Kasno sam saznala za jagnje na ražnju. Bio prvi maj, sa strinama u granap, pa kod komsija na rostilj, pa nazad sa familijom na ručak, pa nazad sa rajom, pa na neku vikendicu. Ko je stigao da fejsbuči na onako lijep dan, baš mi ga je žao.
Dakle Zisko i njegovo jagnje, bilo ono stvarno njegovo ili ne, predstavljaju umjetnički performans koji šalje jasnu poruku mira, sreće i rahatluka u ovoj našoj lijepoj zemlji.
Ako se neki od ovih što su se gurali na Frljićevu predstavu bune zbog ovakve predstave, onda su licimuri ili kako se to jednostavno kaže nedopečeni. A malo vatrice i prskanja masnoće po centru grada je u svakom smislu ništa imajući u vidu kakve su sve vatre i tjelesne izlučevine zasipale Ferhadiju. Da ne bude da smo samo u slučaju pozorišta branili pravo “čudaka da skrnave sve što je sveto i kulturno”, dozvolimo svakom ko želi da se izrazi, a pritom ne predstavlja veću opasnost za druge, da prenese svoju poruku.
Šta meni znači to jagnje.
Pa evo, juče, moji su pekli jagnje. Pod moji spadaju roditelji, stričevi i strine, dakle seniorska ekipa ostvarenih penzionera koji su se skućili, zbrinuli i mogu da se gotive. Oni peku jagnje iako svi imaju visok holesterol, jer je jagnje čisto meso, domaće je i još biraš koji ćeš komad.
Mlada raja je roštiljala. Ćevap, slanina, piletina, kobasica… jeftino meso za sitnu raju, jagnje za gospodu (i seljake koji jagnje uberu u bašti).
Kad bi se dijelovi grada posmatrali kao kategorije mesa, centar šehera ne zaslužuje ništa manje od jagnjeta. Prase bi već bilo provokacija, ali jagnje, ono je univerzalno, ne pravi vjerske, nacionalne i internacionalne razlike.
Povod je praznik rada u zemlji koja je oaza neradnih dana.
Imam poručuje “e cvrc će te se izvuć za kurban”.
Dakle jagnje predstavlja našu multikulturalnost, našu internacionalnost, našu faunu, našu gotivu, naše političare, biznismene i seljake, ali ne i finu gracku raju.
Fina gracka raja, i mlađe generacije slobodarskih stremljenja, oni su roštilj. Da je Zisko raspalio roštilj sa pljeskavicama od kinoje i patlidžana, druga bi se priča pričala. Da je miksao prvomajski smoothie od srijemuša, druga bi se priča pričala. Al ajme meni, okrenuo je ražanj.
Fina gracka raja ima problem što često ne zna okrenut ražanj. Ne zna zaklat i uredit jagnje, natać ga na ražanj, ne zna zapalit vatru, ne zna kakva vatra ide, ne zna kad je pečeno. Fina gracka raja ne zna ni pojest pečeno jagnje sa ražnja dok mu ga neko ne servira. Majke mi, svojim očima sam vidjela, i još uvijek se čudim.
Bilo je to prije četiri godine, na nekakvom ispraćaju u inostranstvo. Kao komšija iz kvarta, neka vikendica, kupiće jagnje (prvi put u životu), da počasti raju (znači i FGR zna da ćevap nije za posebne prilike).
Dođosmo na vikendicu, nikako da zapale vatru. Sve su to muški, odrasli, prošli rat u gradu, misliš nema šanse da ne umiju, ložilo se od knjiga do parketa, pa na kraju ipak ja uzeh to da sredim. izgleda da su im ipak mame ložile. još kao dijete sam čučala pored vatre dok odrasli vrte i pričaju uz rakiju. Okretala i ja ražanj, i pomagala da se skine, držala dok se skida meso, gledala kako se meso čuva od mušica, siječe i slaže na pladnjeve. Znam gdje se gleda jel pečeno, i kako da ne bude suvo, i to sve znam samo što sam se vrzmala, a ne zato što sam se kao žensko, pored toliko muškadije u familiji, time posebno bavila.
Elem, jagnje su prepekli (bilo malešno ali opet mnogo skuplje od ćevapa), i kako su ga skinuli sa vatre i naslonili na drvo, tako su ga počeli i jesti. Kao da sam negdje u Africi, pa gladni navalili na donirano pečenje, ne čekaju ni da se skine s koca. Imala sam 35 godina, i prvi put sam vidjela takvo nešto. Uvijek, svugdje, i u onom najmusavijem, najubogijem selu, ljudi hranu izrežu i serviraju na sto. Fina gracka raja je prilazila drvetu sa parčetom hljeba u ruci, i ćopala šta se kome sviđa, a jagnje se pretvorilo u neko oglodano čudovište, nikad prije viđeno, ponegdje ogoljenih kostiju, a ponegdje još uvijek prekriveno kožom. Kad su se svi tako s nogu najeli, bez tanjira, bez salate, bez čaše sa pićem, bez imalo dostojanstva, u to pade i mrak, i krenusmo se pakovat, a onu poluoglodano jagnje osta naslonjeno na drvo, skoro sasvim u mraku.
Šta ćemo sa mesom? upitah, ostalo pola jagnjeta, jeste da ni na šta ne liči, i da se to sad treba nekako iskrojit u pristojne komade, al grehota da se samo tako ostavi.
Ništa, kažu, nek pojedu divlji psi.
Poslušno uđoh u auto u čudu koje me evo, do dana današnjeg drži. Mi ćemo se sprcat u auta i vratit u grad, a komšijama navucimo divlje pse i šumske zvijeri tako što ćemo ostaviti pečenje pred vikendicom.
Umrijeću, neću svariti tu situaciju. Fina gracka raja nema pojma o životu. Za početak, neka savlada jagnje. Moramo ići naprijed, pa dogodine, ako bude sreće, i prase da zavrti.