Kažu da smo ovce, stado koje ide za predvodnikom, pa i kada se kreće ka ambisu. I jesmo i nismo. Reći ću vam nešto, otkiti ću vam tajnu, koju svi krijete u sebi. Kada je zveckalo oružje ‘92 ja sam mislila da se to neko samo ružno šali, biće malo koškanja, “šaketanja” i to je sve. O ratu sam znala samo ono što su nas u školi učili, o partizanima, fašistima, četnicima, ustašama i narodnim masama i naravno iz filmova, ali tada sam zdušno navijala za glavnog junaka, jer je zgodan, najljepši u filmu i tako spretan i pametan, da ga ni metak neće. I počelo je, a ja još uvijek ništa nisam znala, osim da neko puca sa okolnih brda, da me pokušava ubiti, jer se zovem drukčije, hoće da me nema, da nestanem sa “lica zemlje”. I tako je po nekoj stihiji, moja malenkost, kretala se ulicama, koje su tobože granatirali jučer, pa neće i taj dan, kada baš ja tuda prolazim, ali onaj osjećaj jeze, kada osluškuješ zvukove, bojeći se onog šištanja koje znači da stiže, da će možda tresnuti upravo tu, kraj tebe, nikad zaboraviti ne mogu, ni strah da će “ući” u grad, doći i na pragu me ubiti, moje stare roditelje, moje komšije…I da ne duljim, mnogi su preživjeli gore stvari, nepamćeni egzodus i golgotu, a trajalo je godinama i sve vam je to blisko i suze i krv i jad i muka i bijeda i glad i žeđ….sve. Ne ponovilo se, nikad, nikome.
Neki dan osjetih nešto me kao boli, uplašim se, odem lječniku i nakon pomnog pregleda, kaže, “..ma nije ti ništa”. Kako mi nije ništa, a sve mi je. Retorika sa portala me “ubija”, nepotizam, kriminal i mobing na poslu isto. Kako mi nije ništa, kad mi je sve. I ne nađe lječnik, ali napokon dam ja sama sebi dijagnozu, boli me ljudska glupost, boli što ne znaju sabrati 2+2 i vidjeti istinu, jedinu, pravu istinu. Sistematično su nas i nakon rata, evo već 20 godina uništavali, osiromašili, obezvrjedili, omalovažili, a što je najgore, držali u beznađu. I sad nas truju, opet iznova, jer je kulminiralo nezadovoljstvo, došlo vrijeme za drastične promjene, za beskompromisne rezove, hapšenja i zatvaranja tamo gdje pripadaju mnogi od “vođa”, osjetili su da je došlo vrijeme da se izborimo za sebe, za život drukčiji od ovog koji sad živimo. Upalio im se alarm, panika izrodila ratnohuškačku retoriku, zbijanje nacionalnog korpusa i udri, ko će žešće, ko više drečati na one druge, treće samo neka se njima, našim bajnim “vođama” ne bavimo. U haosu i opštem metežu najbolje se snalaze, pokazuju prstom “…on je, nisam ja”, zavade nas, ostave da se svađamo do besvjesti na forumima, a oni u svojoj ladanjskoj kućici, dvoru svome, uživaju u plodovima ratom i poratno stečenim…Eeeee, sad se pitam ko je od nas glup, ko je gluplji, a ko će biti najgluplji, nasjesti na njihove prozivke. Priznajem scenario im je dobar, režiseri su poznati, ali se nadam da taj “film” nećemo opet gledati. Nisam znala tad šta se uopšte događa, šta je to rat, ali sad znam, tj znamo i neka hvala, nikad više! Nema te ideje, nema te osobe za koju bi jedan život bio vrijedan da nestane…Ko želio rat na livadu i potucite se međusobno, ne vraćajte se nikako, do posljednjeg. Ako nećete livadu, e onda da Bog da vam rat u kući bio, do sudnjeg dana.