Imala sam šesnaest godina kada sam ponavljala razred. Negdje bi rekli..sagledajući šta sam kasnije uradila, pa, neka, dešava se. Desilo se i Kaporu. Nisi ni prva ni poslednja. Ali kako nekome da ja objasnim da sam ja, nekoliko dana samo prije tog prokletog popravnog ispita pretučena i gotovo silovana u postratnom Sarajevu? Naglašavam to, “postratno” jer je duh koji je tad vladao ljudima bivao još uveliko bolestan od ratnih dešavanja..te i svijest ljudi o povređivanju drugih nije ono što je danas..nadam se bar.Nisam o ovome nikada piskarala, nisam ni sebi jer su mi nedostajale i snaga i hrabrost da ovo napišem. Započinjala bih, onda bih se rasplakala i na koncu, bacala papir u smeće. Ali, danas me neko prozvao zbog mene kakvom me nekada taj neko vidio..a da zaista nije znao šta sam proživljavala kao šesnaestogodišnje dijete. I budi se sad taj bijes u meni, ma, majku ti tvoju, kako ti uopte možeš da znaš kako je meni bilo tog dana kao i cijelu godinu poslije? A ni godine nakon tih nisu izbrisale sve tragove koje je taj dan ostavio u meni.
Kako sam mlada i zanesena bila. Otišla sam, takođe, zaneseno, tog dana u Sarajevo, valjda tražeći slobodu. Mlada pripadnica nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini. Pšem brzinski, nesređeno ali neka. Plašim se da ako to sad ne ispišem, vječno ću da nosim gorčinu u sebi i ove suze koje sad počinju da teku. Hoću samo da bol konačno izađe napolje i da ga više nema.Hoću da budem čista, neuprljana žena.
Kako sam samo slobodno i bezglavo lutala tog dana ulicama porušenog Sarajeva. I takvo sam ga više voljela nego svoj rodni grad. Da me sad neko pita zašto, ne bih mu znala reći. Čovjek osjećaje ne bira. I kako sam samo bezglavo veselo narodu ponavljala sam sam došla iz Plesantvillea tu..a taj isti narod tada je silno mrzio moj Pleasanville..I kako nisam primijetila da me neko prati tim porušenim ulicama, kako mi se prikrada i počinje da prijeti. Oh, osjetila sam taj strah..baš poput straha oslikanog u američkim filmovima, jezu koja vam se penje uz vrat i trnce koji vam blokiraju svaki momenat racionalnog rasuđivanja. Bježala sam..bježala sam sa onoliko snage koliko sam imala u svojim šesnaestogodišnjim nogama ali nisam je imala dovoljno. U jednom momentu sam osjetila kako me ruka grabi za vrat i povlači u ruševine hotela..koje već opštine..daleko od Ilidže prema kojoj sam kasnije bježala. Ni plač, ni krik ni molba nisu me spasile premlaćivanja i Bože moj..moj tihi, mili Bože tih ruku koje su razgrabljivale moje mlado tijelo..Da vam kažem kako sam uspjela pobjeći..ne znam..Zaista ne znam..Sjećam se da sam poderana, pretučena, izdirana i šta još..uletjela u jedan od tramvaja, trolejbusa..šta je tad uopšte vozilo Sarajevom..i prikrpila se uz vozača, dajući mu novac za prevoznu kartu. I on me začuđeno pogledao, jer ko je tad uopšte plaćao kartu za prevoz u razrušenom i gladnom gradu?
Iskrcala sam se na Iidži i manijački stopirala za Mostar. Nekako sam u glavi imala ideju da ako stignem do Mostara, pa, tu bih mogla prespavati u franjevačkom samostanu gdje sam već imala prilike noćiti. I uspjela sam. Vozač koji me povezao je prepoznao da nešto nije u redu sa mnom. Kako da dijete sakrije nešto na svome licu?Ispričala sam mu šta se dogodilo i već sledeći dan su me u Mostaru odveli u neki od ureda UN-a da podignem tužbu protiv lica koje mi je to učinilo.Ali šta sam mogla da im kažem? Da je imao najveća usta koje sam u životu vidjela? Da je imao luđački pogled? Da je prateći me, spuštao hlače do koljena, vičući mi da će mi pokazati kakvog Sarajlije imaju? To je bio sve što sam mogla da im kažem. I naravno da nikad ništa nije bilo od te tužbe.
A ja sam se vratila u svoj grad, slomljeno dijete. Nakon dva dana sam otišla na popravni ispit iz matematike i tupo gledala u tablu. Gorjela sam od prljavštine među bedrima. I samo sam rekla, “Ja to ne mogu. Izlazim van”. I izašla van. Pala sam na godinu zbog matematike. Cijelu sledeću školsku godinu bila sam predmet poruge među onima koji su otišli dalje..jer sam, ja eto, bila toliko glupa da padnem na ppravnom ispitu. Generacija kojoj sam došla nikada me nije prihvatila.
Oprostila sam tom idiotu koji me napao. Tješim se da je bio zaslijepljen mržnjom kada me napao..ta, rat je tek bio prohujao. Nje vidio dijete u meni nego samo pripadnicu neprijateljskog naroda. I valjda mu je svijest bila zaslijepljena tom vrstom mržnje. Eto..