Jutros, u osam, zvoni mi telefon, ja se zabrinuo da nije opet Albert, kad nije, zove prijatelj, ima on tako običaj, da zove ranom zorom na kafu. "Gdje ćemo?" – pitam ga ja, kaže ti on meni: "U Parlament BiH, maloprije ja bio, tamo najjeftinija!"
Taman ti mi sjeli u jedan lokalni kafić, naručili kafu, pitam ga ja, onako, radi reda, otkud on tamo i jel me zajebava ovo za kafu? "Pa što bi te zajebavo, jeste svega mi, maloprije ja bio na nekakvom testiranju, ništa specijalno, osim što sam čitavoj parlamentarnoj kafani zvao turu, tura me došla čitavih 7,45KM." Vidim ja koliko je sati: "Pa, mogli smo i mi tamo svaki dan, da uštedimo?" – govorim mu, "E, ne može, moraš imati propusnicu!" – na to će on meni.
Ispade tako, što je sasvim tačno i logično, da se tim parlamentarnim uslugama, kafani i restoranu, najjeftinijim u čitavoj državi, može koristiti samo ova naša politička i parlamentarna fukara što jedva kraj s krajem sastavlja po vrlo simboličnim i za njihov džep prihvatljivim cijenama. Vidjeli ste sigurno, ako niste, obavezno pogledajte, cjenovnik parlamentarnog restorana, gdje jedan najobičniji biftek možete uzeti za skromnih 5,50KM, ili recimo lignje sa žara za nekih 7KM, a ako hoćete nešto na kašiku u restoranu možete naći razne vrste čorbi, supa, ćufti, punjenih paprika, bamije, gulaša i šta ja sve znam, po vrlo prihvatljivim cijenama od 1 do 3KM.
Istina je, također, da je taj cjenovnik star nekoliko godina, da li je u međuvremeno došlo do nekih pojeftinjenja to tačno ne znam, međutim, u kafani su cijene ostale iste, to pouzdano i friško znam, zahvaljujući prijatelju, koji mi se, eto danas, ironično pohvalio kako je zvao čitavoj parlamentarnoj fukari turu i pri tom ostao punog novčanika. I zapravo u tome i jeste fazon, nemaju oni skupocjene automobile, luksuzne penthouse stanove, vikendice i milionske bankovne račune zbog svojih državnih krađa, lopovluka, privatizacija i mutnih dealova, ma jok, nego upravo zbog jeftinih restoranskih i kafanskih cijena na njihovim (ne)radnim mjestima.
Ispade isto tako, da se s parlamentarnim jelovnikom i cijenama, najjasnije vidi duboki ponor, duboki jaz između paralelnih svjetova u kojim žive naše političke gnjide, koji su navikli da ih svakodnevno na tanjirima čekaju bifteci medium rare pečeni, lignje na žaru, ili, šta ja znam, lešo telefina i onog stvarnog građanskog svijeta, u kojem se oni sa dvjesto maraka mjesečno u džepu smatraju tajkunima i u kojem bifteci i lignje na žaru ni ne postoje, a bogami i lešo teletina rijetko.
Pri kraju mi se još i požalio kako nije imao sitno da plati kafu, pa je radnik morao ići da usitni i da mu se pri vraćanju kusura taj isti izjadao kako rijetko dobija bakšiš, te da je jednom prilikom imao problem s jednim parlamentarcom, koji mu je, nakon što ih je ovaj nazvao fukarom, ljutito poručio da ne baljezga puno i da radi svoj posao, te da ni njemu, pored plate, toplog obroka, paušala, naknade za odvojeni život, naknade za smještaj i prevoza niko ne ostavlja bakšiš i da je na današnjem vaktu i 25 feningi puno.
"Pa koliko je na kraju ta parlamentarna kafa?" – pitam ja.
"75 feningi" – odgovara on.
"Pa sad je meni jasno što je on rekao da je i 25 feningi puno" – na kraju ću ja.
Pa dobro, kad skontaš i jeste puno. Pogotovo kad moraš sa dvjesto maraka mjesečno preživjeti.