Kao sliku ispisaću vojnika
i o apostrofe mu okačiti kundake
razoružati ga stihom i maštom
Jednom će top biti hladan nad Sarajevom
iznad tog grada iz kojeg smo izašli
a on iz nas nikad
Izmišljen, obožavan
sve ono što nije, što nisu zidine
rošave kao lice u pubertetu
Uplašen nad svojim ruglom
bježi u sopstvenu maglu i oblake
kao pušač zamišljen u dimu
Tamo gdje leže kosti
i snovi
pokopani u iste rovove
iz kojih nisu potekle nikakve ispravnije Drine
ni Miljacke
Tamo gdje sad živiš ti
koja od muve praviš slona
i na tog slona uzjašeš meni na grbaču
da te povedem opet
iznova, tim gradom
koji više ne postoji
da ti pokažem kuda su meci letjeli
u mojem sjećanju
kao da su svici, prizivaš ih
Jer si ti mlađa
nego što sam ja ikada bio
jer tebi zvuči duboko
kao plač u noći kad ne znaš da li si udovica
od ujutru
ili si majka grobovima
Ti u meni voliš Sarajevo
koje više ne živi
ono je sad gore
jer bolje mu je
Nad našim glavama obješeni grad
kao crno-bijela slika u gimnaziji
djevojaka zakopčanih do grla
iz kojih se godinama poslije prolamao krik
I momaka koji su umjesto ruku voljene
oko vrata stiskali konop
a u džepu kolac
s kojeg je kasnije u grad skiznula bagra
U grad iznad kojeg se prolomilo nebo
i progutalo ga
Ostalo je samo ime
rasparčano na toliko pridjeva
koliko nismo znali ulica
u kojima smo ljubili
tih godina kada je Sarajevo bilo
jedini protivnik Želji.