Svi smo tamo, na ovaj ili onaj način. U toj virtuelnoj mašini, čija centripetalna sila vrti cijeli svijet, pa kako onda da u sebe ne uvuče i običnog, malog pojedinca?!
Ne brine mene toliko što se i sama u svemu tome vrtim. Znam se zaustaviti, sići, izaći, prestati. Bitno je da vas ta sila potpuno ne usisa. Da i dalje znate da postoje knjiga, cvijet, oblak, bicikl. Da je drugo biće, od krvi i mesa, preko puta vas. Da se spustite do rijeke, ponekad podignete pogled prema vrhovima planina i primjetite kako napreduje posađeno drvo u vašem komšiluku.
Mene brine nešto drugo. Brine me što je sve, ama baš sve, postalo tako ogoljeno, otvoreno, javno. Što se ljudima pod kožu toliko uvukla ta bolest modernog doba. A sve vodi ka tome da lijeka nema, sem onih običnih, naizgled prostih savjeta koje sam navela u prethodnom pasusu. Virtuelni svijet polako, ali sigurno glođe koske svima nama. Bilo da je riječ o pasioniranim konzumentima, gotovo ovisnicima koji poput onih koji bez cigarete ne mogu započeti dan ili im je koja kapljica neophodna da preguraju teškoće. Ili onima koji su tu samo posmatrači, za koje često sumnjamo da li stvarno postoje. Jer, posmatrači niti objavljuju slike sa mora, kod njih nema nijedne popijene kafe, ne “čekiraju” se sa prijateljima u provodu, ne kuhaju, ne znaš idu li na kakvu utakmicu ili u kupovinu, čak ne dijele Mešine ili Koeljove mudrosti, a rijetko ili gotovo nikada ne lajkuju… a toliko je toga. Za lajk, klik, podjelu, opis, prenos. S druge strane, oni pasionirani konzumenti ne samo da se “čekiraju” na sve strane nego i kada imaju veći problem, javljaju se i kada stignu do bolnice. I ne samo to, nego nas redovno izvještavaju o “stanju na terenu” pa tako saznajemo koliko traje infuzija koju primaju, ime lijekova koji bi im trebali pomoći, kakva je bolnička hrana i ko zna šta sve ne. Kao neko ko je, nažalost, proveo mnogo vremena u bolnici, mogu reći da u takvim trenucima ni meni, makar sam bila samo u pratnji, nije bilo ni do pogleda na ukrštene riječi ili stranicu knjige, a kamoli na javne, ogoljene objave. Takve “objave” sam uvijek ostavljala unutar sebe i borila se sa datim situacijama mimo virtuelnog svijeta. Za razliku od onih drugih, čije krvne grupe, dijagnoze, kilograme, broj cipela, dužinu noktiju… znamo u tančine.
Ne otkrivam ništa novo kada napišem da je svijet virtuelnih mreža ogoljen do najtananije srži. I svaka dublja analiza je posao za psihologe. A ja, onaj posve obični i mali pojedinac, i dalje se onako naivno i lucidno u tom svijetu igram. I vjerujem da je, recimo, twitter ne samo plastenik pod kojim raste odličan humor, nego i izvor informacija bolji od bilo kojeg dnevnika ili informativnog glasila. Ali još naivnije i lucidnije vjerujem, od samog početka kada sam se tamo zadesila, da je facebook odličan prostor za zezanje, poligon za igru, dok od nekih dubljih i iskrenijih stvari to je i mjesto na kojem se ljudi izuzetno brzo mogu organizovati i ujediniti u kakvoj nedaći, možete vidjeti draga lica koja su daleko, pročitati neki dobar savjet ili kvalitetan tekst… ima i toga, naravno, bude i zračaka dobre energije i kvalitetnog humora, ali sve je manje boja. Crnilo i tama uglavnom.
Ogoljenost je došla do te mjere da se od onog mog zamišljenog poligona za igru i zabavu u toj virtuelnoj igraonici sve češće mogu vidjeti objave o bolestima, čak i medicinski nalazi, a tek objave o smrtnim slučajevima odavno nisu nepoznanica. Po mom skromnom i vjerovatno staromodnom mišljenju, smatram da je to ipak nešto što treba ostati u stvarnom svijetu. Da je neko umro i onda to bude podijeljeno na javnim mrežama mi je degutatno i neprimjereno. Time ne opravdavam ni udaljenosti, raseljenja, ko zna kakve razloge jer i mnogo, mnogo godina ranije, kada nisu svi imali ni priliku za objavu čitulje u novinama ili kupovinu istih, kada je i fiksni telefon bio rijetkost, a ljudi živjeli van gradova u najzabačenijim mjestima, ipak su te vijesti dolazile do koga je trebalo. Kada neko umre, saznaće onaj ko treba to da zna. Tako je bilo i prije 100, 50, 20 godina pa ne vidim zašto ne bi bilo i danas. Možda sam ja samo isključiva i svojeglava po nekim pitanjima i ovo je vjerovatno jedno od njih, ali mišljenje da na facebooku ili bilo kojoj društvenoj mreži ne treba objavljivati smrtne slučajeve i posljednje pozdrave teško da mogu promijeniti.
Znam, znam, kada se ovako secira(m), bilo bi neiskreno ne priznati da i sama ne pišem nešto po ovim svojim blogovima, a tiče se tema bolesti ili smrti. Ali, smrti o kojima pišem su, ustvari, životi. Trajne vrijednosti koje ne nestaju onog trenutka kada neko prestaje biti sa nama. Jeste, pišem o bakama, djedovima i još nekim važnim ljudima kojih više nema. Dijelim to sa virtuelnim auditorijem, istina, ali i mislim da je to nešto posve drugo, nešto što prevazilazi “tužnim srcem vas obavještavam da je umrla moja draga baka”, jer se radi o toplim, ljudskim pričama i iskustvima iz kojih sam mnogo toga naučila. Koja su oblikovala veliki, ako ne i najveći dio onoga što jesam. To su ljudi koji više nisu među nama, ali žive kroz moje priče. Jednostavno – inspiracija i ljubav.
Mnogi mogu reći da sam lažnjak, licemjer, neko ko trabunja ili prosipa šuplju priču. Možda u nečijim očima i jesam. Jer, i o bolesti znam pisati. Ali bez dijeljenja srca na zidu na dan kada je dan borbe protiv karcinoma dojke jer mislim da je odlazak na redovne kontrole mnogo važniji i potrebniji. Voljela bih kada bih većinu žena, posebno obrazovanih i dotjeranih, srela u stvarnosti, u čekaonici gdje se radi ultrazvuk dojki ili mamografija, a ne da me bombarduju drečava srčeka sa njihovih virtuelnih profila. Muškarci ne dijele ovakve stvari, ali i oni podjednako trebaju voditi računa o zdravlju i preventivnim pregledima. Prevencija je ne samo pola zdravlja nego najčešće i – zdravlje samo.
Kada pišem na temu bolesti, činim to jedino u nadi da se možda nešto može naučiti iz nečijeg primjera ili iskustva, da će to do nekoga doprijeti i dati mu vjetar u leđa. Trudim se da sve to uradim u granicama pristojnosti. Obzirna sam. Tekstovi koje i na svojim virtuelnim profilima podijelim, a koji se tiču nekog zdravstvenog problema, tu su isključivo iz iskrene namjere i iskonske ljudske potrebe – da, ako je moguće, ljude osvijestim da je zdravlje zaista najvažnije i da o njemu trebaju najviše voditi računa. Da nekome možda dam i podstrek ako ga muče neke znatno manje zabrinjavajuće stvari, a iznad svega da i kroz neke tako teške stvari i situacije širim osmijeh i pozitivnu energiju. Ne znam koliko u tome uspijevam i da li i moj način prevazilazi granice pristojnog ali bez ikakvog samoljublja, kada vidim šta i na koji način se dijeli, moj način je jedan posve benigan, naivan, gotovo dječiji… ali, iznad svega iskren, dobronamjeran i srčan. A što je najvažnije, nijedna objava ili tekst nisu odletjeli u virtuelni svijet bez dogovora i razgovora sa onima o kojima pišem, poštujući njihove želje i osjećanja, nijednog trenutka ne izlažući ih javnosti prvenstveno imenom i prezimenom pa onda ni tačnom dijagnozom, objavama njihovog zdravstvenog kartona. Trudim se svim srcem da im ne učinim ništa nažao. Smatram da jedino tako neću naškoditi ni drugima, bilo da je riječ o mojim najbližim ili virtuelnim ljudima.
Dajem najbolje dijelove srca da budem pažljiva i obzirna prema onima o kojima pišem, ali i prema drugima koji će to možda pročitati. Trudim se da sve to posložim tako da kockice mojih mozaika nikoga ne vrijeđaju ili omalovažavaju. Isto tako, ako želim da nešto iskreno kažem, a tiče se nečeg suviše ličnog, trudim se da ne komentarišem javno ili ako već smatram da trebam (ili želim) nešto da napišem gledam da to bude decentno, s mjerom. E, ja kao da se zanimam modom pa njegujem određen stil, a ovamo narod ogoljen do kože. Mora da je do mene. A, opet, možda bi nam bilo lakše kada bismo se, ne samo poštovali u tom virtuelnom vrtlogu, nego i češće igrali, smijali, plesali. Stvaran život je postao suviše zamršen, težak, borben; u njemu je odveć previše bolesti, rastanaka i smrti. Mogli bismo se potruditi da makar ovaj virtuelni održavamo poput vrta, pazeći malo na korov i stjenice. Sigurno bi (nam) bilo ljepše i lakše. Samo, možda, kada bismo se ponekad obukli…