo sve. De razvedri se malo nije sve tako crno kako izgleda. Nek se živo. Živ insan svašta preko svoje glave izdevera. Jah to ti pođoh ispričati. Neki dan izbi na vrata Salem, brat od Nurije što sa tobom radi. Donijeli neku pomoć što željezara jednom u godini daje za svoje radnike. I tako se nešto zapričali kad Nurija spomenu tebe. E jesam se isplakala, sve suza suzu gonila. I ‘nako mi riječ po riječ i dođosmo do ideje da ne bi bilo loše upoznati tebe i Haruna. Nije meni mrsko oko djeteta, bože sačuvaj. Neg’ onako mi razmišljali, Harun bi ove godine trebao u školu. Valja ga opremiti. Kupiti i knjige i torbak, kakve cipele i ostalih stvari. Ne može ovakav u trenerci u školu. A škola nije baš ni blizu. Valja mu se nahodati. Ja nemam da mu sve to priuštim, ali snašla bi se nekako. Nego zadesilo i mene. Prošli mjesec bila na kontroli. Metastaza uhvatila sve dolje. Ne boli mene vala ništa, samo se umaram. Nekada sam mogla raditi po cijeli dan, a sada malo malo sjednem da odmorim. Trebala bi ići u bolnicu da legnem. I onda sam se sva zadeverala. Kako ću ići i kome Haruna ostaviti? Ko će se oko njega brinuti? Jel otišao u školu, kada će doći, šta će jesti? Eh eto ti moj Izete. To ti je nekako to, u kratkim crtama. Harun bi tebi vratio osmijeh a ti bi njemu bio sve što je želio.
– A draga Minka. Šta sve čuh i doživi u ovom danu. Vala čovjek ne bi mogao ni u snu pomisliti šta će ga sve zadesiti. Bože dragi ko da sanjaš. Valjda sam zadnje vrijeme navikao na samoću pa me ovo baš zadeveralo. Svašta ti meni ispriča, ne mogu se ni snaći. Hajde sad polako da vidimo šta je najpametnije i najbolje za Haruna. Nije sve lako kako ste vi to zamislili. Nemoj me pogrešno shvatiti, ali moram i ja malo o svemu razmisliti. Nije meni mrsko nego eto ne znam ni odakle početi a ni šta sada reći. Ja sam ti ko pustinjak. Gotovo živ sahranjen. Prazna kuća a prazan i ja. Deveram dan po dan samo da mi prođu. Odem do posla, vratim se i nešto malo dolje u šupi se zanimam. Zaboravio sam kako se živi. I sad sve ovo ko grom iz vedra neba. Što se tiče tih stvari što treba Harunu kupiti za školu ja bi se za to pobrinuo, al kako sad dalje ako ti moraš ići u bolnicu. Ne znam draga Minka. Baš ne znam šta da ti kažem. Mislio sam da me ništa više u životu ne može iznenaditi a vidi ti sad situacije. Valjalo bi prvo otići do tog centra pa vidjeti sa njima šta oni kažu. Jel’ to pametno i dobro za Haruna? Može li on po zakonu biti kod mene? Pa tek onda razmišljati kako ga upisati u školu i srediti mu sobu Havinu. A moja Minka draga.
Ušuta se na trenutak Izet, a onda zajeca iz sveg glasa. Valjda mu se skupilo nakon svega. Nikada ga niko nije vidio da ovako plače.
– De bolan ne bio Izete, evo maramica obriši suze. Nemoj sad plakati može Harun stići pa te takvog ugledati. De smiri se. Malo si se ti odvikao od problema a njih vazda u životu ima. Riješit će se sve nekako. Možda bude bolje nego što se nadamo. Ko zna? Zato ne brini brigu prije neg’ se započelo. Meni je važno da sve znaš, a vidim da si i bolji čovjek nego što su rekli. A ako ćeš pošteno ne sjećam se da sam na Harunovom licu vidjela onakav osmijeh odavno, kao što je danas imao. To meni sve govori. Djeca prepoznaju dobre ljude. Hajde srkni još taj fildžan kafe da možeš pojesti i tikvenice dok se nije ohladila.
– Evo mene. Jesam bio brz? Sve sam trčao preko njiva da što prije dođem. Poslala ti Nizama pekmeza od šljiva i dala mi da si kupim sladoled. Mislila je kasnije da navrati al sam joj rekao da imamo gosta iz Sarajeva pa neka dođe neki drugi put. I šta ste se vi dogovorili oko mene?
– Dedera sine sjedi ovdje još malo prije nego krenem. Uzmi i ti još malo pite.
– Jesi ti čuo Izete šta si sad rekao?
– Šta sam rekao, da sjedneš i uzmeš još malo pite.
– Ama ne to, rekao si sine. Je l’ to znači da i ja tebe mogu zvati oče?
Izet se gotovo skamenio. Pomilova Haruna po kosi i nastavi kao da ništa čuo nije:
– Minka sutra je utorak, a kažu da utorkom ne valja ništa raditi. Ne razumijem se ja u to i meni je svaki dan ko dan isti. Al eto neka bude tako, pa ću u srijedu krenuti da se raspitam. Biće kako mora biti, važno je od nečega krenuti. Ti Harune slušaj tetku kao i uvijek i vidimo se za vikend. Doći ću ja onim jutarnjim vozom.
Ni sam nije znao kako je stigao do željezničke stanice. Srce mu je čas titralo čas udaralo tako snažno da mu se činilo da svi primijete kako mu majica odskače. Sjeo je na fotelju do prozora i na trenutak zatvorio oči. Smjenjivale su se slike jedna za drugom. Zvukovi su se činili stvarni. Pitao se šta sve ovo danas ga snađe. Toliko emocija, stvarnosti, boli, tuge… Ali ništa nije moglo uporediti se sa bojom Harunovih očiju i zadnje rečenice koju ga je upitao.
E moj Izete, zaboravio si ti živjeti. Uselila se tuga i opustošila sve. Poput razbacanog pijeska si u pustinji. Ima te ali nikako da se skupiš. Eh a nekada si volio i sam sunce. Osmijehnu se i trgnu, te kad je vidio da je sam u kupeu bi mu lakše. Da je neko bio pomislio bi da je poludio kad sam sa sobom priča. Voz je stigao u Sarajevo a njemu se činilo da je tek krenuo. Tu noć tek pred zoru je uspio zaspati. Gotov da je prvi put prespavao. Sat je zvonio a nije ga ni čuo. Na brzinu se obrijao i spremio pa na posao. Cijeli dan je razmišljao o svemu. Prvi put nakon Havine i Ajšine smrti nije otišao sa posla pravo kući. Izašao je iz tramvaja na Skenderiji i obalom nastavio šetati.
– Merhaba Izete. Otkud tebe ovdje? Nisam te dugo vidio. Kako si? Je li sve u redu?
– Merhaba i tebi Adile. Lijep dan pa rekoh da malo prošetam. Nije jako sunce i ima malo vjetra pa prija. Jesu li kod tebe svi dobro.
– Jesu fala bogu. Munira starački al uvijek nešto oko šporeta. Onaj mali upisao drugu godinu fakulteta a Esma mi se zaposlila. Pozvali je u Centar za socijalni rad, trebao im pravnik. A ona najbolji student bila, još državni položila i eto izabraše je. Ima već skoro šest mjeseci da radi.
– A boga mi to je za slatku. Baš mi drago. Nego reci ti meni jel to onaj Centar na Čobaniji?
– Jeste, tu na drugom spratu joj je kancelarija. Ako sam dobro upamtio soba broj 16. A što me to pitaš? Treba li ti neki savjet?
– Ma da ti iskreno kažem i treba.
– Jel za nekoga tvoga ili baš tebi lično?
– Za mene baš. Mislio sam sutra otići pa eto kad je već Esma tamo, bi li je priupitao mogu li svratiti do nje. Treba mi koji savjet. A ona je pravnik pa će me najbolje uputiti.
– Jašta radi dragi Izete. Ako je ko zaslužio da mu se pomogne onda si to ti. A i sam si mi valjao. Mogu i ja nešto za tebe učiniti. Kad si ti mislio ići da joj znam kazati.
– Suta sam do jedan sat na poslu. Rekao sam poslovođi da ću ranije izaći jer znam da svi rade do četiri. Eto pa vidi ti sa Esmom negdje oko pola dva ako joj odgovara ja bih došao.
– Ne beri brigu, samo ti otiđi primit će ona tebe. I svrati ponekada. I Munira bi se obradovala. Hajde uzdravlje i baš mi je drago što sam te sreo.
– Pozdravi i ti sve svoje, gledat ću sljedeće sedmice da navratim.
To jutro obukao je bijelu košulju koju je samo jednom nosio. A zvao ju je košulja boje jorgovana. Kupila mu je Ajša za bajram. Kada su ušli u prodavnicu Ajša upita trgovca – Imate li košulju boje jorgovana? Imamo i prodavac izvadi dvije svijetlo ljubičaste. A ne mislim na tu boju. Pa gospođo ovo je boja jorgovana. E gospodnine slažem se, a da li ste vi ikada vidjeli bijeli jorgovan. Prodavac se nasmija – e svaka vam čast, taman sam mislio da me zezate oko boje.
Podsjećala ga je na sreću. A sreća mu je danas baš bila potrebna. Namirisao je lice finom kolonjskom vodom i krenuo. Sa posla je izašao tačno u jedan i stigao ispred Centra malo prije pola dva. Gotov ustrčao uz stepenice i zastao ispred sobe broj 16.
– Dobar dan, ja bih trebao gospođicu Esmu.
– O čika Izete ja sam, nije valjda da me ne prepoznajete.
– Esma lutko draga, toliko si se proljepšala, izrasla da ne bih te na ulici ni prepoznao. A nismo se dugo ni vdjeli.
– Svi se mijenjamo ali vi ste uvijek isti. Hajde izvolite sjedite. Jeste li za kafu i sok.
– Može kafa, još ako ima kocka bilo bi divno. A sok ne bih, samo čašu obične vode.
– Evo izvolite. Ja sam danas sama u kancelariji. Kolegica je morala ranije izaći tako da na miru možemo o svemu razgovarati. Kažite čika Izete kako vam mogu pomoći.
Izet se na trenutak zbuni. Kao da mu je bilo nezgodno. Valjda jer Esmu je poznavao od rođenja. Grlo mu se osušilo, nakašlja se i uze gutljaj vode. Izvadi maramicu i obrisa čelo.
– Esma draga ni sam ti nisam svjestan šta me je zadesilo. Ali obećao sam da ću se raspitati i zato sam i došao. Pokušat ću biti kratak. Radi se o dječaku kojem je umro otac a majka ga se odrekla. I svu brigu oko njega preuzela je od njegovog oca sestra. Obzirom da je teško oboljela mislili su, to jeste pitali su mene da li bi ja mogao usvojiti nekako dječaka. Mislim, da li bi on moga živjeti kod mene i da se ja staram na neki način o njemu. Oni žive u Zenici. Ne znam da li to nešto znači. Jer uprotivnom ako njegova tetka ode u bolnicu mali bi završio u domu a to nikako ne dolazi u obzir. Eto u globalu to je to.
– Čika Izete, vi ste najdivnije biće koje sam ja upoznala. Tako puno duše rijetko kad u čovjeku se nađe. Sa takvim slučajevima i sličnim često se mi susrećemo u praksi. Nije to ništa novo. I ne trebate se brinuti. A jeste li vi zaista odlučili da malog uzmete sebi? Jeste li dovoljno razmislili da li ste spremni na takvu odluku?
– Nemam ja tu šta puno razmišljati drago dijete. Nije to namještanje stana pa da se dvoumim na koju ću stranu staviti regal, a na koju kauč. Ovdje se radi o maksumu koji treba ove godine krenuti u školu. Njegovo ime je Harun. A Harun znači glasnik, onaj koji donosi poruku. Samo se pitam kako to najsigurnije i najbezbolnije izvesti.
– Da li ste vi upoznali dječaka? Ili tu njegovu tetku koja se brine o njemu? Da li bi ona pristala na takvu zamisao? I ko zna da li bi dijete od sedam godina nakon toga što je preživio željelo živjeti sa vama?
– Jesam Esma, naravno da jesam. Jučer sam cijeli dan proveo sa njim i njegovom tetkom. Divan je to dječak. Divnog imena. I mislim da baš on je određen da mi prenese poruku. Izvini malo sam se zanio. Ali šta ću, razmišljam o svojoj Havi. Možda baš ona želi mi na ovaj način nešto poručiti.
– Koliko dugo se znate sa njima? I znate li baš sve detalje o spomenutoj situaciji? Da nisu nešto prikrili? Nemojte se ljutiti što vas ovo pitam. Ljudi su skloni na svašta. Čim osjete da je neko dobar i da finansijski može brinuti se o nekome naumpadne im svakakvih ideja. Znamo mi to ovdje iz iskustva.
– Znamo se jedan cijeli dan. Ustvari nije ni cijeli. Nekih osam ili devet sati. Ma ne kolutaj tim očima. Mene nikada osjećaji nisu varali. I nemama ja šta do detalja ni znati. Ono što sam vidio i čuo dovoljno mi je da znam šta moram učiniti. I vjerujem, duboko vjerujem da nikakve zle namjere ovdje nema. Znaš sine, nije lako dijete koje je ovo sve doživjelo tako dati nekome. Kad te muka na to dotjera onda srce puca. Jer u njemu je ljubav i želja da nekome pomogneš, i da mu omogućiš siguran život, pa kako god da tebi bude. Ovo ti govorim ako si mislila na tetku. Nego ti meni reci šta ja trebam raditi dok još škola nije počela. I na koji način.
– Ako ste vi tako sigurni u sve što kažete onda neće biti nekih koliko ja vidim problema. Imate stalan posao sa sigurnim i dovoljnim primanjima, obezbeđen smještaj u stanu koji je vaše vlasništvo, nemate iza sebe nikakvog djela mislim niste kažnjavani niti krivično gonjeni, i samim tim ispunjavate uslove za staratelja. Haruna vi nećete usvojiti. Mislim ne može vam on biti sin u pravnom smislu riječi. Dobili bi starateljstvo nad dječakom, i do njegove osamnaeste godine bi se vi brinuli o njemu. A kada postane punoljetan može birati. Ostati i dalje sa vama ili započeti svoj život. Da li razumijete ovo što vam govorim?
– A valjda razumijem. Znači da još jednom vas pitam, Harun može doći živjeti kod mene, upisati ovdje u Sarajevu školu i do njegove osamnaeste godine ću se ja brinuti za njega. I sve je to po zakonu bez smetnji.
– Tako je čika Izete. Pravno tu ima nekih papira i vremenskih ograničenja, ali važno je da nema smetnji od strane tetke i njene saglasnosti za skrb.
– De mi još samo reci, pošto je tetka dobro bolesna kažu metastaza, pa ništa dobro se ne može očekivati, šta će se desiti sa Harunom kada ona umre?
– Neće se ništa promijeniti. Mi ćemo to posebnim ugovorima sve detaljno obraditi, tako da nemate za šta brinuti.
– Eh moja Esma. Jučer me je Harun podsjetio na odavno zaboravljeno. Na osmijeh i neku čudnu sreću kada ti sve u tebi zatreperi. Baš kao i sada ti. Ne smijem se previše ni radovati. Jer znaš kako kažu može izaći na naopako. A eto u svoj ovoj frtutmi i belaju čudno sam ti sretan. Vidjet ćeš ga, sa tim plavim očima i zvrkom sa lijeve strane kose. Čudo je to od djeteta. Moj glasnik.
– Nadam se da sam vam bar malo pomogla i rasteretila misli o kojima ste razmišljali. Vi kada odlučite javite se i možemo krenuti u proceduru. Odavno mi niste bili tako lijepi kao danas. I vaše oči se sijaju na neki poseban način. Znam mješaju se i suze i sreća. i sve je tako čudno. Ako je iko zaslužio biti sretan onda ste to vi. A vrijeme je da neke stvari i krenu nabolje kako stari ljudi kažu kolajli. Ne može uvijek ići nizbrdo.
– Dušo moja, tako mlada a puna mudrosti. Blago tvojim roditeljima što te imaju. Sve si ti primijetila i sve je tako. Ali i Harun je zaslužio da i na njega neko pogleda. Hvala ti što si izdvojila vrijeme za mene, i svakako dok se još vidim sa njima da ću se javiti. Doviđenja i svako dobro neka te prati. Pozdravi svoje i reci materi da ću maksuz doći. A i poželio sam sjesti sa ljudima.
– Prijatno neka i vas sreća prati.
Izađe Izet preko vrata i kao nekada poskoči niz stepenice, onako sve dvije po dvije. U trenutku kao da je i povikao ura. Protrča pored portira i raširenih ruku se okrenu ispred zgrade. Zabaci glavu sa pogledom u nebo i izgovori – dobrodošao glasniče moj. Nije ga bilo briga što su poneke oči prolaznika u njega zurile. Ko zna šta su se i pitali dok su ga gledali. On je u tom trenu osjeti zaboravljeno. Osjetio da kroz njega struji sreća. Poskoči još jednom poput Fred Astera i krenu prema kući. Nasmijao se gotovo svakom prolazniku ne pokušavajući skriti osjećaj koji je doživljavao.
Umjesto da prilegne kada je stigao, zavali se u svoju fotelju prekrivenu plavom prostirkom i zagleda po sobi pa sam sa sobom progovori.- Mogao bi sutra sa posla svratiti do Koreje da kupim kreč i okrečim ovu sobu. Ovu drugu nema ni potrebe ko kad niko u nju i ne ulazi. Izbaciti ovu natkaslu i taman na njeno mjesto bi stao radni stol. Zavjese su nekako pretamne pa ako bude kod Amire kakvih lijepih kupio bih. Mora soba ličiti na život a ne na tamnicu. Kauč nije loš skoro nov je. Ne pamtim kada sam i sjedio na njemu. I dok je razmišljao i planirao kako prilagoditi Harunu sobu zaspao je.
Osjetila je mahala da se nešto novo kod Izeta događa. Mahala, ko mahala uvijek je sve znala. Ko je kad pošao i kad je kući došao, je li svratio na pijacu ili se praznih cekera vraća, ko se ljubio ispod stare bandere mada je neki mahalski fakin razbio sijalicu. Znala je to sve mahala uz kafu na minderima mahalati. Virilo bi se na špijunku i pravilo da se ništa ne zna, a sve se znalo. Glavne informacije mogle su se dobiti kod Bedre. Zvali su je ters retrovizor. Pored prozora stajao je stari retrovizor sa Mehinog slupanog stojadina. Tako su se kone informisale uz jutarnju kafu o stanju u mahali.
– Moja Timo, viđel ti Izeta jučer. Spremio se ko da je na vjenčanje pošao. Još samo da je kravatu stavio. Nešto se čudno događa. Reče Fikro da je pjevušio dok je silazio mahalom do kombija.
– De bona Bedro. Šta tu ima čudno. Normalno je da se insan nekada fino obuče. Eto tek toliko da i njemu bude lijepo.
– Ma jok, nema Izet taj običaj. Od kada se sve ono desilo vazda je skoro u istom. Ona karirana košulja vala je i bogu i narodu dojadila. Ja mu skoro htjela kupiti jednu dolje u Nami da presvuče. Al reko uvrijedit ću ga pa eto nisam. I samo mijenja čas sive pepito hlače, čas one radničke što ide u preduzeće u njima.
– Aman Bedro, ti stvarno se zadala oko njega. Treba da ti bude drago što se malo dozvao.
– Drago mi je, jašta nego jeste. Lijep je on čovjek. I šta će nije kriv što ga takva sudbina zadesila. Ne može on sebi da oprosti niti njih dvije da preboli. A danas je teško živjeti sam. I još muško. Valja si i skuhati i oprati, kuću sam držati na sebi. Pošteno bi bilo da se opet oženi pa da ima sa kim dijeliti život. Eno vidi, izlazi iz kapije.
– Auu baš je vala i zgodan i lijep muškarac. Da se hoće makar nekad i onaj moj đuturum dovesti u red. Gori mi je od ijednog pijačara. A i tukne na ono suho meso, ko kad ga samo to i interesuje.
– Kažem ja tebi. Nešto se čudno dešava zadnjih dana kod njega. A čulo se i neko dijete kako priča sa njim. Slučajno ja prolazila, smeće da bacim al se nisam razumila o čemu oni. Rekao Smajo Mehi da je sjedio kod njega sa nekim malim. Ručali i otišli zajedno kroz čaršiju.
– Nego šta misliš da onako popodne svratimo do njega, ko eto da vidimo kako je i kako živi. Ne bi li nam on sam rekao šta se dešava. Hajd vidjet ću ja da napravim kakve pite i bar hurmašice da ponesemo. Odoh ti sad valja mi svašta još uraditi dok je ranije. Poslije se umorim pa ni zašta nisam.
– Prijatno ti, i kad završiš sa pitom zovi. Otići ćemo da iz prve ruke saznamo o našem Izetu.
Izet je nekako posebno bio srećan. Bunili su se u njemu ti osjećaji između straha i neke miline. Sve što je u životu radio, radio je iz srca. Sam je često znao reči – „ Glava je za posao a srce za život. Ne znam ja drugačije. Pa kad i lupim od zid ne kajem se. Bar sam uradio onako kako sam osjećao da je najbolje.“ I sam nije imao nikakvo djetinjstvo, ko kad je taj prokleti rat sve zaustavio. Kada se Hava rodila želio joj je pružiti sve o čemu je i sam sanjao. Al sudbina se poigra sa čovjekom. Ko zna zbog čega? I sada ponovo je dobio priliku. Osjećaj biti potreban nekome i Harunu i njemu je značio novi život. Prežive ti osjećaji u čovjeku i čekaju trenutak da ih neko podsjeti. Harun je podsjetio njega. Iako nije bio religiozan samo značenje Harunovog imena ga je natjeralo da razmišlja.
– Merhaba dobri moj Izete. Mašala što si mi se sredio. A kršnog li čovjeka mila majko. Odavno te nisam vidio. Kako si mi? Jesi li malo došao do sebe?
– Merhaba hadžija Ibrahime. Dobro sam. Lijep dan pa krenuo prošetati. Ako vam se da možemo zajedno pa usput koju da progovorimo.
– Nisam planirao nigdje daleko od kuće. Ali sa tobom baš bi bilo lijepo. Ako nisi ništa planirao hajmo Darivom. Imaju fine klupe za odmoriti a na kraju je Mehmedova kafana može se i kahva popiti.
– Ništa ja više ne planiram. Samo krenem i nikada ne znam gdje ću stići. I bude kako mora biti.
– Jeste vala tako je i nikako drugačije. Ima li šta novoga kod tebe Izete? Kako ti je na poslu? Neki dan sam bio na dženazi gore na Alfakovcu. Pa svratih i do tvoje Have i Ajše. E moj sine, sudbina je tako htjela.
– Eh moj hadžija, odem ja skoro svaki dan njima. Al evo zadnje vrijeme nešto sam se zaokupirao drugim stvarima pa nikako da stignem. Rijetko sam pričao sa ljudima, povukao se u svoju bol. Ne želim da nikoga opterećujem. Svako se sa svojim problemima zadeverao pa još i ja da na muku drugom pristajem, ne ide to nikako.
– Sve znam, da ništa i ne kažeš. Umori se insan od svega. Umori se pa je i sam sebi ponekad težak. Ne može naša glava sve shvatiti a još manje riješiti. Ne razmišljaj previše. Pusti, sve će jednom doći na svoje mjesto. Obično kada se najmanje i nadamo.
– Dobro si to rekao „kad se najmanje nadamo“. Neki dan mi je u avliju došao dječak iz Zenice. Došao maksuz do mene. I samo o njemu razmišljam.
– Ja i…šta je htio? Jel kakav prosijak?
– Nije moj hadžija. Maksum od sedam godina. Ostao bez oca i majke i pitao me bi li ja njega usvojio.
-Ah dragi Izete, i šta bi de govori. Od kuda baš u tvoju avliju da dođe? A svakakvih priča u božijoj bašći.
– Nemam ti previše reći sem ovo što znam. A znam da eto kad sam se najmanje nadao nečemu lijepom u životu pojavio se Harun. Sam znaš da njegovo ime znači glasnik, onaj što donosi poruku. I pitam se gdje baš mene od tolikih ljudi nađe i koju poruku za mene ima.
Ispriča Izet Ibrahimu sve u detalje. Nije ga gledao u oči ali cijelo vrijeme sa lica nije skidao osmijeh. Spomenu mu i Esmu kako je bio kod nje i sve šta mu je rekla.
– Eh Izete moj svaka ti čast. Znao sam ja da si ti dobar čovjek. A takvi zaslužuju najbolje. Nemoj sad gledati unatrag. Ono što je bilo ima svoj razlog. Život ide dalje i svima nam valja živjeti. Uradi kako si naumio i ne obaziri se ni na šta. Svjet će uvijek imati nešto reći. I tako je od pamtivijeka al ti zato ne haji. Nema većeg sevapa nego učiniti dobro djelo. Pružiti nekome ljubav i sretan život. E baš si mi uljepšao dan.
– U subotu idem kod njih u Zenicu. Valjda neće padati kiša. Izveo bi i Minku ako mogne malo do čaršije. Moram joj reći sve što mi je Esma rekla. Pa ako bude još kakvih sitnica da znamo kako dalje. Iskreno u prvi momenat sam malo ustuknuo. Zabrine se čovjek, da li je nakon svega što mu se dogodilo spreman na takav korak. A onda ugledam Haruna ispred sebe, srce mi zatreperi i sve ti se samo kaže. Važno mi je samo da je sve po zakonu. Nije se sa takvim stvarima šaliti. A ovo ostalo će sve doći na svoje mjesto.
– Drago mi je sad što sam te sreo i baš si mi popravio dan. I ne brini znaš i sam kako se kaže ” Uvijek bude kako mora biti. A bude i bolje nego što smo i mislil.”
– Hvala Ibrahimaga i ja se nadam da će sve biti konačno kako treba. Vrijeme je. A čemu je vrijeme tome je i vakat.
Nasmija se i uđe u avliju. Pogleda one stvari što ih pokri još neki dan, pa mu opet Harunov lik dođe pred oči. Sastavio je spisak šta sve mora uraditi da mu šta ne promakne. Jedino nije znao šta bi sa Havinim stvarima. Sve je ostalo na mjestu i nikada ništa nije dirao. Otvori ormar pa dodirnu haljinicu koju joj je kupio za deseti rođendan, i nasloni rukav na svoje lice. Još uvijek je mirisala kao da je jučer sa štrika skinuta. „E moj Izete. Neće ti ove stvari vratiti Havu. A uspomene se čuvaju u srcu i duši. To je jedino što ti niko nikada ne može oduzeti.“ tiho izusti i poče slagati odjeću na jednu hrpu. Uze veliku vreću iz kredenca i stavi ih. Otvori i Ajšin ormar pa i njene stvari stavi u drugu vreću i spusti u hodnik kad pođe da ponese.
– Dobar dan Rasema. Pitao bih vas nešto al da se ne uvrijedite. Raspremao sam ormar i izvadio sve Havine i Ajšine stvari. Skoro sve su skoro nove i još mirišu. Pa sam mislio ako nemate šta protiv da ih donesem vama. Zlata je godina kao što je moja Hava bila. A i vi ste fizički dosta slične Ajši. Grehota je baciti ih a mogu se još nositi. Više bi volio da ih vama dam, a ako ne želite odnijet ću ih u Merhamet. Neka oni podijele narodu. Sve sam stavio u vreće i mogu odmah donijeti.
– Dobri moj Izete,slobodno donesi. Zlata će se obradovati, a i nema neke gardarobe. Bar će se dijete iznosati. Bolje nego da stoje u ormaru. A još malo će i škola i baš ćete me rasteretiti bar te brige. Znam ja ima svakakvog svijeta, neko to ne bi. Al bože moj nismo svi isti. Meni to ne smeta. Sve su to stvari kupljene za njihovog života i grehota je da stoje. Hoćeš li moći sam donijeti ili da zovnem nekoga da ti pomogne.
– Mogu, u dvije ruke. Nema to bog zna šta puno al koliko ima od srca je. Ima na tavanu još neke obuće pa dok dođem i do nje donijet ću. Sad ću ja to začas. I hvala vam što razumijete.
Sa posebnom lakoćom donese dvije vreće stvari do Raseme. Kao da mu je sa pleća skinuta vreća cementa.
Svanula je subota i jutarnjim vozom u pola šest krenuo je za Zenicu. Na kiosku kupi novine i šareno lizalo u obliku srca. Od kuće je ponio deset deka kafe da ne ide baš prazne ruke. Od svih misli koje su ga zaokupirale jednostavno je smetnuo nešto kupiti. Vožnja mu je proletjela baš kao i stabla u koja je gledao kroz prozor. Brzim korakom krenu ka barakama.
– Ima li koga budnog u ovoj kući?
– Izete, nisi me prevario. Izvirivao sam ja, al Minka napravila poparu pa ušao da jedem. A jesam te bolan Izete poželio. Znaš da sam te i sanjao? Ko odveo ti mene u lunapark i kupio onu šećernu vunu. Ja se sav ubrljao a ti mi oprao lice. I sve smo se držali za ruke. Svašta sam još sanjao al zaboravio. Kaže Minka da je to zato što sam skočio iz kreveta i odmah pogledao kroz prozor. Al nema veze, san ko san. Meni je važno da si ti sad sa mnom.
– Sve što se obeća mora se ispuniti, je li tako. A ja nikada ne lažem. I zapamti nije lijepo lagati. Hajde pojedi to pa ćemo svi u čaršiju.
– Aman Izete, glavu mi je probio ove dane. Samo pitanje za pitanjem o tebi. E neka si ti nama hairli stigao. Hoću li nam pristaviti po jednu ili da se spremam ako ćemo u čaršiju?
– Nemoj praviti kafu, popit ćemo negdje kad sjednemo. Hajde dok on pojede pa se spremite i da idemo.
– A hoćeš li me voditi u lunapark? Nisam ja njega samo sanjao, stigao je u grad.
– Jašta nego ću te voditi. Hajde jedi to brže pa da idemo.
Minku je zadnji put neko izveo prije gotovo osam godina. Ponekad je znala otići do ogrijeva po drva i koji put ako nije daleko na tevhid. Nije mogla nikuda ni poći radi Haruna. Izvadila je iz ormara divnu svijetlo žutu košulju i sparila sa dugom suknjom na male cvjetove. Kosu je samo pokupila u rep i na brzinu bila spremna. Osjetio se na njoj miris ruže. Krenuli su prečicom do livade na kojoj je bio postavljen lunapark.
– Vidi ga Izete koliki je. Au kako se brzo vrti. Šta ti misliš smijem li ja sam sjesti na ringišpil. Nije mene strah al nekako se bojim visine. Al kada mogu sva djeca mogu vala i ja. Vidi konjiće i na njih bi sjeo. A vidi ima i nagradna igra. E sad znam da ne mogu na sve, al probat ću sjesti na ringišil. Jel može?
– Može, naravno. Hajde izaberi mjesto a ja ću kupiti žeton. I dobro se samo drži. Ako ti bude muka ili ti se zamanta ne brini, gledat ću ja cijelo vrijeme na tebe. Evo žetona. Hajde sjedaj.
– Minka gledaj me.Ja ću da letim. Ja sam ptica.
Pokrenu se ringišpil i krenu da se vrti. U prvom trenutku Harun se čvrsto držao rukama a onda oslobodio. Podigao je jednu pa drugu i mahao njima dolje. Smijao se toliko glasno da se čuo bez obzira na svu buku.
– Izeteeee ja te volim. Volim te ovoliko. – raširi ruke baš kao da leti.
– Volim i ja tebe Harune. Drži se za taj lanac i ne vrti se previše.
– Nije ovo tako strašno kao što sam mislio. Jesi vidjela Minka kako sam letio. Nisam ja džaba sanjao da ću ovdje doći. Mogu li ja malo proći da vidim šta sve ima dok vi pijete kafu.
– Možeš, al pazi da te ko slučajno ne udari. I nemoj dugo. Ići ćemo na ćevape i kolače poslije.
– Eh vidje li ti moj Izete sreće njegove. Ja sve malo malo pogledam u njega pa kao da ću se rasplakati, te brže bolje skrenem pogled. Nego slušaj, dolazio neki dan poštar i donijeo poziv. Javljaju mi iz bolnice da bi trebala doći da legnem za dvadeset dana. Nisam im ništa odgovorila ko kad ne znam jesi li ti šta vidio u Sarajevu za Haruna? Sve čekala da dođeš, da znam na čemu sam. Ako nema ništa od toga neću vala ni ići. Neka me pa do kad bog dadne.
– Jesam, vidio sam Minka. Ne bi bilo nekih problema. Treba samo prikupiti papire što traže i da naprave ko neki ugovor. Nemoj se brinuti sve će to biti dobro. Nego nisam se nadao da ćeš tako brzo morati u bolnicu.
– Nisam ni ja. A i bolje je da što prije odem. Već noćima ne spavam i da izvineš sve mi krvava stolica. A nešto me ko zanesvjesti a možda je i od vremena. Važno je meni da ti hoćeš brinuti o mom Harunu. A kada to znam lakše mi je na onaj svijet otići.
– De bolan Minka ne govori tako. Ja kad se vratim svratit ću ponovo kod Esme i sve joj objasniti. Učinit će ona za mene sve najbrže i najbolje. A ti se ne sekiraj, nego da odeš i da nam se što prije vratiš zdrava i nasmijana. Onda ćemo zajedno u Sarajevo da vidiš Harunovu sobu i školu u koju će ići. Hajde da vidimo gdje je Harun pa da idemo nešto pojesti vakat je.
Bio je to još jedan dan ispunjen Harunovim osmijehom. Sreća je gotovo letjela zrakom baš poput ringišpila. Na licu mu se primijetila briga za Minku. Nije lako bolesnom čovjeku, još u ovakvoj situaciji. Činilo se da je skupljao misli,čas o Harunu čas o njoj. I cijelim putem odzvanjalo mu je Harunovo volim te.
Život baš zna biti nepredvidiv. Skoro ništa se ne može planirati. Taman kada sve poredaš i kreneš rješavati nešto se ispriječi i poremeti planove. A ko zna možda tako i treba da bude. Nema druge nego prihvatiti kako jeste i ići dalje. Sutra ću svratiti prvo do Esme a ostalo rješavati kako bude dolazilo na red – naslonjen na prozorsko okno voza dumao je Izet.
Navikao je Izet da putevi sudbine odu drugačije od želje. Da se često ukrste i odrede neki novi smjer. Ali kako god, znao je da Harun je njegova sudbina i da ništa ga ne smije omesti. Razgovarao je sa Esmom oko novonastale situacije i zamolio je da što prije pokuša završiti ugovore. Rifet mu je okrečio sobu za Haruna i napravio raspored stvari da liči na pravu dječiju sobu. Kupio je mali radni stol taman za prvačića i stavio ga do prozora. Iznad je okačio policu za knjige i nalijepio prazan raspored časova ostao iz Have. Nedostajala je još stolica i po neka sitnica.
– Uranila Rasema, je si li se naspavala? Evo mene opet kod tebe. Nema me danima a sad baš zaredao. Htio sam sa tobom vidjeti možeš li mi kako pomoći.
– Hajde ulazi dobri Izete. Neka tebe, uvijek si dobrodošao. Hoću li nam pristaviti po jednu pa da smirom razgovaramo?
– Popio sam maloprije al eto može, ali samo po jednu. Mislio sam te pitati a ne znam ni kako da započnem. Uskoro ću dovesti jednog malog iz Zenice kod sebe. Živjet ćemo zajedno i upisat ću ga gore u našu školu. Maksum je to od sedam godina i ne pozna mahalu, pa sam mislio vidjeti sa tobom bi li ti bila rada da dok sam ja na poslu bude kod tebe sa Zlatom. Divno je to dijete i ne bi imala nikakvog zahmeta.
– Ma šta mi kažeš moj Izete? A što me iznenadi. A čiji ti je taj mali?
– A znam, i samog sebe sam iznenadio. Ovaj život ti je čudo. Nikada ne znaš šta će ti prirediti. Moj Rasema, biće moj. Dovest ću ga sljedeći mjesec i moram sve organizovati do tada.
– Bože dragi, zato si ti pospremao Havine stvari. Jašta radi nego može biti kod nas. Znaš i sam da sam po cijeli dan u kući i samo do granapa izađem. A i Zlati će biti običnije. Nisu dvije godine nikakva razlika kod djece. Mogu zajedno i u školu. Moramo se pomagati, drugačije ne bi ni valjalo. Ne beri ti brigu. A jesi me iznenadio al vala lijepo.
– Eh eto ti, sad znaš. Ne bi ja ostao dužan al to ćemo lako se dogovoriti. Meni je sad najbitnije da ima gdje biti dok sam na poslu, da nije sam. A uzet ću ja godišnji, imam i od prošle godine, ko kad nigdje i ne idem da provedem sa njim dok se ne navikne. Moram ti sad ići dalje. Stotinu obaveza a ne znam šta ću prije.
– Hajde moj Izete i šta god bude trebalo samo dođi. I ne beri brigu. Moramo se svi pomagati, zato služe komšije i prijatelji.
Poslije svakog razgovora osjećao se oslobođeno. Znao je da čini dobru stvar i da niko mu neće imati šta prigovoriti. Poznavali su ga kao čestitog i odgovornog čovjeka. Uvijek je gledao da se svakom nađe pri ruci i koliko može ako treba da pomogne. Skoro svaka kuća je imala nešto iz njegove radione. Neko stalak za telefon, neko za cvijeće.
– Dobro jutro šefe, rekoše mi da ste stgli. Pa sam svratio prije smjene ako nije problem da vas nešto upitam.
– Hajde, hajde uđi Izete. Kakav problem bi bio, još pogotovu kad si ti u pitanju. Kaži kako ti mogu pomoći.
– Znam da se godišnji odmor trebao ranije pisati, ali iskrsnule su mi neke stvari. Pa eto da vidim sa vama, da li mogu iskoristiti prošlogodišnji naredne sedmice. Znam, nezgodno je. Al evo ukratko ću vam reći mada nisam imao namjeru uznemiravati vas. Usvojit ću jednog dječaka i želim ga odvesti na more koji dan. A i da se navikne na novu kuću.
– Kod tebe kao u romanima. Uh, sad si me malo našao u nezgodnoj situaciji. Mislim da bi Mirza to mogao riješiti nekako. Nego gdje bi išao? U koje mjesto?
– Vjerujte nisam ni razmišljao. Svejedno je gdje ćemo. A ne bi ni puno ostali. Nego sevap je da ga ne odvedem a lijepi dani. Znate da ja nisam nikad ništa ni tražio, ali ovaj put volio bi ako mi možete izaći u susret.
– Znam moj Izete. Ako je iko poštovao ovu firmu onda si to ti. A i zaslužio si da se malo odmoriš. Zvaćemo Mirzu on najbolje oko toga zna. A slušaj, što ne bi išao u naše odmaralište. Lijepe su ti sobe, puni je pansion a i za plaćanje lako ćemo se dogovoriti.
– Kažem vam da mi nije važno u koje ćemo mjesto. A ako može preko sindikata to bi bilo najbolje.
– Može i ima da može. Završit ću ja to sa Mirzom još danas. Hajde ti dalje svojim poslom sve će ti se javiti. A kad nađeš malo vremena svrati da mi ispričaš o dječaku da te sad ne zadržavam.
Znao je Izet često reći da mu je život bio više maćeha nego majka. Da život piše romane, a da ga je njemu baš napisao. Da niko ne može pobjeći od sudbine i onoga što je gore zapisano. Da čovjek snije a bog određuje. I baš kad je je prestao da sanja, kada je mislio da je sve samo puko preživljavanje život ga je nanovo iznenadio. Nije vjerovao da i on ima pravo na sreću. A bio je neopisivo sretan. Sve se dešavalo brzo, sa puno pozitivnih emocija da nije bilo vremena drugačije ni razmišljati.
Sreća se samo nizala nepoznatim osjećajem za njega. Za vikend je otišao po Haruna. Dogovorio se sa Minkom još jednom oko svega. Poželio joj sreću i obećao čim se vrate sa mora da će doći u posjetu. Rezervisao je kartu za noćnu vožnju do Makarske i krenuli putem mora.
– Jesi li ti Izete ikada vidio more? Ja jesam na slikama. Pokazivao nam Kemo kad je išao prošle godine. Kaže da je pravo duboko. I da se ne može nogama dohvatiti dno. Pričao nam kako je vidio ribu ajkulu. Ja nisam vala nikad. Vidio sam samo soma što ga Mato izvukao iz Bosne. Bio je malo manji od mene. A ovolika mu usta – pokaza ručicama.
– Spavaj Harune. Ujutru kad stignemo vidjet ćeš i ti more. Pričat ćemo sutra sad spavaj da budeš odmoran.
– Dobro, a samo mi još reci jel stvarno voda slana ko da si je posolio.
– Jeste baš tako. A sad se nasloni inače prespavat ćeš sutra dan i ništa od kupanja.
– A jesi li mi kupio šlauf? Ne znam ti ja plivati.
– Jesam, ne brini. Hajde više spavaj.
– Dobro, ali me probudi kad se more pojavi. Kaže Kemo ko prvi vidi more zamisli želju i ona mu se ostvari. Eto jel dogovoreno.
– Dogovoreno i sad na spavanac.
– Imaš li ti želju? Ja ima više. Je l’ samo jedna se zamisli ili mogu nabrajati.
– Aman Harune spavaj. Svaki čovjek ima neku želju. I možeš zamisliti koliko hoćeš.
– I sve će se ostvariti, je l’ tako.
– Tako je. Sad ja spavam.
– Ne spavaš samo me varaš. Dobro evo naslonio sam se i šutim. Izete samo još nešto da ti kažem.
– Hajde reci i to neka bude kraj.
– Volim te. Eto sad ja spavam.
Nasmješi se i naslonu glavu na Izetovo rame.
Uz prigušena svjetla u autobusu i muziku koja je jedva dopirala do putnika ništa se drugo i nije moglo nego spavati. Negdje pred zoru autobus je stao da napravi pauzu.
– Harune, hajde ustani. Nismo još stigli ali dođi da vidiš odavde more.
– Jao koliko je. Nema mu kraja. Hajde brzo sad da zamišljamo želje. Ja ću prvi. Harun je zatvorio oči i počeo mrdati usnama kao da šapuće. Svaki put kada je zamislio želju podigao je jedan prst lijeve ruke.
– Zamislio sam tri, ali imam još dvije. Jel se pika ako zaželim pet?
– Pika, sve se pikaju.
– A koliko si ti zamislio Izete. Brojiš li ?
– Brojim. Zamislio sam tri. I to mi je taman.
– Vjeruješ li da će se ostvariti?
– Ako čovjek vjeruje sve se ostvari. Hajde sada, moramo ući autobus polazi.
Za sedam dana boravka na moru Harun je postavio skoro milion pitanja. I ne samo Izetu već i mještanima. Nije se ustručava ni ljudi koji su bili na plaži. Na mnoga pitanja koja je postavljao nije dobio odgovor. Ne zato što mu nisu željeli reći nego su izgledali zbunjeno njegovim interesovanjem i maštom. Plijenio je tom vedrinom da niko nije moga ostati ravnodušan. Poslijepodnevni odmor nakon ručka je smatrao gubljenjem vremena. Jedino noću si mogao čuti nekog drugog da razgovara kada Harun spava. Učio je plivati sa mišicama. Najprije sa dvije a kasnije samo sa jednom. Naučio je skakati sa mola bez da začepi nos. Dodirnuo je morskog ježa i ulovio klizavu ribu koju su zvali baba. Osmijeh nije silazio sa njihovih lica. Konačno bili su sretni i zajedno. Na povratku u Sarajevo skoro da je i zaplakao kao da nikada više neće vidjeti more.
– Znaš Izete, tvoja Hava je bila najsretnija djevojčica na svijetu. Svako dijete bi trebalo imati oca kao što si ti. – reče kao da mu se zahvaljuje i čvrsto ga zagrli oko struka.
Dok su se približavali kući Izet primijeti poštu u zelenom metalnom sandučiću. Otvori sanduče, izvadi dva pisma i krenu da čita
– Poštovani gospodine Izete, u znak zahvalnost kao istaknutom radniku našeg preduzeća, obavještavamo vas da je sindikat donio odluku da će u vaše ime snositi troškove ljetovanja u odmaralištu Makarska. Nadamo se da ste se lijepo proveli i da će vam ljetovanje ostati u sjećanju.
Oči su mu zasuzile. Otvori i drugo pismo kojem je pisalo
– Kao jedinog člana porodice a na zahtjev gospođe Minke, obavještavamo vas da je pomenuta pacijentica preminula u srijedu na onkološkom odjeljenju bolnice Zenica. Smrt je nastupila u osamnaest časova. Tijelo umrle je prebačeno u mrtvačnicu. Sve detalje možete dobiti kod nadležnog ljekara. Primite naše iskreno saučešće.
U malom neseseru između donjeg djela pidžame i plavih papuča u kesi sa nekim stranim natpisom koju je dobio na otpusnom odjeljenju mrtvačnice nalazilo se pismo. Napisano na istrgnutoj dvolisnici karo papira i presavijeno gotov na osam dijelova.
– Dragi moj Izete, kad budeš čitao ovo pismo mene više neće biti na ovom svijetu. Nemoj biti tužan jer nekako pored svega što mi se dešava nisam ni ja. Sve u životu bude i prođe baš kao i sam život. Živjela sam u strahu za Haruna. Sada kada znam da je sa tobom ma koliko da se moje stanje pogoršava sretna sam jer ima sa kim ostati. Sve ti je to sudbina. Od nje se pobjeći ne može. Ostavljam ti ovo para što sam uspjela skupiti za dženazu. Kamo sreće da smo ih u zdravlju potrošili. Kad otvoriš ormar u sobi, gore između peškira u plavoj koverti su ti Harunovi papiri. Sačuvala sam i njegov pupak što su dali u bolnici i pramen kose sa prvog rođendana. Hvala ti za sve što činiš za mene i njega. Voli vas Minka.
Dženazu su klanjali komšija Hamo i Izet. Ukopana je pored svog Ahme.
U septembru Harun je krenuo u školu. Gotov najmanji u razredu sjedio je u prvoj klupi do učiteljice. Izet ga je obično vodio kada je prva smjena u školu a vraćao se sa Zlatom. Jedva je čekao da dođe kući i ispriča šta je sve naučio tog dana. Još na testiranju su se iznenadili da je znao bez problema čitati i pisati kao i sabirati manje brojeve.
– Danas sam ti ja pokazao učiteljici kako se množi sa devet. Pitala nas da saberemo broj tri i devet a ja sam rekao da znam i množiti sa devet.
– Kako bolan ne bio Harune? I šta bi?
– Fino, izašao sam pred tablu i objasnio. Hoćeš i tebi da pokažem. Naučio me Fikro što ima granap.
– Hajde da vidim i taj način.
– E hajde. Ispruži dlanove obje ruke i fino raširi prste. I sad idemo, savija se prst po prst. Savij palac lijeve ruke. Znači jedan puta devet i koliko prstiju vidiš ispruženih? Vidiš devet. E sad savij kažiprst. Znači drugi prst, dva puta devet i koliko ispruženih imaš prstiju? Vidiš ovamo jedan prst a sa druge strane osam, izgovaraš osamnaest. Sad sljedeći treći prst i vidiš dva lijevo i sedam na drugoj strani, izgovaraš dvadeset i sedam. I sve tako dok ne saviješ mali prst desne ruke i dobiješ devedeset.
– E vala Harune svašta sam znao ali da se ovako može množiti nisam. Svaka ti čast. Ma ti si moje pametno.
– A šta sam ja tvoje Izete? Pitao me Nedim čiji si ti? A ja se smeo i zamucao al rekao sam Izetov. Svi u razredu kažu otac ili tata. Ne mogu ja jedini govoriti Izet.
– Ti si moj. Moj sin Harun. Moja pametna glavica.
– Jel stvarno? Mogu te zvati tata?
– Možeš Harune. Ja sam zauvijek tvoj a ti moj. Otac i sin. Izet i Harun.
– Sada i moje drvo ima granu.
– Kakvo sad drvo i kakva grana?
– Znaš ono porodično stablo. Pa svako ima granu koja predstavlja nekoga člana porodice. Neko ima oca, majku, brata ili sestru, dedu i nanu. A ja nisam imao granu, već samo drvo.
– Sine moj, neko drvo ima široku krošnju i pravi hlad. A tvoje drvo je kao jablan. Raste visoko dok ne dođe pod oblake. I naše grane se jedna u drugu pletu. Hajde sad vidi šta imaš za zadaću a ja odoh sići do radione trebam zavariti neke ručke.
Osjećao je Izet da se život ponovo budi. Da sve u kući kao da diše. Osjećala se pitomost doma i stvarnost života o kojem je sanjao. Smijao se sve više. Ponekad se mogao čuti kako pjevuši. Dani su mu bili ispunjeni. Obaveze na koje je svakodnevno nailazio su dolazile poput zadovoljstva. Često je na pitanje šta ima novog znao odgovoriti „ Sve je novo. I nema šta nema, sa Harunom i njegovim čarolijama.“ I sve bilo je čarobno, od jutarnjeg buđenja, Harunove škole, popodnevne šetnje.
– Sjećaš se tata kada smo zamišljali želje dok smo gledali u more. Znaš one dvije zadnje što sam zamislio, e sad bi da ti kažem koje su.
– Ali želje se ne govore na glas. Ali nas dvojica znamo da se naše želje ispunjavaju. Hajde, kaži mi sine.
– Poželio sam da mi napraviš sanjke. Da i ja imam konačno svoje. Sva djeca su ih imale, samo sam ja uvijek molio da mi posude za jedan spust. A znao sam najbolje upravljati. I nikada se nisam zabijao kao oni u nečije tarabe. Samo jednom su me napitali snijegom kao kaznu. Tada se Kemo sa sličurama uhvatio za moja leđa i odgurnuo me. I bub završio sam direkt u tarabe.
– Željo moja draga. Napraviće tebi tata sanjke. Najbolje što postoje. Od laganih cijevi, sa polukružnim naprijed dijelom. Fino ih tapacirati i staviti čak i naslon da se ne možeš prevrnuti.
– Napravi ih kao dvosjed, da možemo sjesti zajedno. I vidjet ćeš da niko od nas neće biti brži u spustu niz mahalu. Privuka se do Izeta, zagnjurio glavu i zagrlio ga.
– Eh dobro to smo riješili i od sutra se želja ispunjava. A koja bi druga ili po tvome peta želja?
– Snijeg.
– Snijeg? Pa snijeg će svakako pasti i da ga ne poželiš. Svaka zima donosi snijeg. Jer kakva bi bila zima bez snijega?
– Ali nije svaki snijeg isti. Ove godine želim poseban. Hajde zatvori oči da bi ga vidio. Želim da prekrije sve što je do sada bilo. Sve tuge i suze koje su nas snašle. Želim da prekrije puteve kojima smo do sada išli. Želim da zatrpa svu samoću i tvoju i moju. Želim da u njemu vidim naše stope. Jedne pored drugih i da napravimo stazu kojom ćemo sretni zauvijek koračati. I neka sve oko nas bude bijelo. Znaš tata bijelo je život. I taj prvi snijeg je čist baš kao i naša želja.
Život uvijek ostavi trag ali i nađe put.