Osamdesetih godina prošlog stoljeća imati ga je predstavljalo je statusni simbol.
Na njega se čekalo po nekoliko mjeseci a oni sretniji i spretniji tj. oni sa boljom štelom su ga mogli dobiti preko veze.
Nije imao klimu,servo,ESP a Boga mi ni ABS ali je predstavljao uspješnog jugoslovenskog radnika.
Zastava je bila za one malo manje uspješene.Mečke,benge i druga skuplja auta bila su rezervisana uglavnom za buržuje i one istaknutije članove partije.
I danas ga se sjećam.
Crveni sa dvoja vrata.
Tata ga vozi.Mama je do njega.Ja odozada provirujem između njih dvoje i zafrkavam ih.Bez ikakve sjedalice i pojasa.
Zanimljivo danas uz sve pojaseve,zračne jastuke i sjedalice gine se deset puta više.
Išli smo s njim u inostranstvo,na planinu i na more.
Cijeli svijet nam je bio pod nogama.
Njime se je mjerila vrijednost.
Pričala mi je tako moja supruga da su njenom ocu pred sami rat propali neki poslovi u vrijednosti pet novih.
Došao je i taj odvratni rat.
Mnogi će vam reći da se je baš u njemu dobro pokazao.
Govorit će entuzijasti kako je išao na trafo ulje, jestivo ulje, haman samo što ne kažu i na drva.
Onako lagan i ekonomičan mogao je povući dosta ranjenika i municije.
Zbog svoje popularnosti našao se je i na meti ratnih komandanata koji su ga izuzimali za «ratne» potrebe.
Sreća nama ga nisu uzeli kojekakvi patrioti ali opet ni ovako nije bolje prošao.Cijeli rat je stajao sakriven na jednom malom parkingu ispred naše zgrade.Onako umotan u lim i ceradu pokušavao je odoljeti gelerima,metcima i čerupanjima zlonamjernih.
I tada je pokušana njegova krađa.Pokušao ju je jedan pijani klošar.Mada bez akumulatora,goriva i stakala papak ga je pokušao odvući ispod našeg prozora riskirajući svoj nevrijedni život ispred cijevi pištolja mog starog.
Krajem samog rata dosadilo je mojima čupati se sa kojekakvim budalam i «braniteljima» i odlučili su ga prodati.
«Kupit ćemo novo kad ovo stane» reče moj stari.
Tada nije bilo oglasa,novina i Pik-ova i isti je otišao u prodaju uz pomoć Deje,ratnog i poratnog posrednika za prodaju auta.
Ubrzo je Dejo našao mušteriju.
Bio je to jedan od ovih novokomponovanih bosanskohercegovačkih poduzetnika koji je svoje bogatstvo sticao u ratu.Bez ikakvog cijenjaknja dao je traženi iznos i odvukao ga je u istoriju.
I nakon rata se je dobro pokazao.
Izdržljiv,lagan,bez puno električne opreme na tržištu koje su preplavili rezervni «piratski « dijelovi i lijevi majstori koji su uglavnom znali raditi samo oko njega i sličnih vozila bio je kao stvoren za naše tržište.
Dugo se je nakon rata vozao našim ulicama.Globalno gledao kakav nam je standard ,nažalost,vozat će se još i duže.
Njegova sestra bliznakinja sa četvero vrata bila je moj prvi automobil.Vozio sam je pune četiri godine.
Kao što već rekoh nesretnici plićeg džepa kao i oni tvrđeg novčanika i dalje upravljaju njim.
U njemu se voze drva, brašno a ponekad i kakva sitnija stoka.
Postoji i ona sorta koji upravljaju s njim samo zato da bi mogli upravljati onako kako žele i gdje žele.
Prepoznat ćete ih po buci koju prave njihovi razdrndani motori i sa pet metara dima koje udišete vozeći iza njih.
Uklizavaju tako sa svojim trulim ljubimcima udarajući i sudarajući sve što im pod ruku dođe.Kada se parkiraju pored kakvog boljeg auta vratima draufnu o vaša ostavljajući vam mali znak pažnje u vidu ogrebotine i boje.
I tako je lagano ovaj predratni simbola uspjeha i uspomene na neka bolja vremena preklizao svoj historijski put lagano preko simbola izdržljivosti i otpornosti u simbol bahatluka, stagnacije i kokuzluka.