Granata prva
Gotovo u tri skoka sam se sjurio niz stepenice, kako to samo mogu napraviti zdravi trinaestogodišnjaci. Hop i već sam bio na sivkastom betonu ispred zgrade u Kozarskoj ulici.
Otvaram crvenu komšinu kapiju i tutnjim kao brzi voz pored male podstanarske, a zatim i glavne kuće u kojoj žive čika Nikola i teta Zdena. Pored prozora malo pognem glavu, da me ne zaustavljaju u ljubopitljivim komšijskim razgovorima.
Obla, uvijek hladna metalna kvaka je u mojoj ruci dok zatvaram trošnu kapiju sa tarabama, napuštajući prelazni prostor. Produženi dodir metala ostaje otisnut na korijenima mojih prstiju. Koračam po dobro očuvanom asfaltu svijetle boje i čujem tup zvuk detonacije u daljini, a zatim šištanje kroz zrak.
Šrrrrrrrr ..
Negdje iznad naših glava džinovski pikado sa perjanim repom hita ka svom cilju. Mahinalno podižem glavu da to čudo lociram i sretnem pogledom u letu. Radoznalost jača od razuma.
Nebo je prekrasno plavo, ukrašeno rijetkim paperjastim bjelačkom oblaka. Savršen prikaz dana.
Bilo je podne ..
Stric je insistirao da se čitava porodica sakupi kod njih u porodičnoj kući u Puharskoj. Žene su gunđale, ali je strah od nepoznatog pobijedio, te se svi utvrdiše na gomili. Nasta cika, dreka, razgovor i strepnja, sve da se odagnaju nadolazeće crne slutnje.
Malo pre podneva, stric pođe napolje. Dječak ga molećivo pogleda i zacvili da pođe s njim. Plavokosi snažni čovjek ga nježno pomilova po glavi i mignu da neprimjetno pođu ka vratima. Mnogo kasnije, stric je postao samo jedan od mnogih poginulih vojnika u bosanskim gudurama.
Otišli su do obližnje travnate uzvisine sa koje su se vidjeli Pećani, a u daljini preko Sane i naseljena brda. Strikan pruži dječaku dvogled, pokaza mu pravac, pa obori pogled i usmjeri ga na ručni sat.
Bilo je vrijeme.
Začu se ispaljenje u daljini, a zatim i šištanje.
Pretis lonac izdaleka.
Bez daha, dječak je netremice gledao kroz dvogled u pravcu sela Hambarina, kako mu je i rečeno.
Granata pogodi školu. On ispusti dvogled iz ruku.
Pola sata nakon što su se vratili, stric je sjeo u kola i odvezao se u pravcu kasarne. Dječak se igrao.
Nije tada znao da ćemo biti prijatelji i kumovi.
Majka je bila nastavnica. Kao i svi provincijalci i blagi autsajderi iz radničke klase, morala je beskonačno da se dokazuje: društvu, sistemu, svekru, svima. Kad nisi truli bogataš i svekolika aristokratija, socijalistička ili kapitalistička svejedno, moraš prvo da odšljakaš svoje. Da te dobro „našilje“ na poslu i da neko, ne daj Bože, ne pomisli da si dobio nešto preko veze ili preko reda. To je bilo sramota. Ugradni patrijarhalni element odgoja. Ful stop.
Prvi posao je dobila u selu Hambarine, udaljenom 3 kilometra od centra grada, a 5 od našeg stana. Sedam godina se svakodnevno klackala tamo dok konačno nije dobila premještaj u grad. Đaci u tamošnjoh osnovnoj školi su uglavnom bili muslimani, mada to tada nismo ni znali, niti je bilo važno. Svi smo bili Titovi pioniri, jebem li ga. Majka je voljela tu djecu, ali je bila i oštra prema njima želeći da zaite nešto od matematike i ponesu je kroz život. Trebaće im.
Kaže jedan Enes – Zora je bila dobra, ali ljuta.
Vojnici iz pincgauera su izrešetani na punktu kraj ceste, negdje kod Hambarina. Naši su tražili da im predaju te koji su pucali. Njihovi nisu znali ništa o tome. Naši su onda postavili ultimatum i dali šah – do podneva da ste ih predali ili napadamo.
Tragična partija šaha je mogla da počne.
Većina koja je tada igrala tu partiju nije ni slutila da su ovoj partiji svi igrači poraženi. Debelo.
Igralo se bez pravila.
Epilog:
Dok je ubacnom putanjom trajao let minobačke granate i dok je ista ta granata ispunjavala ultimatum koji su naši dali njihovima, završilo se moje srećno djetinjstvo. Vjerovatno i stotine drugih djetinjstava, srećnih i manje srećnih.
Neslavan kraj.
Pala je uz tresak i krov škole se provalio.
Muke su počele.
Rat nam se iskezio u lice.
Jezivo ..
Oguman