U kafiću u kojem pijemo kavu svake subote ujutro ako dođeš oko devet ipol možeš birati gdje ćeš sjesti. Imaš na raspolaganju tri prostorije i u ta je doba još relativno prazno. A to je uspjeh, jer kafić radi odlično, i rijetko imaš taj luksuz da biraš svoje idealno mjesto za kavu ili piće. Mi uvijek odabiremo istu prostoriju, ne dolazimo uvijek u ta “ranija” doba pa često sjedamo za stol koji je u tom trenutku slobodan. Te smo subote bili u situaciji da biramo i sjeli smo za stol pored prozora koji gleda na susjedne zgrade. Kave su tu već postale ritual, a to je, sad već volimo reći, “naš kafić”.
Za tim stolom pored prozora nekako najrjeđe sjedimo. Obično smo za stolom iza ili onim dijagonalno od njega. Ali taj stol jest najljepši, kroz njega dopire najviše dnevnog svjetla i još možeš malo škicnuti tko prolazi ispred. Ali tu najrjeđe sjedimo jer obično taj stol ima svoje stalne goste. Dva starija gospodina u odijelima, sa štapovima, koji su svako jutro tu na kavi i, kad smo sjeli za taj stol osvijestila sam, najčešće na ovom mjestu.
Već smo bili naručili kavu kad sam vidjela kroz prozor jednu od one dvojice starijih gospodina kako izlazi iz zgrade. Polako, sa štapom i kišobranom, silazio je niz stepenice ispred ulaza.
Kava je stigla na stol taman kad je djedica savladao zadnju stepenicu. Sipala sam mlijeko i šećer u šalicu i gledala vani. Kopkalo me. Iako je kafić i dalje bio relativno prazan i u toj prostoriji u kojoj smo sjedili sva su tri ostala stola bila slobodna, mene je kopkalo što mi sjedimo baš eto za tim stolom. Nisam za to imala dokaz, nisam imala nikakve čvrste argumente, ali imala sam osjećaj da je taj stol “njihov stol”.
Svi mi imamo te neke “naše stvari” koje nisu zapravo naše. Naša pjesma, koju kad vidimo da netko drugi potpisuje ispod svoje fotografije želimo zašititi autorskim pravom i zabraniti svima da je koriste. Naše mjesto za dvoje, koje ubrzo postaje mjesto za dvoje još nekim ljudima, pa poželimo oko njega zavezati onu žutu policijsku traku sa natpisom zabrane prilaska. Naša kratica do mora, naše parking mjesto, naša klupa u parku. Naš broj u numeričkom sustavu, naša boja u spektru, naša riječ u jeziku. Sve je to nekako uvijek naše, a svačije, i zapravo je poenta samo u tome tko će do svog našeg prije stići.
Baš kao što je to sa stolom u kafiću. Naš, a svačiji.
Dok sam promiješala šećer i savila onaj papirić u sitni prutić, stariji gospodin sa štapom već je polako prilazio ulaznim vratima.
“Ej,” rekla sam R., “hajmo se, molim te, prebaciti za ovaj stol iza.”
Gledao me preko svoje šalice duže kave i nije mu bilo jasno. “Ali ovo je najljepši stol,” rekao je, “zbog prozora.”
“Znam, ali nije naš.”
Dok smo prebacivali jakne za stol iza, djedica je već lagano prilazio šanku. Uto mu se priključio i prijatelj. Stali su na vrata prostorije, za zadnjim stolom sjedili smo mi, a još su tri bila slobodna. Djedica je upitao prijatelja gdje želi da sjednu, na što je ovaj odgovorio da mu je svejedno.
“Ma hajmo onda za ovaj naš,” odlučio je djedica.
Nije vidio da smo se maknuli s tog mjesta. Nije to nikako mogao znati. Ali ja kao da sam negdje telepatski mogla osjetiti kimanje sijedom glavom u znak zahvale. Nitko od nas ne voli kad nam se uzme nešto naše. Pa makar to naše bilo naše samo prividno. Te mi je subote baš nešto bilo toplo oko srca što sam im vratila njihov stol.
Sjedili su tu satima, kao i uvijek, raspravljajući tko zna kakve teme. A i mi smo, za stolom iza, koji već lagano postaje onaj za koji sjedamo i kad su sva četiri slobodna. Da ne kažem “naš”.