Sklapa mi se dan oko vanjskih uglova očiju. Nebo je sve niže, sve bjelje, zima u njemu sva otežala čeka pravi tren da se prospe. Nema sumnje, prepoznajem tu izmaglicu u kojoj odrvene prsti, zatečeni, jer rukavice još hiberniraju u koferu sa zimskim stvarima, ušuškanim negdje u začelju ormara.
Ovaj isti sivi sumrak prije 6 sati stezao je negdje drugi grad, grad blizanac. Blizanci su samo po prepoznatljivom zimskom smogu koji od zalazaka pravi spektakle i usput guši građane, i po meni. Mirišem ih oba, jedan vidim otvorenih, drugi zatvorenih očiju. U autobusu sjedim sama, pored mene je prazno mjesto, ali ljudi tu ne sjedaju. Ustaju kad uđe neko u kolicima jer autobusi ovdje imaju rampe i sjedišta koja se podignu da naprave mjesta za kolica. Kada izlaze, svi putnici se usput zahvale vozaču ili vozačici. Bilo mi je na početku to smiješno, ali sad se i ja proderem «thank you!» na izlasku.
U gradu blizancu se rijetko sjedi sam u autobusu. U one zimske sumrake, ljudi s kesama punim papirka i mandarina ulaze i sjedaju na sve strane. U autobusima se ne šuti. Čak i kad uđeš sam, čak i kad ti se ne priča, moraš makar slušati jer postoji toliko stvari koje ljudi žele da ispričaju, a kad nemaju nemaju kome drugome, pričaju strancima u autobusu.
Jednom je na proljeće razlistala grana uletjela u trolejbus kad su se na stanici otvorila vrata. Valjda je tako nabujala da je iznenadila vozača, možda nije vozio tuda nekoliko dana, a možda se drvo tek tako preko noći razgranalo. U svakom slučaju, grana je ušla u trolejbus i vrata se nisu mogla zatvoriti. Bilo je to oko pola osam ujutro, sve je već brujalo, uveliko se raspravljalo o poslu, vremenu, politici, a onda je sve naglo prekinuto incidentom s granom i barem 5 ljudi je skočilo na noge da izguraju čudnovato drvo kako bismo nastavili vožnju.
Ovdje se drveće ne usudi ulaziti u sredstva javnog prevoza. Drži se podalje, u parkovima, ili je uredno podšišano. A čak i kad bi se neko drznulo pa zavirilo u autobus, niko ne bi skočio da ga vrati na mjesto. Ne bi se živo komentarisalo s nepoznatim saputnicima. Ne bi se veselo prepričavalo uz jutarnju kafu kolegama na poslu. Ovdje se kafa pije usput, iz velike papirne čaše.
Tamo nema rampi, nema u autobusu ljudi u kolicima, nema kafe «to go». Ovdje nema buntovnih grana, gorke turske kafe u fildžanima koja se ritualno pije po pola sata. Blizanci mogu da komuniciraju i dijele osjećaje na daljinu. Ja u jednom osjetim prisustvo drugog u nedostajanju. Koji god da odaberem, isto je, onaj drugi me sjtješnjuje u kaputu, u autobusu, u glavi, imam suviše prostora tu za jedan, ali nedovoljno za oba. Tamo svi žele da odu, ovdje bi svi da se vrate. A ostajanje je svima određeno. I tupo prisustvo fantomskog blizanca koji uvijek izmiče.
Otvorilo se napokon nebo, s nekoliko sati zakašnjenja sad i ovdje počinje padati snijeg…