Završila se 2017. Banjaluka je ispratila sa Nikolom Rokvićem na trgu za plebs i Cecom za patricije, za one „probrane“. To nije ništa neuobičajeno. Folk zvijezde za doček Nove. Jebiga, voli narod da se opusti. I treba, ne osuđujem. Ali, desio se jedan eksces. A to je da je jedan umjetnik obilježio 2017. godinu u Banjaluci. Ne političar. Umjetnik. Ne referendum. Izložba.
„Buraz, jesi išao na izložbu onog Perija u Muzej savremene?“
„Nisam, što?“
„Moraš, cijeli grad ide. Onaj lik je kralj, lud“.
I zaista, cijeli grad je išao. Vjerujem da se dosta ljudi prvi put uopšte i zadesilo u Muzeju savremene umjetnosti RS. Nije baš da je to popularna lokacija za izlaske u Banjaluci.
I zaista, Grejson Peri je lud. Kažu mi – obukao se kao žena, koji kralj! I jeste, ipak je Britanija kraljevstvo. Zna G.P. kako komunicirati sa običnim narodom, populusom. Kako mu uzdrmati stavove. A to je na terenu. Ličnim djelom. Doći obučen kao žena i predstaviti svoj alter-ego. Dobro zaljuljati balkansko pitanje identiteta. Jer konceptualna umjetnost to i želi. Ona ne odvaja kreatora od kreacije. Ona spaja umjetnika sa njegovim produktom, metamorfoziraju u jednoj ideji. Pa tako i Peri svojom pojavom priprema posjetioce na „Taštinu malih razlika“. Na koncept.
A djelo su tepisi. Bukvalno tepisi, kontate? I oni pričaju priču o klincu iz Britanije i njegovom putu od niže do visoke klase. Britanija, Bosnia, same shit. Korak po korak njegovog puta. Nikad nisam volio kada ljudi glume kako oni kontaju umjetnost, sve razumiju. Buraz, potrebno ti je nekad tumačenje, ne možeš sve znati. Da je konceptualna umjetnost laka za shvatanje bio bi prefiks turbo, a ne koncept.
Pa su tako izložbu vodili i Uroš Đurić, Damir Nikšić i Aleksandar Trifunović. Ili kao što je rekla jedna djevojka ispred Muzeja – onaj Anđeo, onaj smiješni sa jutjuba i onaj sa BUKE. Nije da nije tačno.
Ima li veze što ne zna da je Uroš slikar, bubnjar, DJ?
Da je Nikšić da je predavao po SAD, da je takođe akademski slikar, da je izlagao na Venecijanskom bijenalu.
Da je Trifunović gl. urednik “Buke”, novinar godine u BIH, fotograf, politički analitičar itd.
Nema veze, buraz. Suštinski nema.
Jer u trenutku kada osudite to neznanje, kada ste vi „bolji od ostalih“, slobodno izađite iz MSURS. Lagano izađite. Jer ste upali u vašu „taštinu malih razlika“. U vaš hvalospjev. Samoljublje srednje klase. Nije vam potrebna izložba, vi je živite. Iako je ne vidite.
Ali, šta je fokus te priče, gdje su male razlike u Banjaluci, u Bosni i Hercegovini?
Ako i dalje mislite da je pitanje nacionalnog identiteta, da je pitanje ko je Srbin, Hrvat, Bošnjak najvažnije, opasno ćete se zajebati. Odavno je to prevaziđeno. Najvažnije pitanje u Bosni i Hercegovini je – kojoj klasi pripadaš, brate? Jesi sirotinja ili ne. Buržuj. Tajkun. Radnik. Jesi li bos il'si hadžija.
Greson Peri jasno objašnjava: “Smatram da na formiranje našeg estetskog ukusa ništa ne djeluje tako snažno kao društvena klasa u kojoj odrastamo.”
A kako ćete prepoznati ko kojoj klasi pripada? Pa prema ukusu, prema estetici. Po tome šta ona konzumira u svakodnevnom životu. Jede li u fast food-u ili Staroj Adi. Kazamatu. Nosi li odjeću iz second hand-a ili odijelo od 20.000 maraka. Po čuki, je li rolex ili kopija. Koje pivo piješ. Nektar ili Kabinet, Paulaner. Koji ti je telefon.
No, šta je glavno pitanje?
Pa naravno – gdje si bio za Novu? Na trgu ili na rejvu. U kući ili „na“ Ceci. Jer na ovom primjeru možeš saznati gdje si na toj skali. Da li si se kao niža klasa bahatio, pokazivao šta možeš, šta imaš. Jer, kao što „Anđeo“ kaže – razmetanje je uvijek bilo obilježje nižih klasa.
Ili si možda bolji od njih? Da li si kao srednja klasa moralizovao da je sve sranje, da ti nisi masa. Da je kućna atmosfera najbolja. Treću opciju nisi imao. Jer u Bosni i Hercegovini odavno nema visoke klase. Negdje je po svijetu.
Na kraju priče, u čemu je razlika između lika i djela Grejsona Perija i Svetlane Cece Ražnatović? Oboje predstavljaju jednu ideju, jedan koncept. Zašto je baš on obilježio 2017.godinu u Banjaluci i zašto je Ceca najvažnija šara u tom banjalučkom tepihu? Gdje je ta glavna razlika?
Pa, u nama, buraz. U našoj taštini. Maloj,nevažnoj. Grejson nam je to genijalno pokazao. Nabio nam ih u facu. A kad nam je uspostavio dijagnozu, dao nam je lijek. I pokazao čega je narod željan. Kulture, braćo. Umjetnosti. Jer neće nas nikakva politika spasiti. Samo umjetnost. Umjetnost koja nam zabaci udicu konzumerizma i pop-kulture, znajući da ćemo se zakačiti, da ćemo zagristi. A sve to da bi nas izvadila iz mrtvog mora u kojem plutamo decenijama.
Zato, da me neko pita kako bih opisao 2017. u Banjaluci samo bih rekao:
„Dok u znoju bilo koju noćas negdje mazi,
Ja bih opet bio tepih po kome on gazi“.
Ko skonta, skonta.
Autor: Nikola Lero