Niko mi nije rekao, da, kad se nešto farba, treba imati i razređivača…Suze se tu ne računaju, ne mogu da skinu farbu, osim onu s uspomena i duše. Ulijepila sam prste i kosu na više mjesta, ali sam zaštitila ovo Milino pruće da mi što duže može trajati, kad već Ona nije htjela. I vazda nam je sve bilo isprepleteno, a najviše ruke u zagrljaje, tako da me ove nove keramike ne mogu kupiti blistavom caklinom jer podsjećaju na led. A mi s juga…Farbanje je opet naslijeđena strast, i kako starim, sve više ličim na svog ujaka koji je imao vječitu ,,farbarsku,, inspiraciju i znalo se dogoditi da vrata osvanu crvena kao u Alisinoj zemlji čuda. Kad od negdje dođeš, uđi oprezno, jer ne znaš ,,za šta ćeš se zalijepiti,,
Tako sam i ja danas krenula redom, pa stigla do male gitare, stare skoro četrdeset godina. Vratila me na prapočetak…Žena. Žena je pogriješila. Žena ne kao ,,žena,, već ime pri čijem se izgovoru razvuče ono eee. Žena je bila moja prabaka, tako se zvala i kroz sve istine i laži koju su mi plasirane u djetinjstvu i mnogo kasnije, shvatila sam da je bila kastigulja koja je rodila vanbračnog sina . Pradjed je bio Kraljev oficir, i položio je svoju gorštačku krv negdje na granici i pod nebom koje su prelijetali sokolovi . Kad god vidim tu pticu, vazda pomislim na njega i pitam se o čemu je sanjao u dugim zimskim noćima, je li ga bilo strah, je li mislio na svoju dragu, na svoja tri sina… Uglavnom, poslije njegovog časnog stradanja 1914 godine, Žena se ponijela nečasno i donijela na svijet zdravo muško dijete, otpadnika od sorte, za čijeg oca niko nije znao. Utoliko me je više stid, što sam i ja odrasla tretirana kao svojevrsno kopile i ako se za mog oca znalo, samo je toliko kratko bio tu, da im je bilo lakše da misle da nije ni postojao. Poslije su učinili sve , da i On sam pomisli kako ni ja ne postojim.
Počiniteljica najvećeg od svih grijehova, po svemu drugom bila je Vučica iz gorštačkog čopora podno Bjelasice, koja se vješto nosila sa surovim uslovima života u tadašnjoj Crnoj Gori. Ako prirodna sredina, u neku ruku, oblikuje karakter jedinke, ona onda istovremeno odlučuje o njenoj sudbini. Brdsko-planinska klima znatno brže budi emocije i uzbuđuje čovjeka pa mi to daje za pravo da mislim da je Žena bila samo žrtva fijuka planinskog vjetra i da je potražia okrilje u zagrljaju, nekih ruku što se sviju kao pruće, samo da se malo ugrije…poslije se otelo kontroli…Kad god sam pokušala saznati bilo koji detalj o Njoj nailazila sam na zid mudrog porodičnog ćutanja u patrijarhatu gdje je glavnu riječ vodio vrhovni poglavar plemena, moj djed. I ako je bio dvadeseti vijek i takva socijalna organizacija života ljudi bila prestala odavno da traje, Sjedeći u Kolibi koja je bila omiljeno mjesto plemenskog okupljanja i mudrih razgovora, smjelo se o svemu samo ne o djedovoj majci. Dobro, ni o djedovoj kćerki…A mene su i onako donijeli na ovaj svijet ,,dobri dusi Sarajeva,, oni loši su me iz istog istjerali mnogo godina kasnije al to je već neka druga priča…
Sinovi su poštovali Ženu, vrijedno radili, po potrebi ratovali, i nada sve voljeli svog polubrata kojeg je rodila njihova majka i ni po čemu niko nebi mogao pretpostaviti da je dijete sramote , sve dok se Žena nije odlučila preseliti na onaj svijet. Kako nije bio sin njihovog oca, nisu mu dali ni mrvu zemlje, pašnjaka bilo čega …ni komadić neba i ovaj je otišao od njih zasnovavši svoju porodicu i noseći ponosno prezime svoje majke Žene. To je po meni mnogo časnije, nego nositi prezime nekog tamo oca koji ti osim te registracione značajke ništa drugo nije dao u životu.
Svi potomci, ispostavilo se kroz godine, umirali su vrlo mladi i majka je govorila da je to ,,Ženino prokletstvo,, ne zato što je Pramajka pogriješila već zato što njenom kopilanu nisu dali ništa. Kada je moja majka došla na red proklinjala sam i ono sjeme koje su ubacili u tu zemlju i sahranila sam je na ničijoj zemlji mimo njene volje. Zbog toga vrlo često sanjam i još više razmišljam je li nam taj usud namijenjen svima.
Djedova najmlađa kćerka bila je moja majka, a ja sam bila njena više nego što je ikad iko bio ičiji na ovom svijetu . Kada je odabrala da me sama odgaja, izvan domašaja mog varljivog oca, bila je to izvjesna sramota u Njenom Plemenu, pa je svoje kretanje jadnica ograničila bila samo na sarajevski okrug koji je bio epicenter i svih jada i svih ljubavi…Njenih…a kasnije i mojih…Članovi plemena , kad su se dovoljno naćutali, preoteli su me na par godina misleći kako će olakšati i meni i Njoj, kako će možda i mene naučiti da ćutim, što se vrlo rano ispostavilo da nije moguće. Odvajajući me od njenog zagrljaja naučili su me samo to da dvostruko više cijenim mogućnosti i ruke. Sve ruke koje su se ikad ispreplele oko mog vrata. I sve ostavile neizbrisiv trag. Poput sjajnog pruća nježnosti i dobrote.
Njene bih čekala ljetom, čekajući da ulicom naiđe crvenokosa žena. Tužno je kad majku prepoznaješ po boji kose, nerijetko ti se desi da se zaletiš u nečije drugo naručje, kao što sam se ja zalijetala u naručje Drage Bubanje zbog proklete mahagoni boje. A i nosila je torbu. Poslije bi svi plakali, Draga Bubanja pretpostavljam zbog tog što bi joj bilo žao mene četvorogodišnje, ja zbog razočarenja što to stvarno nije bila moja majka, keka Dunja zbog tog što sam ja plakala…A kad bi se pojavila, sunce bi zasijalo jače, kao poremećena bih je stiskala i govorila u sebi ,,povedi me, povedi me bona,,
Jednom mi je donijela malu gitaru mahagoni boje, samo tog ljeta, zabavljena strasnim tandrkanjem po žicama, pustila sam je da ode bez dramskog čina. Izvukla se lisica, a ja nikad poslije nisam naučila da sviram gitaru. Svih drugih ljeta kada bi odlazila, nemam riječi da opišem, baš kao što nemam riječi da opišem kako mi je bilo kada je otišla zauvijek. Valjda joj je Žena tamo negdje do sad objasnila da je prava ljubav uvijek grešna i da se toga ne treba stidjeti… Znam da me može vidjeti i da se vrlo često snebiva što ne znam ništa da prećutim, i što mimo svih zakona volim ono što ne smijem… Ostala je Mala Gitara i ova priča o Njoj. Žao mi je što o svima njima pišem u prošlom vremenu, ali sam se zaplela u pruće i samo mi je pričalo najveću od svih priča o najmanjoj od svih gitara na svijetu koja je prešla kilometre i godine ljubavi da me zauvijek podsjeća šta je bila i šta jeste sreća.
I da sam sve prećutala Ona bi znala da opet neću biti bolja kad sjeverac zapuše pustarom života, jer, grliće se ruke da se samo malo ugriju. I kad to ne smiju. Nije to do Ženinog prokletstva. Do ruku je Mila…Nije svila običan materijal, tako si me učila…