Ideja građanskog neposluha kao sredstva bojkota ima smisla tamo gdje su građani inače poslušni. Kad takvi odbiju poslušnost, znači da je im je dosta i da će nešto da se promijeni.
Kod nas nema tog duha promjene. Neće ništa da se promijeni. Naše demonstracije propadnu prije nego počnu. Svima je izgleda lakše poslušno živjeti svoj mali svakodnevni život.
Šta nam to nedostaje? Nije nam dovoljno loše?
Poslije rata se raspalo građansko društvo. Ljudi iz unutrašnjosti su došli u gradove, a tamo nije bilo više građana da ih adekvatno dočekaju. Grad mora moći sam sebe da nosi da bi došljaci mogli da se uklope i da ga ne poseljače. Recimo Sarajevo to nije imalo. Ratom je infrastrukturno unazađeno, demografski desetkovano, a što se tiče vlasti i pozicija moći, jagma je uvijek bila velika, a kad se završio rat, karte su već bile podijeljene, i to ne u građanske ruke.
Dakle građani su desetkovani prije četvrt vijeka, i od tada traje doba turbofolka. Ono malo kvalitetnih građana što je ostalo su se podijelili na dvije grupe. Poslušne, koji žive u inostranstvu, i neposlušne koji su ostali ovdje. Dakle, naš građanin je po definiciji neposlušan građanin, čim je još uvijek ovdje i još uvijek je živ.
Zato naše društvo formiraju neposlušni građani i neposlušni malograđani. Slušaju jedino stranački poslušnici. Tako bi građanski neposluh kao sredstvo bojkota kod nas imao smisla jedino kad bismo od neposlušnih malograđana uspjeli napraviti poslušne građane, pa onda te građane naveli na neposluh.
Kraće rečeno, za građanski neposluh su potrebni građani.
Uzmimo da se građani okrenu kultivisanju svojih sugrađana malograđana. Da se fini, kulturni i pošteni ljudi maksimalno trude oko sebe i bližnjeg svog, bar jedno desetak dana, da pokažu kako izgledaju građani u punom sjaju.
Nazovimo to akcijom građanske poslušnosti. Sedmica građanske poslušnosti! U sedmici od prvog do osmog januara – budite poslušni građani!
Vozite odgovorno, ponašajte se savjesno, civilizovano, kulturno…mlado, staro, muško i žensko, svi neka se ponašaju najbolje što mogu. Barem sedam dana. Čisto da osjetimo kako je živjeti u društvu u kojem se svi osjećaju dostojanstveno.
Inače, u danima standardne izvaranosti, živjećemo iza sedam oklopa, uvijek na oprezu, licemjerno prebacujući drugima što nisu bolji ljudi.
Našoj dragoj zemlju u novoj godini želim da doživi renesansu građanske opcije. Da joj se građani vrate uzornom ponašanju, i sa sobom povedu što više malograđana. Da se ljudi, bez nedaće i sile, bar jednom godišnje utrkuju ko će biti finiji, kulturniji i bolji. Da jedni druge vučemo naprijed, da se otresemo iz ovog četvrtvijekovnog stanja šoka, i pokušamo ponašati kao anđeoske verzije sebe.