Dio treći
* * *
U jednoj širokoj kući, zidanici, u blizini crkve, nemalo ispod puta ograđenoj ogradom od vrbovog i drenovog pruća vidi se na sva četiri prozora plamen svijeće lojanice. Kuća je sa podrumom u koji se ulazi sa zadnje strane i koji je lagano ukopan na plećinu brežuljka na kojem stoji ostatak građevine. Čitava kuća je od kamena, a ne samo podrumski dio kao što bi to bio slučaj inače. Biće da tu, u podrumu, njen vlasnik drži blago, ovce ili stoku krupna zuba, što je čest slučaj u ovakvim selima, ovom podnebesju, da ljudi i stoka pod istim krovom spavaju, pa nerijetko i zajedno u istoj prostoriji. Te prostorije su obično pročelja, ognjište sa odvojenom jednom sobicom za najstariju čeljad ili priperkom za mladence koji je koriste dok se ne odvoje u svoju kuću, te ako je radom i uz pomoć sela stvore, sazidaju. Ova kuća je znatno veća, te se zaključiti može da ju je zidao neko imućniji, neko ko ima više zemlje ili čiji posao je trgovca, kako su često bivali oni ljudi koji su trgovali sa vinom iz obližnje Dalmacije ili se bavili ratarstvom i iznajmljivanjem zemlje drugima. Kuća je vjerovatno od ovdašnjeg kneza sela ili trgovca. Svijeće gore, glasovi se čuju, neko vjeća unutra, neko maše rukama kao da se vodi kakva žestoka ili mudra priča. Vidi se vrh puške naslonjene na prozorsko okno, nišan puške ostriguše. Zakoračiće skoro novi dan, do ponoći je još manje od dvije ure.
U kuću Mimarinoj dvojica putnika, namjernika. Sjede oko vatrice na pročelju sa svojim domaćinom. Jedu i ne bijele zuba, ćute ko zaliveni, ogladnili su posve. Večeraše i taman kad ispiše po bukulju svježe varenike*[10] Mimara prozbori:
– E, dragi moji vako ćete. Ti mali spavaš u ovoj sobi. – pokazuje rukom na zelena vrata do ulaza- Ući ćeš i nemoj biti bučan, tu su na konaku još dva vojaka iz Preoca, umorni biše od puta i ranije legoše, a ti stari kako te volja. Oli u podrum sa mnom, oli ođe kod ognjišta, ako ti je ‘ladno. Noći su leđane ođe iako je ljeto.
– De, de domaćine, kako ti je naum tako ćemo, ne brigaj za mene, evo ođe ću kod vatrišta prostrti kožun i Bog da dobro. – reče Milandža.
– Ja idem do štacije*[11], đe je vojvoda o'sjeo. Vi ste zadnji što su danas došli. Idem da ga obavjestim o ljudstvu. Sve znate šta činjati. Oli spavati, oli vam gledati u nebo. Ko je žeđan, voda je u kablu tamo. – Pokazuje rukom na ćošak do zadnjeg prozora sa kačicom i lončićem svezanim nekom terkijom za drvenu ušku kačice. Izađe iz kuće Mimara, vrata se zatresoše.
Dvadesetak ljudi se smjenjuju za riječ za velikim stolom koji ih je okupio u kući ispod crkve. Jedan stariji čovjek u njoj bdi nad potrebama okupljenih harambaša. Jednom sipa vino, drugom nosi fišekliju i mazalo koje je tražio da očisti oružje, treći pak pita za kakav papir da smota cigaru i tako ih opslužujući ču kucanje na vratima. Svi se malo u tom trenu zaustaviše, ali kad unutra koraci Mimara nastaviše da žagore mađusobno. Mimara skinu kapu, kao da se malo nakloni prisutnima i obrati se brkajliji na čelu stola:
– Čestiti vojvodo imao bih, ako mi dozvoljavaš, podnjeti izvjest da su zadnja dvojica, evo prije nešto više od jedne ure stigla. To je za danas osim onije šes’ iz Preoca i desetoro iz Naslona unačkog došli još jutros. Ovi su isto s konjima, a i rek'o sam im da im konje uzimamo za vuču, ka’ što si zapovjedio.
Svi ćute, a ćuti i Golub, zastade i ne prekinu starog Mimaru. Kad ovaj podnese sve što je imao prozbori:
– Kak'i su, stariji ili mlađi? Oklen su?
– Jedan je star, možda stariji od mene, a drugi jedar, mlad, mlađi no svi vojaci, po izgledu, a ‘nako na prve mi se učinjao sposoban, malo priča, jede ko vuk, more izdržati svašta, vidi se na njem’. A, ne znam, a čini mi se po govoru da su iz vašeg sela ili tuda neđe.
– Dobro, neka, neka. Nemoj starom konja uzimati, njega pušti da se vrati, a malom ostavi konja, ako je dobar s uzdama nek za prvo vrijeme štrapa s njime, da dijete ne laufamo namah*[12]
Niko ni riječ da prozbori. Golub prođe pogledom preko prisutnih, raskopča dugme pri vratu, razveza ostale veze na grudima kao da se za spavanje sprema i taman kada su svi pomislili da će dati voljno za počinak i raspustiti ovaj noćni skup, on se pridiže, nasloni dlanove na sto, sakupi papire i karte koje su bile ispred njega, pogleda u jedan stari ukaz, sjede nazad i reče, rukama obujmivši ćoškove stola kao da ga steže i kao da će pući svakog trena ploča. Svi čekaju, niko ne tromori ni abera:
– U nekoliko riječi bi’ vam sada prikrič'o o bitnosti ovoga ovđe što ću vam skrenuti pažnju i nauk dati. To je samo moja mis'o, nek ne bude naredba ili kakva obijest. Nijesam ja vama još pravi vojvoda niti ste vi serdari, kakvi u Srbiji vojevaše. Nas je malo ovđe, mi smo sirotinja međ’ carstvima, ali i junaci međ’ ‘ajducima. Ajduci nijesmo, jer pobuna nije naša međ’ našijem ćesarom već nad tiranskijem bašibozlucima i askerima*[13] koji nam na porti namastirskoj šire čandrake i zapišavaju svetinje. Mi smo sada poslednja odbrana od zuluma i to na uvid morate imati i tako se nositi. Malo nas je braćo, malo nas je očiju mi, ali to malo ne treba da znači da je zera i srca kojim udaramo. Naše je pravo na zemlju, a naša je obaveza za dječicu. Ostaviti im moramo spokoj, makar preko svog pokoja i to nek vam je na umu vazda. Ko se boji, nek ne jede leba sa naše zemlje, a ko sra'ove nema nek jede tvrđenog, jer mi kolača nemamo. ‘Oću da vam kažem, nek se sklanja ko srce u petama nosi, tak'i mi ne treba, a ko ga ima za dvojicu nek zauzme plašljivoga mjesto. Druge nama, doli klanja, nema. ‘Vako ćemo braćo! Ti Petre sa mnom ćeš na vojnu, ođe ćemo otpočinjati bitke. – Pogleda ga i Petar Uzelac samo klimnu pokorno glavom. Golub zastade malo i pogleda drugog ustanika te nastavi tako redom svima govoriti.
– Ti ćeš Bura*[14] da sjutra odjašeš i obavjestiš onog svog fratra o hitnosti okupljanja onije koji su voljni da se priključe. Uradi to odma’, ne čekaj ni trena. Pecija i Ostoja*[15] znaju šta im je činjati, nji’ sam još jutros opremio da idu sjeverno te da se povežu gore i što hitnije udare kako bi mi odozdolje, s juga, imali upor da se spojimo š’ njima kad pobuna krene. Moja će četa, kol'ka je tol'ka je uz Unac pa dokle stigne preko Rmnja do Kulen Vakufa na Bišće bi trebali izaći. Ako izađemo na Bišće daću na znanje proglas Srbiji da nas pri'vati ko svoje. To će značiti, braćo, da su i ostali serdari svoj pos'o odradili i Bosna će biti slobodna, a onda smo, ako Bog da… – Prekrsti se i to učiniše svi u kući prisutni te nastavi divaniti:
– … onda smo Srbija i pod milosti kralja našeg i naše sabraće i roda. No, imam ja vama kazivati nešto bitnije. Evo neću dugo pa da idete na počinak braćo, valja sedlati konje i kretati sjutra prije zvijezde. Želim vam reći da se na boju ne poasite i ne dirate čeljad tuđu, da ne robite i ne pozivate se na krunu čiju, da zbog pohlepe ne prizovete kakvog đavla i na se’ ne natavrzite gnjev ljudi. ‘Oću da, đe dođete, budete vijesnici slobode i prikupljate vojake te hrabrite za vojnu sve mladiće i smirujete strašive snaje. Nemoj da se ko požali na vas, a najbitnije je da se ko od potomaka ne bi žalio za u vjekove. Najvišlja je mis'o za buduće vrijeme koje dolazi s nama i bez nas. Bolje i bez nas, ali časno, no s nama al’ nakazno. Čujte Krajišnici, ne iđite u bojeve zarad sebe i svoje slobode, već za one koji se nijesu rodili. I ne vraćajte se bez buruntije koja neće biti napisana rukom Turčina, no vašijem savjesnostima. Samo tak'a sloboda je vječna, a ponosna kuja harača je obijest koja ište da se glava nova skida. Idite da ostanete za priču, makar pali u grob. Prije ili kasnije će nam grob biti kuća, samo naš grob nek’ bude grob zatrpan čašću. Ako koji i ne uspije u boju, nek onaj do njega ne klone, te nek se živ ne predaje jer boj se bije silom i ostogušom no srcem junačkijem. To vam je i veliki, počivši Vladika Cetinjski reka’, nijesam ja, ja sam mali i sitan za umove i ove naše vlastodrže po srpskijem državama. Šta će reći za nas oni, a gledaju nas i mole se Bogu za nas. Sa mišlju da budete na sjutra, jer sjutra će naš put biti poškropljen i kosovskom krvi junačkom i medom, ako zaslužimo toe slasti i ko se od nas izvuče. Ja vam želim svima uspjeha i roda poslije boja, još sinova i šćeri i žita za pogače, ali vam najviše želim ovo što sam maločas reka’. S vjerom u Boga u kralja našeg Milana, za otačstvo i za zlaćanu slobodu koju od nas vijekovi potonji ištu, vijekovi robstva i kame turske nek su za nama, a za nove da budemo spremni stvarati život i blagodet. Aj sad bratijo, de rode moj na počinak.
Do ponoći ostade jedva kvarat ure. magla kao da se diže ili rasprši po žbunju. Svijetlo kao da se s neba salive i razlive po Crnim Potocima. Svijetlo mjesečine i svježina zraka kao da ištu nešto novo, manje oporo i kao da olakšava, možda da prvi put udahnu slobodarski vazduh ovi junaci koji se sutra spremaju za boj.
kraj
[10] „varenika“ kuvano mlijeko.
[11] „štacija“ stanica ili ono što je Mimara mislio kao štab Goluba Babića.
[12] „namah“ što je arhaizam za odmah, a često se izgovaralo kao „nama'“ sa dugosilaznim akcentom se izgovara.
[13] „bašibozluk“ (tur- başıbozuk) je pripadnik neregularnih turskih snaga. Riječ označava vojnika bez vođe. Danas bi to bila paravojna jedinica, paravojnik. „asker“ (tur – nizam asker) pripadnik regularnih jedinica u Turskoj, vojnik.
[14] „Niko Bura“ srpski ustanik koji je komandovao četom katolika koji su htjeli vojevati protiv Turske armade. U toj četi je bio i fra Bone Drežnjak.
[15] „Petar Pecija Popović“ i „Ostoja Janjetović Kormanoš“ Obojica ustanici i vojvode, poginuli u istom danu, desetak dana po početku ustanka septembra 1875.