Novinarsko pisanje svako tumači na svoj način. Razlog tome je što postoji dosta amatera i malo profesionalaca. Novinarski žanrovi se dijele na: faktografiju, analitiku i beletristiku. U svakom žanru postoje određeni principi po kojima se piše i na koji način. Svaki taj žanr se može naučiti uz svakodnevno pisanje ili čitanje dosta knjiga. Vokabular je bitan, gramatika i stil pisanja. Znanje koje se uloži u sebe se uvijek isplati i pokaže. Naše bogatstvo riječi je i bogatstvo naših čitatelja, jer mi smo ti koji prenosimo i informišemo.
Zbog velikog pritiska pisanja i dostavljanja informacija koje bi trebale da budu prije svega tačne ali i objektivne, novinari imaju svoje trikove i izvore. U nedostatku izvora ili nepovjerenju svojih izvora, rijetko se desi da se neko angažuje malo više, jer je potrebno vrijeme ali i novac. Dešava se da imamo mnogo informacija, a njihova tačnost je upitna. Zbog pojedinih medija koji se ne izvine za svoje greške, ostanemo uskraćeni za tačnost koja treba da bude osnova samog novinarstva.
Nepovjerenje građana je sve veće i veće, čini se da više nije dovoljno što je novinar bio na samom događaju, nego da je i on sam to doživio. Tj. da se novinar sam nađe u nečijoj koži onda će rad biti objektivniji. Ljudi će pročitati i reći “Bravo, to je to”. Da li je to baš tako? Ipak, na tako neki način je i nastalo gonzo novinarstvo. Novinarstvo koje je subjektivno, puno sarkazma, vulgarnih rečenica, psovki, citata i mnogo pretjerivanja. Dakle sve što se u svakodnevnom životu koristi.
U bostonskom irskom slengu, riječ GONZO označava osobu koja nakon čitave noći pijančenja, stoji i dalje na nogama. Postoji vjerovanje da je gonzo novinarstvo dobilo ime prema naslovu pjesme “Gonzo” R&B klavijaturiste Jamesa Bookera. Ipak, osnivačem ili kako drugi kažu, ocem gonzo novinarstva se smatra američki novinar i pisac Hunter S. Thompson, poznat po romanu “Fear and Loathing in Las Vegas” (Strah i prezir u Las Vegasu), napisan 1971. godine. Po kojem je kasnije (1998. godine) nastao i istoimeni film.
Neki gonzo novinarstvo tumače kao pravac ili žanr pisanja ali grubo rečeno pisac ne može biti sama tema, a suština gonzo novinarstva je da se pisac stavlja u prvo lice ili barem bilo koje lice koje pokazuje da se on nalazi u toj priči u kojoj priča. Mada je ovo samo jedan od vidova, pa se ne može i okarakterisati kao jedna definicija. Da bi jedan tekst bio gonzo, subjektivnost treba da bude samo način kako se piše, kako bi čitateljima bilo interesatnije da čitaju, jer realno rijetko ko voli da čita “mrtve” objektivne tekstove. Treba da se uobliče i oboje ali da se ne izgubi na objektivnosti. To je suština.
Stil i pečat pisanja je do samog pisca i tu je na kraju publika koja će odlučiti da li je joj se to sviđa.
Blog: Brankica Smiljanić