DIJAGNOSTIKOVANjEM ODREĐENI LjEKOVI
Društvo koje nema kritiku = ne postoji
Društvo kojem ne treba krtitika = ne treba da postoji
Društvo koje se bori protiv kritike = treba likvidirati
DIJAGNOZA
Preiskompleksirano nacionalistički-antisekularistički-poluidiotizovano društveno neuređenje, sa učestalim i teškim oblikom dijareje diktatora po narodnim masama !!!
NE BUDITE ME DOK MOGU DA SANjARIM U NARKOZI
Meni kao da je neka memljiva vila iz ruskih basni prorekla gotovo identičan put kao put Puškina ili Jesenjina, mada nisam ni približno velik poeta puškinovog kalibra, Jesenjin svaka budala može da bude, (zaključak autorovog ega) pa tom logikom se ne smatram nadmašenim od jesenjinovog pera, ali ustvari ovo govorim, zašto? Zato što već neko vreme obećavam sebi da se neću nervirati zbog trica i kučina iz trotoarske ovisnosti ovog propalog grada i nedavno preoblikovanog u mjesnu zajednicu od jedva nategnutih 4 000 žitelja. Zašto sudbina ovih komita poezije, ovih sledbenika bunta, jednog buržoazije, a drugi oktobarske revolcije, e pa zato što obojica ginu misterijskim inicijacijama sopstvenog istjerivanja đavola iz društva. Pogibija nije samo fizička stvar, poetiziran život je takođe jedna vrsta samoubistva. Obojici, ovih velikih ruskih poeta, su strasti bile priljepljene uz privatne ratove, a moja strast je takođe kao stiker, opominje me svako jutro da imam mnogo toga da ispričam nekom ko želi da sluša. Nadam se da me moje besjedništvo neće odvesti kao i ovu dvojicu dvoboju ili alkoholnoj agoniji jednog velegradskog hotela. Mada bih volio stati u dvoboj sa ogrezlim političarom, odličan sam strelac (imam dosta nagradnog iz vojske) tako da bi Puškin za moju ruku dao pola svog života. No krećem da pletem po redu šta sam mislio ovaj put.
Ništa nije bitno, ne ni ova dvojica poeta, a najmanje ja u toj priči, ja se samo poistovjećujem, mali i sitan u tom moru moždanih bujica velikih pisaca. Ja treba da se bavim nečim trivijalnim i evo najtrivijalnija stvar kojom mogu da se bavim je On. Organizam ili mehanizam jedne diktature.
UBACITE ME U NjEGOVU KAMPANjU
Još uvijek se čudeći -kako? do odgovora –tako! teško da ću doći, a kamoli -zašto? jer On se pojavio niotkud, kao umjereni, pragmatčni vođa, kao svijetlost jedne dobronamjerne priče o pomirenju i suživljavanju. Pojavio se kao Jehovin svjedok, kao fakir na iglama, kao cirkuski žongler i mesija novog doba. Ustvari, kao i sve prevare koje se pojavljuju, niotkud i neobavezno. Ni sam ne znam šta su Mu ubacili u piće kad je postao neotesana svinja. Pojavio se poput signala sa broda koji prevozi koban teret jednog vijeka, teret jedne nacionalne težnje, jednog velikog naroda. Taj brod, za koji smo mislili da prevozi našu pamet, naše knjige i naš konačni obrazovni kadar, ustvari je prevozio nešto drugo, nešto što je On planirao samo za sebe, pod krinkom i devizom „ On stoji na čelu kolone“, na krmi brodskoj prevozći tone materijala potrebnog da se utvrdi jedna duga vladavina Njega. Misleći da nam On donosi nauku, shvatismo da nam je prodavao cigarete još onomad kada su se za našu nezavisnost borili svi njegovi, današnji „strani plaćenici i izdajnici“. Država, to je On, čusmo danas poslije svih bojeva i septičkih jama u koje pobacašmo koplja. On je itakako znao da nas oplemeni nikotinom, jer „stranom plaćeniku i izdajniku“ u rovu je trebalo malo oduška, jedna cigareta i litra rakije. On je tada svojim privrednim počecima obezbeđivao nasušan porok. Kada se sve popušilo i kada su se rovovi ohladili od nacionalizama, On je zakoračio kao faktor novog doba, sa punim džepovima zelenih papirića iz prekoatlantske zemlje obećane. Njegov položaj je mjerljiv sa hiljadama kilometara kargo tereta talasastih, tihih okeana. On, obezbeđen, učini da se i poslije svih pušenja počne pušiti njegova priča i još mi nije jasno kako se toliko puše te cigarete iako se stajling od mirotvorca do naciste promjenio davno.
Ubacite me u kampanju Njegovu, u gnijezdo rahatluka, u priču podobnih avatara. Ubacite me da budem zahvalan Njemu na svemu što je učinio za mene, za moje „uhlebljenje“ za moj nerad i visoku platu. [Gologuzani nek nam zavide, jer mi s Njim idemo „galijama carskim“, dok neki pak „gaze tihim hodom“ po brisanom prostoru, kao duhovi „domaćih izdajnika i stranih plaćenika“ koji tumaraju mrtvi Njegovom „svetom vodom“]* Sve naše grobnice, grobnice poginulih ratnika su zaludne gromile, jer On nam je ostavio više, ostavio nam je nadu, otvorio kutije cigareta, Pandorine ralje i s njim danas preplovišmo pola svijeta gledajući na pakovanja (Cammel, Rodeo, LM, Pall Mall, Bond, Marllboro). To su bili naši grijesi, mi smo ih pušili tada, da nam On dođe sada i proglasi nas „stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima“.
Ubacite me u kampanju Njegovu, da sa Njim na čelu zaplovim, kao zvijezdom vječne revolucije. On bi trebao da bude na grbu naše zemlje, jer On je grb, on je heraldika neprikosnovena, On ili ništa!
OSLOBODITE ME STRAHOVA DOK KAMPANjA TRAJE
Solženjicinov roman, „Odeljenje za rak“ jasno upućuje jednu protestnu notu jednom sistemu, možda i bolje nego „Arhipelag gulag i Jedan dan u životu Ivana Denisoviča“ jer je zapostavljeno i govori o strahu kakav još nije viđen u čovjeka. Ovaj Rus pokušava da prodre u svere društva koje nije htio da upozna emigrirajući bez straha u nepoznato. Njegovog junaka dakako, strahovi više brinu nego izraslina na vratu. Mi danas u našoj dijagnostifikovanoj bolesti koja se zove; diktatorska uobrazija jednog manijaka, porast neinteligentnih poltrona usled uhlebljenja mediokriteta i td, imamo isti problem. Plašimo se svakog govnara koji svojom pojavom, bilo da je šalterski službenik, čuvar propalog preduzeća ili načelnik opštine, zaposlenog po sistemu „ Mile me poslao“, imamo nevjerovatnu potrebu da saginjemo glavu. Neki pak ne, neki se pak drže one izreke Fridriha Ničea „ Ja nisam čovek za danas ili sutrašnjicu, meni pripada preksutrašnjica“, tom logikom ovo i pišem jer znam da ovaj rak društva može koliko hoće, al ne dokle hoće. Operacija ili smrt !
Jasnoćom definisanih kompleksa, stranke u ovoj vilajetskoj Bosni vrše diobu ćelija, nekontrolisano umnožavanje što je gotovo identično rakozi, kancerogenom društvenom uređenju. U mojoj ušljivoj Mjesnoj zajednici koja je nekada bila grad, ali taj grad rak ždere, je najviše stranaka na kugli zemaljskoj. Grgljanje jedinki oko plijena i oko budžeta smrdljivog kantonalnog uređenja, privatni interesi i stolice u Opštini i Kantonu su toliko energije odvukli, umjesto da se rješavaju egzistencijalne stvari. Egzistencija jedino ima smisla kada se govori o platama oštinskih radnika, pa se budžet proglašava za „ socijalni“, misleći na to da je dovoljan samo za plate neradnika u zgradi opštine. Katastrofičan ishod svega toga je dioba stranaka, umnožavanje kancera društvenih mediokriteta i nova uhlebljenja morona i debila dok grad svakog dana napušta sve više ljudi.
MANIFESTOVANjE OBOLjELOG DIKTATORA NA ČOVJEKA
Muka mi je od vaših smrdljivih izbora, od izbora koji nemaju izbora, od fukara koje od svih riječi planetarnih jezika izgovaraju samo riječi egocentričnog „ Mi moramo“ . Ko to mora da vama bude podvižnik, ko da vas podrži u naumima da pljačkate i kradete ovo malo duše u čovjeku, što ostade poslije vaših ratova, armagedona, preobrazbi, metamorfoza iz nevjernika u vjernike. Vi vjernici u krvavi novac, vi politikanti koji mislite da ste političari, da vodite jedan narod i neku zemlju. Vi koji ste svoju djecu opskrbili sa diplomama vaših fakulteta i koji strvinarite nad ovo malo muke radničkog znoja u svojim privatnim, opljačkanim državnim i pokradenim preduzećima. Vi koji ste sa samim vragom sklopili pakt u ime boga, nekog boga koga slavite kao krvavi rimski vojnici. Vi koji ste obesmislili smisao i obezvredili zlato, ono isto zlato koje nosite oko vrata u vidu krstova. Vi koji ste obesmislili i Hrista i Bibliju, koji ste zarad tuđeg interesa potpisali tuđom krvlju svoj sporazum sa Đavolom. Vi koji ste izmamili iz jazbina šakale da vam budu vaši privatni kerberi u svrhu odbrane vašeg carstva, vi koji mislite da ćete vječno i da umiranje samo ima sirotinja. Vi kojima se dodjeljuju ordenja svetih za pljačku ubogih, vi koji ste smrad društva i pakost nad molitvenikom, koji se krštavate uz larmu i orgije i čija djeca se rađaju sa blagoslovima popova i vladika, vi ste obično ništa dok slavite po svojim hotelskim salama i smrdite na mrs u sred posta u koji se zaklinjete.
Kad jednom pomislite da ste otvorili vrata za svoj šareni svijet, znajte da ste otvorili kutije pandorine, prelili ćupove grijeha i da ste u moru svojih zabluda našli za sve to lijeka. Lijeka koji će vas dovesti do kraja, izbljuvati iz vaših raskošnih stanova, automobila, vikendica, fotelja. Taj lijek nije bog kome se molite da opstanete u vašem naumu da vladate, već onaj čije blago ste prigrlili i ne znavši da je to On. Taj kome ste nesvjesno služili, taj će vas u masi naroda proždrati i baciti na dno. Na dno i poslije dna na još dublje dno, gdje i pripadate.
I da vam kažem, jer moram da vam kažem, da to što prozivate ljude koji misle svojom glavom, da nisu vaši, e ti ljudi normalno da ne mogu biti vaši, jer vaša je zavist, vaša je usrana, sistemska svita bezmozgih klonova onih koji će sutra da budu i samog đavola kad vi ne budete bili u mogućnosti da im obećavate imaginarna radna mjesta. Vaši podobni klošari koje zapošljavate u uredima opština i kako volite da koristite izraz „uhlebljenje“ vaših smrdljivih botova, klonova, avatara i opšte vaših nesposobnih rođaka, ti vaši smradovi će po principu propasti da vas same odvuku na dno, kao što vas i odvlače sa svojim djetinjastim zahtjevima i vašim bezgraničnim ispunjenjem sitnica. Te sitniicei to uhlebljenje će vam doći glave, a obraz ste već davno izgubili. Lica već nemate, to su samo rupe mračnih duplji, kosturove glave, a kad padnu maske sa maskama će otići i glave.
Da li ste se nekada u svojim noćnim morama zapitali, čemu sve ako agonija ne može da bude budućnost. Ja ću vam reći, niste, jer ste mislili i još mislite da se vaša „svijetla služba“ za vašeg velikog vožda je hiljadugodišnja stvar. Vaše svastike crvenih ruža su cvijeće opore sudbine, sve vaše zastave koje kačite po gradovima gdje vi vladate su jednake sudbine kao i one koje su američki i sovjetski vojnici gazili. Muka mi je samo što moram da gledam sopstveni narod kako trune pod vašim memljivim nacionalnim interesima koji više ne piju vode. Ovo je dvadesprvi vijek i ovdje nemate šta da tražite, sve sa svojim izborima, obećanjima, svojim pretnjama penzionerima, pretnjama borcima koji su krvavo stvarali ovu zemlju. Nemate pravo na njihovu bol, na njihovu krvavu muku, na njihov patriotizam. Vi ne možete da budete ništa u budućnosti osim zaborava na vas. Vi ste pokazali svoje naličje koje već dugo nosite umjesto obraza. Gospodo, maske su pale, nek padnu ako treba i glave, ali neću pristati na vašu usranu oligarhiju i sistem vrijednosti koji podrazumjeva 30 vaših naspram 70 % na štetu „nepodobnih“ onih koji nisu vaši.
Ali ja sam u debeloj zabludi, jer neću biti nahranjen za izbore, a još manje „uhlebljen“. Ja sam crna ovca i buntovnik bez razloga. Ja neću imati privilegiju koju ćeš ti imati u ovom pasusu dolje. Pazi sad vjerovatnoću i dobro saslušaj šta ću ti reći.
BABO, BABO KUPI MI PEČENJA JAGNjEĆEG I PIVA DA PIJEM I GLAS DA GLASAM I KO GA JEBE ODO DA SE PROVOZAM MALO DO SELA
I onda ti odu živci što je sve tako odvratno i kad sve sabereš, nema te nigdje. I kada pokušaš da se snađeš, ne možeš se snalaziti jer sve pare se preusmjeravaju na bitnje stvari. Nikog nije briga za tvoj posao i za tvoje aplikacije, jer nema posla, obustavljeno je do daljnjeg. Ustvari daljnje nešto još uvijek traje, traje bezgranično, kampanja svira na saborima seljačke pjesme, u institucijama, ona se ori trgovima koji nose imena slobode, a sloboda je još jedino u flaši piva, kutiji cigareta, u alkoholu i drogi. I onda po logici mase moraš da budeš dio veselja. Tu je sloboda, tu su motivi za onoga koji je ignorisan od svetih radnika na kampanji Njegovoj i kampanji koja mora da se popuši. Ne želiš da budeš ignorisan, pa makar nek obećaju nešto, lakše se živi. Onda pristupaš doprinosu. Pušenje je mnogo bitno, ako se gazdi mora ugoditi. Klekneš i izvadiš ga, jedan potez napred, jedan natrag. Erekcija i kraj. Opereš usta sa splačinama koje ti serviraju na opštenarodnom veselju i onda možeš da kažeš da su te kupili. Kilo jegnjetine i litar piva. Toliko može i stati u želudac, tek toliko za jedan dan pušenja priče Njegove, a onda tvoj glas i njegove četiri nove obezbeđene godine na tronu. Ti iskorišten, ali sretan, vraćaš se kući puna stomaka, nažderan, napijen i napušen…“[a na radiju je bila ljubavna pjesma..]“** dok si vozio svoj krš od auta. Mogla bi da ti se dogodi i kakva saobraćajka, dok se kući vraćaš sa proslave u ime Njegovo. Moglo bi da bude kakvo sletenje i sretenje sa istinom. Želio bih da ti se to dogodi, dok se vraćaš kući nažderan i naliven njegovoga piva. Volio bih da ti nervi popuste, umrtve se i recimo, zaspeš za volanom. Dočekaće te u svoja njedra, prekrasne gudure zavičaja, kukrike i škraplje kraške rapsodije. Šta bi ti zadnje prošlo kroz glavu tada? Vjerovatno karburator!
Reći ćemo da si preživio. Puls radi, slika ti dolazi, jagnjetinu si povratio po sebi i unutrašnjosti automobila. Ječiš od bolova, kost ti je izvirila iz butne. U gadnoj si agoniji. Pomišljaš da je bolje da si umro, nego da sad moraš kljakav da živiš. Nemaš osiguranje, a ni auto ti nije bilo registrovano, možda ti i nemaš dozvolu, jer nemaš novca da polažeš. No bilo kako bilo sad si u saobraćajci, sjeban, totalno sjeban, ali živ. Primjećuješ da sa litice, sa ruba ceste neko gleda na tebe. Izbistravaš pogled od suza, bola i muke da bolje pogledaš. Za trenutak zaboravljaš na bol jer adrenalin radi i slika ti govori da čovjek gleda na tebe. Odahnuo si, spašen si, neko je vidio da si sletio s ceste, pomišljaš da će sad da dođe pomoć. Znaš li ko je gorte na cesti? Klimaš glavom u negaciji i teško dišeš. Ne znaš dakle, e pa taj gore sam ja. Ja te gledam, ja sam ti i namjestio udes, ja sam te doveo u taj položaj, dakle nisi spašen, jer te dugo neće niko naći. Znaš li zašto te neće niko naći. Obrazložimo to malo jasnije.
Ja sam dakle tvoja savjest, gledam te i uživam dok se muičiš. Jebeš sam sebi mater i to zašto. Zato što je ta cesta prema tvom selu, a ti živiš na gotovo pustom selu. Svi su otišli davno, jer nisu mogli da se vrate, a nisu se vratili jer je onaj kojem si danas davao glas i jeo njegovu jagnjetinu, e on je te ljude obogaljio za poljoprivrednu zadrugu. Drugim riječima, ništa im nije dao da se vrate i normalno žive. U selu nema nikog osim staraca koji ne putuju nigdje, a kad neko ne putuje nigdje, kako može da tebe nađe ovako udešenog. Obogaljio je On selo, kao što sam ja tebe sada. Ovom cestom dugo neće proći niko zato što nema gdje da prođe, a onda ćeš ostati dugo sam, krvareći. Ujutro, ka gradu neće krenuti autobus, a znaš li zašto? Zato što u gradu ne radi ni jedna fabrika, i ljudi sa tvog sela koji su nekad radili u tim fabrikama neće proći u autobusu, dakle, niko te neće primjetiti. Vidiš li da si ostao sasvim sam, sjeban, u gudurama zavičaja. Priznaćeš ipak nešto, zar nije predivan pogled sa ove litice? Ja uživam u pogledu, a ti, možeš li isto tvrditi i ti?
Znaš šta. Boli te kurac, bar si poginuo kao Džems Din. Ne mogu više da te gledam, aj sad umri lagano. Ti spavaš…ti spavaš…ti Njega sanjaš kako glasaš i kako te on vodi poput Krishne cvijetnim poljima gdje Rama i Shiva caruju. I Morison je tu i Georg Harrison. Uh, zaboravih ti uopšte ne znaš ko su oni, jer da znaš nikad ne bi glasao za Njega.
ANESTEZIOLOŽE DAJ KOMPLEKS DROGE DOK HIMNA NE ZASVIRA
…pet…četiri…tri…dva…jedan… nula i san. Skalpel molim, pazite na disanje, uključite kardiogram, puls na minimum, nema veze i ako je aritmija izdražaće Bosna, i gore je operacije preživljavala… Vidim velik i debeo diktator se metastazirao, ima izdanke jednako trbušastih i zadriglih, opštinskih, perifernih načelnika koji vode svoje trenutne kampanje. Kao da se i oni počinju djeliti. Jao, majko, strašan je ovaj rak, ali ćemo ga …fik fik, eto odstraniti od tijela. Velikog diktatora smo odsjekli, a šta da radimo sa manjim, kao da prelaze u drugi oblik. Da, to se zove promjena politike ili stručno, metamorfozno mjenjanje košuljice, nešto kao zmijski efekat. Ma sve ih treba počupati…. Kiretu molim, da ih ostružem kako ne bi zagadili zdravo tkivo i pincetu da povadim njihove rođačke implante u državnim organima, sve do najsitnijeg čuvara na kapijama propalih preduzeća. Tako…počupani su. Sestro molim te dohvati mi iglu i konac da zašijem Bosnu…da hoću da zašijem šavove i entitetskih i kantonalnih granica, da objedinimo tijelo, ne vredi ostavljati entitete posebno, može doći do pogoršanja. Vidite kolege i kolegice (doktor se obraća studentima praktikantima), ovaj organizam je jedino moguće sastaviti zajedno, jer dominacije pojedinačnih nacija na perifernim dijelovima zemlje prouzrokuju pojavu diobe i secesije. To izaziva velike psihičke posledice na narode u kojima se pojavljuju maligni diktatori, ima i onih benignih, ali ih proguta uvijek maligni.
…pet…četiri…tri…dva…jedan… nula i buđenje. Molim da odvezete u zatvor diktatora i njegove satelite, pazite da ne jedu previše, metastazirani ovako mogu izjesti i posuđe, a država kad se oporavi od operacije će da ih strelja, to sam joj obećao još prije narkoze. Hvala, a sad daj rakiju da popijem, cigaretu da zapalim i puštaj himnu, nešto mi se stoji u stavu mirno. Laku noć.
(Hvala onima koji su pročitali do kraja, koji nisu, sa njima ne diskutujem)
* Karikirana pjesma Milutina Bojića „Plava Grobnica“
** Stihovi pjesme „Srce na Cesti“ od grupe Film