Ja sam Giljotina. Ja sam Giljotina Marije Antonaete. Veoma sam slavna ali o mom životu i biografiji nitko ništa nije napisao i neće. Moja priča je ostala neispričana iako svi znate da sam odsjekla glavu toj glupači na kraju njene priče. Moj posao je da siječem glave. To radim otkad su me sastavili i oblikovali ljudi za druge ljude. Ljudi su me napravili da siječem glave drugim ljudima i nikad nisam preispitala da li ja to trebam ili ne trebam jer ja samo radim svoj posao isto kao i svi ostali. Sjećam se tog davnog dana u Francuskoj i koliko sam samo napeta bila kad sam čula čiju glavu siječem. Nervoza me je tresla sve do oštrice ledenog i blistavog čelika na mom dnu a od poliranja sam toliko sijala da su seljaci morali sklanjati pogled s mene. Bila sam u centru pažnje taj dan i znala sam da ću ući u istoriju zajedno s tom slavnom glupačom ali nikad neću biti slavnija od nje iako sam je ubila. Ironija mog posla je što svi znaju koga sam ubila a ne znaju ništa o meni i šta ja mislim o tome. Nitko me nikad zapravo nije ni pitao da budem iskrena jer moj posao nije da mislim svojom glavom nego da siječem tuđe glave. Sjekla sam glave ljudima koji misle i onima koji ne misle. U svakom slučaju padale su glave iz ovih ili onih razloga ali ni danas se ne mogu pomiriti sa sudbinom te žene jer njena glava nije zaslužila da je otkinem ali tako je bilo i Bože moj šta možemo sad? Odgovor je ništa. Kad giljotina padne ona i ustane a kad padne mrtva glava tad je zaista kraj. Ta žena je zaista imala glavu za otkinuti. Nikad nisam srela toliko bijesnog svijeta nego taj dan. Da je ja nisam ubila oni bi je ubili. Ubili bi je golim rukama i otkinuli bi njenu plavu malu glavu i šutali nogama sve dok je ne pretvore u prah i pepeo u koji se svaki čovjek svakako vrati na kraju svog puta. Morala sam je ubiti iz više razloga a taj je samo jedan. Ljudi bi ubili tu ženu golim rukama i kad bi slučajno preživjela njih sigurno ne bi preživjela život na dvorcu jer bi je tamo otrovali. Marija Antonaeta je bila osuđena na propast od prvog dana svog života.
Sjećam se jasno i kristalno našeg prvog i posljednjeg susreta. Sa mnom ljudi uvijek imaju prvi i posljednji susret. Nikad se ne vrate sa pola glave pa da završim posao, nema nastavka, nema druge prilike i nema popravke. Mene su dizajnirali veoma elegantno i moćno. Moje duge i savršene noge stoje uspravno iznad mase i mase naroda koji kliče i slavi me dok između mojih moga leži čelična i blistava oštrica koja pada na moje žrtve i ubija ih. Nekad mi se čini kako masa svijeta svršava dok ekstaza i tišina prelamaju izraze lica koja prate pad moje oštrice na vrat čovjeka kojeg masa stavi ispod mene. Ne mogu vam zapravo opisati kako se ja dobro i moćno osjećam kad ispod mene stave svezanog čovjeka koji gleda direktno između mojih noga i čeka moj završni udarac. Čovjeka svežu, išamaraju da ne padne u nesvijest dok leži ispod mene a onda mu poklope vrat da ne ustane slučajno dok obavljam posao jer postoji šansa da zaista otkinem samo pola glave a onda narod ne bi bio sretan sa mnom. Glava čovjeka bi bila odsječena napola, narod ne bi vidio ono dramatično kotrljanje glave niz tri stepenice i preko drvenog poda i ne bi bilo ekstaze. Ljudi vole ekstazu to sam shvatila veoma rano. Ja sam napravljena kao izuzetno visoka giljotina jer su shvatili da kratki rez nije dramatičan dovoljno za javna pogubljenja a za dramu je potrebno vrijeme. Visoka sam skoro pet metara i imam prekrasne tri stepenice koje drže moje dvije noge a na vrhu moje glave i tijela je ta velika i blistava oštrica kao kruna. Kad moja oštrica pada djeluje kao da između mojih noga prolazi slap sjajne vode ali udarac ogromnog sječiva od moj temelj uvijek kaže kako to nije voda između mojih noga. Glava padne i ponekad se otkotrlja sve do publike koja potom glavu šuta ili dobacuje poput lopte. Svašta sam vidjela ali ono što sam doživjela s Marijom bilo je spektakularno. Nikad u svom životu nisam imala više publike, pažnje i aplauza osim s njom. Pamtim je i danas kao najdražu glavu u svojoj karijeri a odsjekla sam mnoge glave za vrijeme svog dugog života i upotrebe. Danas sam jako stara, istrošena i hrđava muče me i kosti uz probleme s hrđom i nisam više ni za staro željezo. Ponekad pomislim da sam i zaslužila ovakvu starost jer sam ubila tolike ljude ali nisam ja to birala. Ljudi su od mene mogli napraviti i prekrasnu stolicu a oni su napravili Giljotinu. Nisam birala svoj posao ni svoj put iako sam sve odradila kako treba pa i taj dan kad je Marija bila ispod mene a ja iznad nje oči u oči. Moram vam reći kakav je osjećaj stajati iznad žene koja je vladala cijelim svijetom i potom joj pasti svom snagom na bijeli vrat dok ona vrišti i moli za pomoć-Osjećaj je savršen! Bila sam tako sretna jer ta žena je bila vrhunac moje karijere! Sve mrtve glave nakon nje su bile samo sjena njene priče i zato sam pala u depresije i na kraju potpuno izašla iz posla i upotrebe.
Njena priča je počela na dvoru a završila na ulici. Šteta je to zaista jer mogla je vladati svijetom ali nije mogla vladati sama sobom i to je koštalo njene glave i nje same. Šteta zaista ali nije ona kriva. Maria je ubijena nevina. Nevina kao dijete koje gleda svijet po prvi put. Novorođenče koje naivno gleda u ljude koji ga optužuju za sve svoje grijehe i slabosti a posebno za sva zla koja su snašla jadni i napaćeni narod. Maria nije znala za probleme u svom životu i zbog toga je na kraju imala problem. Krenulo je kao politički brak između dvije zemlje i ona je sa austrijskog dvorca poslana u Versaj da napravi nasljednika i osigura dominaciju nad tadašnjom Europom koja je značila čitav svijet običnom čovjeku. Ona je bila nasljednica tog svijeta i buduća kraljica kao u bajkama gdje sve završi krasno i sretno nakon udaje. Za nju je bajka bila obrnuta jer su svi njeni problemi počeli upravo u tom odnosu zvanom brak. Nije se trebala udavati po mom mišljenju ali šta ja znam? Ja sam je samo ubila na kraju a opet ubili su je ljudi ponavljam jer ja sam stvorena da ubijam a ona je bila stvorena da vlada-jedna od nas dvije je uspjela da obavi svoj posao i žao mi je ona je ta koja je otpala!
Veoma brzo nakon sklapanja braka sa tadašnjim princem Francuske u kojeg nije bila zaljubljena pala je u depresije. U Versaju se nije najbolje snašla među finim barunicama, nasljednicama, princezama francuskinjama i premazanim grofovima koji su je okruživali. Već kao malena djevojčica bila je potlačena od strane hladne majke koja je mislila samo na profit a kćer iskoristila za manipulaciju sa političkom scenom u tadašnjoj Europi ali upravo kad su pomislili da će Maria Antonaete biti lijepa i slatka rodilja nove generacije budala stvari su se opasno izmakle kontroli sve do revolucije i potpunog uništenja palače u kojoj je ona doživjela svoj kraj. Maria je bila prva buntovnica usudila bi se reći sa ove tačke gledišta. Na stranu što je ona bila glupa djevojka a potom još gluplja žena ona je imala u sebi taj urođeni bunt koji sam viđala kod ljudi kojima sam sjekla glave. Imala je neki prkos u bradi na svom okruglom bijelom licu sa plavim očima boje smaragda u nekoj bijeloj plemenitoj školjci. Voljela je da digne glavu dok bi prolazila svojom palačom posebno kad se prvi put susrela sa zlim tračevima da nije dobra u krevetu i da zato još uvijek nije trudna. Kad je konačno ostala trudna već je debelo zaglibila u ponore visokog društva koje je okruživalo i živjelo s njom pod istim krovom. Maria je znala šetati hodnicima i stubištima kroz galerije slika koje su prikazivale njen lik a dvorjani se divili njenoj pojavi i tad bi ona digla svoju glavu kao da para oblake. Ljudi bi vidjeli njenu bradu i nos a oči plave kao smaragd bi poprimile zmijski izraz i ukosile se od podignutog lica. Sluškinje su sklanjale pogled ispred nje a mlade i razvratne dvorske dame sklanjale svoje haljine i spuštale se do zemlje kad bi Maria prolazila a potom bi pljuvale za njom kad bi konačno prošla. Pljuvale su i smijale se njenim kreacijama i frizurama koje je naručivala na račun naroda i trošila na račun svoje tuge. Bila je tužna.
Sve je krenulo na samom vjenčanju i prvoj bračnoj noći ispričala mi je za vrijeme našeg prvog i posljednjeg susreta dok sam padala na nju sa svojim oštricama hladnima poput leda na njen nježni i mirisni vrat koji se poput maslaca presječenog vrelim nožem prepolovio ostavivši veliki i crveni trag na njenim ramenima u okruglom obliku poput egzotičnog cvijeta na nekim modernim slikama. Maria mi je sve ispričala a ja sam je saslušala i potom ubila.
Sve je krenulo na vjenčanju dobro se sjećam rekla je Maria Antonaete. Sjećala se bijelih i prekrasnih ruža u dvorani ogledala kojima su sluge i robovi ukrasili oltar gdje je čekao budući muž i cijela Francuska o kojoj je čula samo prekrasne stvari. Dok je prilazila prema oltaru gdje je bila cijela društvena krema a sve oči uprte u njenu haljinu razmišljala je o tome je li pretjerala sa puderom, kakva je ruža u kosi, sijaju li dijamanti na vratu dovoljno dobro? Bila je u grčevima jer je natjerana na jednu strašnu dijetu sa kupusom i surutkom da bi mogla ući u korzet od slonove kosti i bijelog zlata obrubljen najnježnijom svilom iz Kine. Vjenčanje je bilo kao i torta od bijelog sira i kreme koju su napravili najbolji slastičari svijeta. Vjenčanje je bilo slatko i ona je taj dan bila sretna sve do prve noći novim mužem. Mislila sam da me voli rekla je Maria dok sam padala na nju sa svojim oštricama. Mislila sam da me zaista taj čovjek voli. Mama mi je rekla da me voli i da će me voljeti sve do kraja mog života jer je to obećao pred Bogom i narodom a ja sam pristala na udaju jer nijedan od prosaca nije odgovarao maminim i tatinim kriterijima. Bilo je dogovoreno jednog popodneva dok sam šetala vrtovima Versaja prilikom posjete Francuskoj. Vratila sam se iz šetnje opijena prirodom, beskrajnim parkovima, paunovima i ostalim čudesima iz tog prekrasnog Versaja i saznala sam kako su me zaručili za princa Francuske. Bila sam tako sretna! Mama mi je rekla da će ljubav doći s vremenom i slagala me kao i bezbroj puta prije toga samo tu laž joj nisam oprostila. Nikada. Sjećam se prve bračne noći kad je svijet konačno otišao na spavanje i svijeće se ugasile a tišina pala preko moje barokne spavaće sobe ukrašene najljepšim slikama, vazama, svijećnjacima i kristalima na cijelom ovom svijetu. Stajala sam na prozoru u spavaćici od kašmira i satena najfinije izradnje i češljala dugu plavu kosu čekajući da me on zovne k sebi i da vodimo ljubav jer svu svi pričali da je to nešto najljepše na svijetu-On me nije zovnuo k sebi nego se okrenuo i zahrkao a ja sam ostala stojeći i čekajući na prozoru i gledajući u duboku noć i kako se svjetla Versaja i Francuske lagano gase na prozorima palače…Stajala sam sve do zore kad su se svjetla konačno pogasila ja sam čekala jedno svijetlo a to je bilo Sunce. Stajala sam i osjećala se kao najtužnija žena na svijetu. On me nije zvao k sebi nego je hrkao, spavao i prdio u krevetu od jela i pića dok je cijela raskošna soba poprimala smrad sirovog lososa, kreme od sira i jakog vina. Maria je samo tada uvidjela razliku između stvarnosti i mašte. Bila je to duga i tužna noć a sa izlaskom Sunca Maria je odlučila da tako neće živjeti i zbog toga je umrla prije svog vremena živeći u iluzijama kupljenim na račun naroda.
Kad je svanula zora Maria Antonaeta je stajala na prozoru i promatrala vrt koji se širio u beskraj, velike livade savršeno uređene u pravilne oblike sa prekrasnim fontanama iz kojih je padala voda u raskošnim slapovima a stepenice širile kao školjke prema dvorcu i visokim borovima. Maria je promatrala svoj novi dom i razmišljala kako bi bilo lijepo da je sve ovo samo jedan san. Da je život tek jedan san u kojem nema briga oko djece, nasljedstva, krune, države i politike. Maria je bila sanjar i bila je glupa žena a glupe žene je lako nagovoriti na sve. Prva propast je bila Grofica Pompadur koja je došla na kafu kod Marie Antonaete i donijela bocu votke da sipaju u šoljice od prekrasnog i skupog porculana ručno oslikanog i obrubljenog čistim zlatom. Maria nije podnosila alkohol ali na zahtjev šarmantne Grofice Pompadur popila je jednu šoljicu a potom i drugu i cijela prostorija je zablistala nekim novim sjajem! Smijale su se i pričale događaje s vjenčanja a onda je Grofica pitala kakav je bio seks i Maria se zastidjela jer seksa nije bilo. Grofica Pompadur je znala šta se dešava i odmah ukazala Mariji da nađe ljubavnika jer se to tako rješava od čekanja nema ništa! Maria je bila šokirana a potom joj je Grofica objasnila kako se to na dvoru rješava i za nekoliko dana je Maria imala ljubavnika, mladog i pohotnog oficira koji se iskazao u krevetu kao i na bojištu a potom je krenula lavina događaja koji su je doveli do mene i do njene smrti.
Maria je krenula u život čekajući muža da je dodirne okružena najljepšim umjetninama svijeta i najskupljim stvarima koje čovjek može poželjeti jer joj je bilo dosadno. Iz dosade i nerada je krenula u kupovine, rastrošna putovanja, renoviranje prostorija i naručivanje nevjerovatnih stvari iz cijelog svijeta samo za njene potrebe. Grofica i njene prijateljice davale su savjete oko kupovine nove haljine, komada nakita ili neke umjetničke slike i naravno opijene votkom, rumom i šampanjcem išle su daleko u svojim željama a svaki put jedan korak dalje ne sluteći da izvan raskošnih zidina palače postoje oštri predmeti poput mene koji prijete da otkinu glavu svakome tko pređe granicu. Nikad se nisu mogli zamisliti ispod mene. To je bilo isključivo za ološ, bijednike, propalice i lopove ali sve to su zapravo bili oni samo to nisu mogli vidjeti iz više razloga a prvi je bio taština. Zbog taštine ljudi umiru. Nitko nije upozorio aristokraciju da je narod sve gladniji i da je stvarnost sve gora i gora jer nitko nije vjerovao da će glupi narod ikad provaliti kapije palače, razbiti prozore i ogledala u kristalnoj dvorani a lijepoj Mariji odsjeći glavu i potom je šutati kao loptu od bijelog brašna sve dok se ta glava sva ne raspadne od udaraca, trganja i šutanja po prljavoj zemlji. Taština je veoma opasna stvar za političare i zbog toga postoje Giljotine.
Kad pogledam unatrag ona je radila sve što rade današnji političari. Trošila je nemilice i trošila je svaki dan novac koji je zaradio narod. Ona bi ustala kao kraljica ujutro i sluškinje su je vodile do kupatila ukrašenog najvećim crvenim ružama sve do kade prepune devinog i magarećeg mlijeka a potom bi je prskale parfemima i stavljale joj puder, maskaru, periku i oblačile je u najljepše haljine. Sluškinje su uvijek govorile Mariji kako prekrasno izgleda, kako joj je divna današnja frizura a ona poput jutarnjeg cvijeta nježna i slatka kao i uvijek. Maria je vjerovala svojim sluškinjama i svojim prijateljicama a one su lagale i smijale se na njen račun kad bi izašla iz prostorije kao i svaki put jer su bile loše plaćene ili nikako i često su joj pljuvale u hranu, stavljale ptičji izmet u puder ili mokraću u njene mirisne vode. Sluškinje su željele da ta žena jednostavno crkne ali ispred nje su bile prekrasne i dobre. Kad pogledam situaciju u zemljama svijeta danas vidim da je sve isto kao i u ono vrijeme kad sam odsjekla glavu toj ženi. Vidim kako političari okruženi svojim slugama i robovima nemaju pojma šta se dešava u stvarnosti sve dok ih svijet ili taj isti narod ne baci na koljena ili na cestu i potom rastrga na komadiće. Maria nije znala šta se dešava u pravom svijetu jer nitko nije bio njen pravi prijatelj u dvorcu gdje se jede i pije besplatno. Ljudi koji su pokušali da joj kažu kako je narod koji ih hrani sve gladniji bili su ubijeni ispod mene ali nije to bilo spektakularno ubojstvo kao njeno nego tiho, anonimno i bez ikakve publike. Sjećam se kako su dovodili neke buntovnike koji su htjeli da pokažu koliko je narod napaćen ali bili su svezani, začepljenih usta i zatvorenih očiju ispod mene i jednostavno bi im odsjekla glavu bez mnogo drame, ni nalik na slučaj sa Marijom gdje sam zaista pala dramatično na njen vrat i priredila spektakl! Kad sam sjekla glave ovim ljudima bila sam tiha i brza i nisam mogla saslušati njihove priče jer su bili začepljenih usta i zatvorenih očiju. Kad su Mariju stavili ispod mene ona je bila slobodna. Ljudi su stoka to zaista mislim. Prvo te stave na tron a onda na vješala. Maria Antonaete je sve više trošila, rodila djecu i riješila se te brige a potom se odala kockanju zbog depresija i šopingu s kojim je punila unutarnju prazninu. Vrijeme je prolazilo u dvorcu bez briga i teškoća jer su njeni savjetnici, tajnici i poslovođe sve probleme ispred nje zataškavali i skrivali da se ona ne uznemiri ionako je život prekratak za sitne brige kao što su glad i žeđ naroda od kojeg politička, dvorska i aristokratska krema društva živi. Svi su živjeli od seljaka na dvorcu ali seljaci nisu mogli živjeti od dvorca. Zlato je bilo rezervirano samo za odabrane a motika i krampa za svakoga. Kako su dani prolazili njeni troškovi su bili sve veći i veći a glas naroda sve glasniji i glasniji međutim ona zaista nije ništa čula ni znala dok nije postalo prekasno…
Kad je konačno jednog popodneva Maria šetala u svojoj prekrasnoj haljini od bijelog satena kroz veliku palaču okružena svojom svitom koja se divila njenoj pojavi naišao je jedan hrabri mladić koji je prišao i hrabro rekao velikoj kraljici kako narod nema šta da jede. Maria je gledala šokirano u tog čovjeka okružena sa svojim prijateljicama, slugama i savjetnicima koji su posprdno gledali mladića i zanijemili na njegove riječi a potom je on ponovio-Vaš narod nema kruha da jede! Maria je samo ljubazno i predivno rekla sa svojim uvježbanim glasom-Ako nemaju kruha neka jedu kolače! Svi su se smijali, bilo je tako smiješno i cijela dvorana okružena kipovima od mramora, velikim ogledalima i zlatnim svijećnjacima se orila od smijeha a mladić je postiđeno napustio prostorije jer je ispao nevjerovatno glup ispred aristokracije i društvene kreme. Mariji su aplaudirali zbog pametnog odgovora a ona se zahvaljivala i davala naklon svojoj publici koja je zadivljeno promatrala i otvoreno se divila njenoj pameti i dobroti. Svi oni su pobjegli kad su seljaci došli na kapije i nisu se više smijali jer nije bilo smiješno. Njena izjava je bila plod njenog neznanja i tuđeg laskanja njenoj taštini. Ona nikad nije vidjela siromašnog čovjeka-Sve dok siromasi nisu provalili u njen dvor i prljavim i žuljevitim rukama izvukli njeno tijelo iz svile i satena a potom je golu i pretučenu stavili u veliku kočiju sa rešetkama i doveli ispod mene. Prljavim i tamnim rukama kidali su finu tkaninu s njenih bijelih bedara, grudi i ruku skidajući ono što su platili oni svojim radom, krvlju i znojem i tražeći zauzvrat njenu krv. Ona nije vjerovala da je to moguće a posebno ne tog predivnog dana dok je šetala sa novom frizurom, glamuroznom haljinom i dijamantima iz Afrike na svom bijelom vratu koji su iskopali crni robovi i prodali bijeli aristokrati. Danas političari govore i rade slične stvari obećavajući milione radnih mjesta, beskrajne penzije, divne kredite i sretnu budućnost jer oni ne znaju za stvarnost baš poput Marije. Shvatila sam da nisu krivi za svoje neznanje oni koji ne znaju nego ljudi koji šute i trpe dok ne bude prekasno. Za Mariju je sada prekasno. Kad je glad došla do te mjere da su bebe počele umirati narod je izašao na cestu i više nije bilo povratka.
Taj dan su ljudi izašli na ceste i krenuli na Versaj sa samo jednom željom a to je da ubiju tu ženu i unište cijeli dvorac. Istorija se uvijek ponavlja. Političari vole da grade lijepe kuće. Maria je imala prekrasan dvorac. Voljela je egzotične životinje, slonove, žirafe i medvjede čak i kad bi oni umirali pri prevozu do Francuske ona je tražila još. Voljela je snijeg pa je naručila da se napravi brdo soli za nju kako bi skijala i zabavljala se na leđima robova i sluga koji su je nosili sve do vrha slanih brda a potom se ona spuštala i vrištala od smijeha a nitko ništa nije smio reći. Soli nije bilo u cijeloj Francuskoj i zbog nedostatka joda i magnezija umirala su brojna djeca u siromaštvu i bijedi od običnih bolesti dok se Maria skijala i vrištala od uzbuđenja na brdima soli uživajući u ubijanju dosade. Njeni bijeli puderi su koštali bogatstvo jer su se pravili od slonove kosti pa su slonovi ubijani i vadili bi se kljove a potom mljele u prah do savršene bijele smjese koja je postajala njen puder kojim bi mazala cijelo tijelo. Ljudi nisu imali šta da namažu na komadiće tijesta jer više nije bilo tijesta u cijeloj Francuskoj. Ona je prokockala za jednu noć čitav državni fond i zadužila se do groba ali nisu joj rekli da je zaista tako nego da će narod sve to pozlatiti. Ništa od ovih stvari nije znala i zato je pomislila da je vatromet vani kad je čula pucanje stakla, baruta i vidjela masu ljudi koji ulaze u njen dvorac. Mislila je da je opet neka zabava u pitanju. Maria je voljela vodu pa je naredila da se promijeni tok jedne prekrasne rijeke kako bi ona uživala u umjetnom jezeru ispred svog prozora! Političari vole da i prirodi naređuju to je valjda najveća pobjeda i dokaz moći nad svim i svakim kad i vodi zabraniš da teče kuda želi. Ljudi su to radili i u njeno vrijeme a rade i danas. Sve je to uništeno u jednom danu. Uvijek bude uništeno u jednom danu a i manje od toga ali uzalud! Sve je uzalud jer zaista nitko ne uči iz istorije a ona se ponavlja. Nju su izvukli iz raskošnih odaja prljavi seljaci sa tamnim i dlakavim rukama na kojima su se krvarili žuljevi dok je ona vrištala i zvala svoje pomoćnike i sluškinje ali nije bilo nikoga. Nikoga nije bilo za nju u tom trenutku svi su nestali. Ona nije vjerovala da se to dešava sve dok zaista nije stavljena ispod mene i tad je shvatila da je cijeli život živjela u laži. Shvatila je koliko je glupa bila i da se nije trebala smijati onom mladiću kad je rekao kako ljudi nemaju kruha da jedu ali sad je kasno. Maria je vjerovala u ono što joj je odgovaralo i sad je sama ispod mene i čeka naš zadnji dodir. Sjeća se kako je mirisala orhideje i jela puding od vanilije, nosila najljepše dijamante i vodila ljubav sa nizom prekrasnim mladića, pila najskuplja vina i šampanjce uz šlag i jagode a sad ništa od toga više nema jer oni koji su to dali sad sve uzimaju natrag-Ljudi. Ljudi su je lagali cijeli život. Ljudima je vjerovala kad bi se slatko smijali na njene šale, rečenice i šarm a sad vidi da je sve bilo lažno jer nitko od tih ljudi nije s njom na kraju puta. Nitko se ne smije, nitko ne govori kako je prekrasna i masa svijeta kliče njeno ime i dodaje kurva uz to! Kurva, kurva, kurva! Svijet u koji je vjerovala i kojem je vjerovala za nju više ne postoji. Trebala je biti pametnija pomislila je prije kraja. Trebala je zaista vidjeti šta se dešava ali taština joj nije mogla dopustiti i sad plaća cijenu svoje taštine kao i svi drugi prije i poslije nje. Sve ih ubije taština. Ljudi upozoravaju, govore, opominju ali kad vladate svijetom ne možete vjerovati da će svijet ikad biti protiv vas. Kad imate moć ljudi koji vas okružuju su naprosto prekrasni prema vama jer se boje a vi mislite da vas vole, da ste pametni, krasni, zanimljivi, zabavni, šarmantni i neodoljivi. Maria se sjeća kad je čula pucnjeve i lomljene stakla kako je upitala sluškinju šta se dešava a ta sluškinja koja je s njom cijeli život je samo hraknula svom snagom u lice! Hraknula je tako jako da joj je spao sav puder s lica zbog sline i pljuvačke koju je izbacila duboko iz pluća kao da je ta sluškinja skupljala godinama otrovnu sluz samo za nju! Maria je vrištala od šoka a potom prijetila da će je ubiti međutim sluškinja je već nestala dok se Maria hvatala za slinave obraze i za rub stola na kojem je bilo ogromno ogledalo sa nizom parfema koji su popadali po podu, bočice su se razbile i predivan miris je ispunio prostorije. Maria je šokirano gledala u svoj odraz u ogledalu a potom su vrata provalje na uz snažan tresak od zemlju i tu je vidjela siromašne ljude. Maria je prvi put vidjela prljave, ružne, neuredne i smrdljive seljake kako vrišteći ulaze u njenu sobu razbijajući vaze, kidajući tkanine i hvatajući je za vrat a potom trgaju odjeću s nje dok nije ostala potpuno gola. Maria se sjeća kako je pljunula ta sluškinja koja je cijeli život govorila samo najljepše stvari za nju. Svako jutro joj je pravila frizuru, stavljala puder i parfeme. Sluškinja je naravno čistila njenu školjku od govana i mokraće veoma raspoložena i sretna što to radi. Uvijek je pitala kakva je bila večera, kako je spavala i da li je sanjala nešto lijepo. Sluškinja je slatko tepala govnim od kraljice i sa zadovoljnim izrazom lica čistila iza nje pa Marija nije vjerovala da je sve to samo glumila ali sad shvaća da zaista jeste. Glumili su svi oko nje samo ona nije glumila. Maria Antonaete nije glumila jer bila je samo ono što jeste i što su ljudi dopustili da ona bude. Nije kriva nimalo jer nije mogla drugačije i nije znala drugačije ali sad je za sve to kasno kao što uvijek i bude. Maria je shvatila da još netko nije glumio a to je narod-Ovaj isti narod koji želi da je ubije barem je iskren prema njoj i zašto ga nije poslušala na vrijeme? Zašto?
Maria leži ispod mene i gleda me s nevjericom i strahom a narod vrišti da što prije padnem! Ona me promatra i vidim kako gleda beskrajno plavo nebo iznad mene dok ljudi čekaju njenu glavu na zemlji imamo samo taj jedan kratki tren u kojem ja padam i ona zatvara oči a potom moje sječivo reže i prekida život u toj ženi. Glava otpada uz strašan tresak jer je pala direktno na lice i otkotrljala se sve do mase svijeta koja je sad šuta i udara kao loptu. Žene vrište od uzbuđenja što je kurva mrtva a maleni dječaci se igraju sa glavom žene koja je vladala svijetom. Ja sam potpuno mirna i više nitko me ne gleda a ni njeno tijelo koje leži bez glave kao bezglavo tijelo kokoši spremno za supu ili neko lijepo punjenje. Marija je voljela punjene golubov i to posebno bijele, rijetke i egzotične ptice na svom jelovniku. Ljudi su morali jesti štakore sjećam se kad je glad postala prevelika a neki su ubijali i svoje mačke i psiće prije same revolucije dok je njena bijela perzijska maca zvana Lu sa plavim okicama poput Marie nosila malene ružičaste dijamante na svojoj mačjoj ogrlici i njenu lijepu mačku su našli u dvorcu i ubili a ogrlicu ukrali. Njenu mačku je našla jedna seljanka kako se sklupčala u kutu jedne divne prostorije sa zelenim zidovima i plavim slikama. Seljanka je razbijala sa sjekirom komade predivnog namještaja od hrastovog drveta ručno izrezbarenog do najsitnijeg detalja i svake ružine latice koja je djelovala kao živa dok je sjekira uništavala sve što joj se našlo na putu ne sluteći da stvara istoriju i posao za restauratore. Seljanka je u bijesu razvaljivanja vidjela bijelu mačku u kutu sobe a na mački sjajne dijamante i nije mogla dopustiti da pobjegne. Maca Lu je ljutito i bijesno frktala na tu ženu i dva puta je ogrebala za ruku kad je ona pokušala uzeti i namamiti svilenim glasom koji je odavao napetost i nervozu a potom je jednostavna i prosta žena iz naroda samo pukla i uzela svoju sjekiru i ljutito zamahnula svom snagom i skašila tu malenu macu u jednom potezu. Mačka je bila zarobljena u kutu sobe kad je seljanka bez dva prednja zuba snažno zamahnula i presudila joj u momentu! Seljanka je bila izuzetno snažna žena jer morala je cijepati drva u dubokim šumama da bi njena djeca preživjela zimu dok je ova maca spavala na svilenim jastucima posebno grijanim na pećima samo za nju ali sad je i to gotovo. Kad je prepolovila malenu Lu iz krvave kaše izvukla je prekrasne ružičaste dijamante s kojima je kasnije osigurala sebi i svojoj djeci mirnu starost nakon revolucije. Ta priča je postala obiteljska legenda i njena djeca i unuci su se smijali baki kako je sudjelovala u revoluciji i ubila mačku. Sad je Maria mrtva i ljudi su sretni, uzbuđeni, vlada euforija i revolucija je počela! Svi se grle, smiju se i uživaju što je kurva ubijena a ja promatram i razmišljam o svom danu i toj nesretnoj ženi dok se niz moje sječivo cijedi njena krv. Ostavili su me da stojim danima na trgu kao opomena i znak revolucije i vjerovala sam da će to trajati zauvijek ali prevarila sam se…
I danas postojim. Giljotina u drugom obliku a ponekad i u onom izvornom. Glave i dalje padaju ispod mojih noga i to su glupe glave. Glave koje vjeruju da im nitko ništa ne može i kad njihova slatka glava dođe ispod mene prekasno je. Narod upozorava ali kako da jedna glava s krunom koju je na početku dao i izradio narod vjeruje da taj isti narod može staviti okrunjenu glavu pod mene? Kako da vjeruju u to kad nose krunu na svojoj glavi i pomisle za vrijeme svoje vladavine da to ljudi slave glavu a ne samo krunu? Narod nikada ne voli glavu nego krunu. Narod voli stvari koje napravi i veoma ih cijeni pa ako glava nije dovoljno dobra za Krunu onda može uvijek biti dovoljno loša za Giljotinu. Krune imaju drugačije priče od mojih, znam da je kruna Marije Antonaete prepuna lijepih stvari i glamura za svijet ali ja nisam svjetlucava Kruna ja sam samo jedna oštra Giljotina. Narod izabere tko će vladati i nardo izabere tko će stradati a oni koji vladaju uvijek stradaju. Trik je jednostavan. Za vrijeme nošenja krune glava vjeruje da je nedodirljiva i onda se zapusti, prestane se truditi i uzme izbor naroda zdravo za gotovo. Narod potom daje opomene, boji se krune, ne smije se protiv krune i glave koja je nosi ali s vremenom ta glava postane teška, mnogo teža od krune a narod polako i sigurno jedna po jedna glava pričaju u sjenama o glavi koja nosi krunu. Priča jedne glave poklopi se sa pričom druge glave a onda bude kasno jer dvije glave koje nose istu priču su moćnije od jedne glave koja nosi jednu krunu. Priča glava dovede do mrtvih glava a kruna je uvijek ista kao i giljotina samo se prenese s jedne glave na drugu. Glavama je prekipjelo i više ne može ovako od sutra ide nova glava i nova priča! Jedna glava je za nošenje krune od danas a od sutra ide na giljotinu za skidanje krune! Narod bira! Narod sa svojim glavama je sve to podigao a glava jednog čovjeka na tom putu pala! Ima glava neće biti krune! Kruna je za dobru glavu a giljotina za lošu. Tako je jednostavan recept za normalan život. Danas jedna glava s krunom sve može a sutra ta ista glava ide na rezanje pod giljotinu jer previše je mogla, tražila, htjela i smjela dok je nosila krunu! Dosta je! Uvijek i ispočetka zauvijek sve isto na tom putu čovjeka kroz jedan mali život ali Bože moj šta ćemo? Takav je život i takvi su ljudi i takva sam ja-Giljotina na kraju puta…
Ja sam Giljotina. Ja sam Giljotina Marije Antonaete. Veoma sam slavna ali o mom životu i biografiji nitko ništa nije napisao i neće. Moja priča je ostala neispričana iako svi znate da sam odsjekla glavu toj glupači na kraju njene priče. Moj posao je da siječem glave. To radim otkad su me sastavili i oblikovali ljudi za druge ljude. Ljudi su me napravili da siječem glave drugim ljudima i nikad nisam preispitala da li ja to trebam ili ne trebam jer ja samo radim svoj posao isto kao i svi ostali. Sjećam se tog davnog dana u Francuskoj i koliko sam samo napeta bila kad sam čula čiju glavu siječem. Nervoza me je tresla sve do oštrice ledenog i blistavog čelika na mom dnu a od poliranja sam toliko sijala da su seljaci morali sklanjati pogled s mene. Bila sam u centru pažnje taj dan i znala sam da ću ući u istoriju zajedno s tom slavnom glupačom ali nikad neću biti slavnija od nje iako sam je ubila. Ironija mog posla je što svi znaju koga sam ubila a ne znaju ništa o meni i šta ja mislim o tome. Nitko me nikad zapravo nije ni pitao da budem iskrena jer moj posao nije da mislim svojom glavom nego da siječem tuđe glave. Sjekla sam glave ljudima koji misle i onima koji ne misle. U svakom slučaju padale su glave iz ovih ili onih razloga ali ni danas se ne mogu pomiriti sa sudbinom te žene jer njena glava nije zaslužila da je otkinem ali tako je bilo i Bože moj šta možemo sad? Odgovor je ništa. Kad giljotina padne ona i ustane a kad padne mrtva glava tad je zaista kraj. Ta žena je zaista imala glavu za otkinuti. Nikad nisam srela toliko bijesnog svijeta nego taj dan. Da je ja nisam ubila oni bi je ubili. Ubili bi je golim rukama i otkinuli bi njenu plavu malu glavu i šutali nogama sve dok je ne pretvore u prah i pepeo u koji se svaki čovjek svakako vrati na kraju svog puta. Morala sam je ubiti iz više razloga a taj je samo jedan. Ljudi bi ubili tu ženu golim rukama i kad bi slučajno preživjela njih sigurno ne bi preživjela život na dvorcu jer bi je tamo otrovali. Marija Antonaeta je bila osuđena na propast od prvog dana svog života.
Sjećam se jasno i kristalno našeg prvog i posljednjeg susreta. Sa mnom ljudi uvijek imaju prvi i posljednji susret. Nikad se ne vrate sa pola glave pa da završim posao, nema nastavka, nema druge prilike i nema popravke. Mene su dizajnirali veoma elegantno i moćno. Moje duge i savršene noge stoje uspravno iznad mase i mase naroda koji kliče i slavi me dok između mojih moga leži čelična i blistava oštrica koja pada na moje žrtve i ubija ih. Nekad mi se čini kako masa svijeta svršava dok ekstaza i tišina prelamaju izraze lica koja prate pad moje oštrice na vrat čovjeka kojeg masa stavi ispod mene. Ne mogu vam zapravo opisati kako se ja dobro i moćno osjećam kad ispod mene stave svezanog čovjeka koji gleda direktno između mojih noga i čeka moj završni udarac. Čovjeka svežu, išamaraju da ne padne u nesvijest dok leži ispod mene a onda mu poklope vrat da ne ustane slučajno dok obavljam posao jer postoji šansa da zaista otkinem samo pola glave a onda narod ne bi bio sretan sa mnom. Glava čovjeka bi bila odsječena napola, narod ne bi vidio ono dramatično kotrljanje glave niz tri stepenice i preko drvenog poda i ne bi bilo ekstaze. Ljudi vole ekstazu to sam shvatila veoma rano. Ja sam napravljena kao izuzetno visoka giljotina jer su shvatili da kratki rez nije dramatičan dovoljno za javna pogubljenja a za dramu je potrebno vrijeme. Visoka sam skoro pet metara i imam prekrasne tri stepenice koje drže moje dvije noge a na vrhu moje glave i tijela je ta velika i blistava oštrica kao kruna. Kad moja oštrica pada djeluje kao da između mojih noga prolazi slap sjajne vode ali udarac ogromnog sječiva od moj temelj uvijek kaže kako to nije voda između mojih noga. Glava padne i ponekad se otkotrlja sve do publike koja potom glavu šuta ili dobacuje poput lopte. Svašta sam vidjela ali ono što sam doživjela s Marijom bilo je spektakularno. Nikad u svom životu nisam imala više publike, pažnje i aplauza osim s njom. Pamtim je i danas kao najdražu glavu u svojoj karijeri a odsjekla sam mnoge glave za vrijeme svog dugog života i upotrebe. Danas sam jako stara, istrošena i hrđava muče me i kosti uz probleme s hrđom i nisam više ni za staro željezo. Ponekad pomislim da sam i zaslužila ovakvu starost jer sam ubila tolike ljude ali nisam ja to birala. Ljudi su od mene mogli napraviti i prekrasnu stolicu a oni su napravili Giljotinu. Nisam birala svoj posao ni svoj put iako sam sve odradila kako treba pa i taj dan kad je Marija bila ispod mene a ja iznad nje oči u oči. Moram vam reći kakav je osjećaj stajati iznad žene koja je vladala cijelim svijetom i potom joj pasti svom snagom na bijeli vrat dok ona vrišti i moli za pomoć-Osjećaj je savršen! Bila sam tako sretna jer ta žena je bila vrhunac moje karijere! Sve mrtve glave nakon nje su bile samo sjena njene priče i zato sam pala u depresije i na kraju potpuno izašla iz posla i upotrebe.
Njena priča je počela na dvoru a završila na ulici. Šteta je to zaista jer mogla je vladati svijetom ali nije mogla vladati sama sobom i to je koštalo njene glave i nje same. Šteta zaista ali nije ona kriva. Maria je ubijena nevina. Nevina kao dijete koje gleda svijet po prvi put. Novorođenče koje naivno gleda u ljude koji ga optužuju za sve svoje grijehe i slabosti a posebno za sva zla koja su snašla jadni i napaćeni narod. Maria nije znala za probleme u svom životu i zbog toga je na kraju imala problem. Krenulo je kao politički brak između dvije zemlje i ona je sa austrijskog dvorca poslana u Versaj da napravi nasljednika i osigura dominaciju nad tadašnjom Europom koja je značila čitav svijet običnom čovjeku. Ona je bila nasljednica tog svijeta i buduća kraljica kao u bajkama gdje sve završi krasno i sretno nakon udaje. Za nju je bajka bila obrnuta jer su svi njeni problemi počeli upravo u tom odnosu zvanom brak. Nije se trebala udavati po mom mišljenju ali šta ja znam? Ja sam je samo ubila na kraju a opet ubili su je ljudi ponavljam jer ja sam stvorena da ubijam a ona je bila stvorena da vlada-jedna od nas dvije je uspjela da obavi svoj posao i žao mi je ona je ta koja je otpala!
Veoma brzo nakon sklapanja braka sa tadašnjim princem Francuske u kojeg nije bila zaljubljena pala je u depresije. U Versaju se nije najbolje snašla među finim barunicama, nasljednicama, princezama francuskinjama i premazanim grofovima koji su je okruživali. Već kao malena djevojčica bila je potlačena od strane hladne majke koja je mislila samo na profit a kćer iskoristila za manipulaciju sa političkom scenom u tadašnjoj Europi ali upravo kad su pomislili da će Maria Antonaete biti lijepa i slatka rodilja nove generacije budala stvari su se opasno izmakle kontroli sve do revolucije i potpunog uništenja palače u kojoj je ona doživjela svoj kraj. Maria je bila prva buntovnica usudila bi se reći sa ove tačke gledišta. Na stranu što je ona bila glupa djevojka a potom još gluplja žena ona je imala u sebi taj urođeni bunt koji sam viđala kod ljudi kojima sam sjekla glave. Imala je neki prkos u bradi na svom okruglom bijelom licu sa plavim očima boje smaragda u nekoj bijeloj plemenitoj školjci. Voljela je da digne glavu dok bi prolazila svojom palačom posebno kad se prvi put susrela sa zlim tračevima da nije dobra u krevetu i da zato još uvijek nije trudna. Kad je konačno ostala trudna već je debelo zaglibila u ponore visokog društva koje je okruživalo i živjelo s njom pod istim krovom. Maria je znala šetati hodnicima i stubištima kroz galerije slika koje su prikazivale njen lik a dvorjani se divili njenoj pojavi i tad bi ona digla svoju glavu kao da para oblake. Ljudi bi vidjeli njenu bradu i nos a oči plave kao smaragd bi poprimile zmijski izraz i ukosile se od podignutog lica. Sluškinje su sklanjale pogled ispred nje a mlade i razvratne dvorske dame sklanjale svoje haljine i spuštale se do zemlje kad bi Maria prolazila a potom bi pljuvale za njom kad bi konačno prošla. Pljuvale su i smijale se njenim kreacijama i frizurama koje je naručivala na račun naroda i trošila na račun svoje tuge. Bila je tužna.
Sve je krenulo na samom vjenčanju i prvoj bračnoj noći ispričala mi je za vrijeme našeg prvog i posljednjeg susreta dok sam padala na nju sa svojim oštricama hladnima poput leda na njen nježni i mirisni vrat koji se poput maslaca presječenog vrelim nožem prepolovio ostavivši veliki i crveni trag na njenim ramenima u okruglom obliku poput egzotičnog cvijeta na nekim modernim slikama. Maria mi je sve ispričala a ja sam je saslušala i potom ubila.
Sve je krenulo na vjenčanju dobro se sjećam rekla je Maria Antonaete. Sjećala se bijelih i prekrasnih ruža u dvorani ogledala kojima su sluge i robovi ukrasili oltar gdje je čekao budući muž i cijela Francuska o kojoj je čula samo prekrasne stvari. Dok je prilazila prema oltaru gdje je bila cijela društvena krema a sve oči uprte u njenu haljinu razmišljala je o tome je li pretjerala sa puderom, kakva je ruža u kosi, sijaju li dijamanti na vratu dovoljno dobro? Bila je u grčevima jer je natjerana na jednu strašnu dijetu sa kupusom i surutkom da bi mogla ući u korzet od slonove kosti i bijelog zlata obrubljen najnježnijom svilom iz Kine. Vjenčanje je bilo kao i torta od bijelog sira i kreme koju su napravili najbolji slastičari svijeta. Vjenčanje je bilo slatko i ona je taj dan bila sretna sve do prve noći novim mužem. Mislila sam da me voli rekla je Maria dok sam padala na nju sa svojim oštricama. Mislila sam da me zaista taj čovjek voli. Mama mi je rekla da me voli i da će me voljeti sve do kraja mog života jer je to obećao pred Bogom i narodom a ja sam pristala na udaju jer nijedan od prosaca nije odgovarao maminim i tatinim kriterijima. Bilo je dogovoreno jednog popodneva dok sam šetala vrtovima Versaja prilikom posjete Francuskoj. Vratila sam se iz šetnje opijena prirodom, beskrajnim parkovima, paunovima i ostalim čudesima iz tog prekrasnog Versaja i saznala sam kako su me zaručili za princa Francuske. Bila sam tako sretna! Mama mi je rekla da će ljubav doći s vremenom i slagala me kao i bezbroj puta prije toga samo tu laž joj nisam oprostila. Nikada. Sjećam se prve bračne noći kad je svijet konačno otišao na spavanje i svijeće se ugasile a tišina pala preko moje barokne spavaće sobe ukrašene najljepšim slikama, vazama, svijećnjacima i kristalima na cijelom ovom svijetu. Stajala sam na prozoru u spavaćici od kašmira i satena najfinije izradnje i češljala dugu plavu kosu čekajući da me on zovne k sebi i da vodimo ljubav jer svu svi pričali da je to nešto najljepše na svijetu-On me nije zovnuo k sebi nego se okrenuo i zahrkao a ja sam ostala stojeći i čekajući na prozoru i gledajući u duboku noć i kako se svjetla Versaja i Francuske lagano gase na prozorima palače…Stajala sam sve do zore kad su se svjetla konačno pogasila ja sam čekala jedno svijetlo a to je bilo Sunce. Stajala sam i osjećala se kao najtužnija žena na svijetu. On me nije zvao k sebi nego je hrkao, spavao i prdio u krevetu od jela i pića dok je cijela raskošna soba poprimala smrad sirovog lososa, kreme od sira i jakog vina. Maria je samo tada uvidjela razliku između stvarnosti i mašte. Bila je to duga i tužna noć a sa izlaskom Sunca Maria je odlučila da tako neće živjeti i zbog toga je umrla prije svog vremena živeći u iluzijama kupljenim na račun naroda.
Kad je svanula zora Maria Antonaeta je stajala na prozoru i promatrala vrt koji se širio u beskraj, velike livade savršeno uređene u pravilne oblike sa prekrasnim fontanama iz kojih je padala voda u raskošnim slapovima a stepenice širile kao školjke prema dvorcu i visokim borovima. Maria je promatrala svoj novi dom i razmišljala kako bi bilo lijepo da je sve ovo samo jedan san. Da je život tek jedan san u kojem nema briga oko djece, nasljedstva, krune, države i politike. Maria je bila sanjar i bila je glupa žena a glupe žene je lako nagovoriti na sve. Prva propast je bila Grofica Pompadur koja je došla na kafu kod Marie Antonaete i donijela bocu votke da sipaju u šoljice od prekrasnog i skupog porculana ručno oslikanog i obrubljenog čistim zlatom. Maria nije podnosila alkohol ali na zahtjev šarmantne Grofice Pompadur popila je jednu šoljicu a potom i drugu i cijela prostorija je zablistala nekim novim sjajem! Smijale su se i pričale događaje s vjenčanja a onda je Grofica pitala kakav je bio seks i Maria se zastidjela jer seksa nije bilo. Grofica Pompadur je znala šta se dešava i odmah ukazala Mariji da nađe ljubavnika jer se to tako rješava od čekanja nema ništa! Maria je bila šokirana a potom joj je Grofica objasnila kako se to na dvoru rješava i za nekoliko dana je Maria imala ljubavnika, mladog i pohotnog oficira koji se iskazao u krevetu kao i na bojištu a potom je krenula lavina događaja koji su je doveli do mene i do njene smrti.
Maria je krenula u život čekajući muža da je dodirne okružena najljepšim umjetninama svijeta i najskupljim stvarima koje čovjek može poželjeti jer joj je bilo dosadno. Iz dosade i nerada je krenula u kupovine, rastrošna putovanja, renoviranje prostorija i naručivanje nevjerovatnih stvari iz cijelog svijeta samo za njene potrebe. Grofica i njene prijateljice davale su savjete oko kupovine nove haljine, komada nakita ili neke umjetničke slike i naravno opijene votkom, rumom i šampanjcem išle su daleko u svojim željama a svaki put jedan korak dalje ne sluteći da izvan raskošnih zidina palače postoje oštri predmeti poput mene koji prijete da otkinu glavu svakome tko pređe granicu. Nikad se nisu mogli zamisliti ispod mene. To je bilo isključivo za ološ, bijednike, propalice i lopove ali sve to su zapravo bili oni samo to nisu mogli vidjeti iz više razloga a prvi je bio taština. Zbog taštine ljudi umiru. Nitko nije upozorio aristokraciju da je narod sve gladniji i da je stvarnost sve gora i gora jer nitko nije vjerovao da će glupi narod ikad provaliti kapije palače, razbiti prozore i ogledala u kristalnoj dvorani a lijepoj Mariji odsjeći glavu i potom je šutati kao loptu od bijelog brašna sve dok se ta glava sva ne raspadne od udaraca, trganja i šutanja po prljavoj zemlji. Taština je veoma opasna stvar za političare i zbog toga postoje Giljotine.
Kad pogledam unatrag ona je radila sve što rade današnji političari. Trošila je nemilice i trošila je svaki dan novac koji je zaradio narod. Ona bi ustala kao kraljica ujutro i sluškinje su je vodile do kupatila ukrašenog najvećim crvenim ružama sve do kade prepune devinog i magarećeg mlijeka a potom bi je prskale parfemima i stavljale joj puder, maskaru, periku i oblačile je u najljepše haljine. Sluškinje su uvijek govorile Mariji kako prekrasno izgleda, kako joj je divna današnja frizura a ona poput jutarnjeg cvijeta nježna i slatka kao i uvijek. Maria je vjerovala svojim sluškinjama i svojim prijateljicama a one su lagale i smijale se na njen račun kad bi izašla iz prostorije kao i svaki put jer su bile loše plaćene ili nikako i često su joj pljuvale u hranu, stavljale ptičji izmet u puder ili mokraću u njene mirisne vode. Sluškinje su željele da ta žena jednostavno crkne ali ispred nje su bile prekrasne i dobre. Kad pogledam situaciju u zemljama svijeta danas vidim da je sve isto kao i u ono vrijeme kad sam odsjekla glavu toj ženi. Vidim kako političari okruženi svojim slugama i robovima nemaju pojma šta se dešava u stvarnosti sve dok ih svijet ili taj isti narod ne baci na koljena ili na cestu i potom rastrga na komadiće. Maria nije znala šta se dešava u pravom svijetu jer nitko nije bio njen pravi prijatelj u dvorcu gdje se jede i pije besplatno. Ljudi koji su pokušali da joj kažu kako je narod koji ih hrani sve gladniji bili su ubijeni ispod mene ali nije to bilo spektakularno ubojstvo kao njeno nego tiho, anonimno i bez ikakve publike. Sjećam se kako su dovodili neke buntovnike koji su htjeli da pokažu koliko je narod napaćen ali bili su svezani, začepljenih usta i zatvorenih očiju ispod mene i jednostavno bi im odsjekla glavu bez mnogo drame, ni nalik na slučaj sa Marijom gdje sam zaista pala dramatično na njen vrat i priredila spektakl! Kad sam sjekla glave ovim ljudima bila sam tiha i brza i nisam mogla saslušati njihove priče jer su bili začepljenih usta i zatvorenih očiju. Kad su Mariju stavili ispod mene ona je bila slobodna. Ljudi su stoka to zaista mislim. Prvo te stave na tron a onda na vješala. Maria Antonaete je sve više trošila, rodila djecu i riješila se te brige a potom se odala kockanju zbog depresija i šopingu s kojim je punila unutarnju prazninu. Vrijeme je prolazilo u dvorcu bez briga i teškoća jer su njeni savjetnici, tajnici i poslovođe sve probleme ispred nje zataškavali i skrivali da se ona ne uznemiri ionako je život prekratak za sitne brige kao što su glad i žeđ naroda od kojeg politička, dvorska i aristokratska krema društva živi. Svi su živjeli od seljaka na dvorcu ali seljaci nisu mogli živjeti od dvorca. Zlato je bilo rezervirano samo za odabrane a motika i krampa za svakoga. Kako su dani prolazili njeni troškovi su bili sve veći i veći a glas naroda sve glasniji i glasniji međutim ona zaista nije ništa čula ni znala dok nije postalo prekasno…
Kad je konačno jednog popodneva Maria šetala u svojoj prekrasnoj haljini od bijelog satena kroz veliku palaču okružena svojom svitom koja se divila njenoj pojavi naišao je jedan hrabri mladić koji je prišao i hrabro rekao velikoj kraljici kako narod nema šta da jede. Maria je gledala šokirano u tog čovjeka okružena sa svojim prijateljicama, slugama i savjetnicima koji su posprdno gledali mladića i zanijemili na njegove riječi a potom je on ponovio-Vaš narod nema kruha da jede! Maria je samo ljubazno i predivno rekla sa svojim uvježbanim glasom-Ako nemaju kruha neka jedu kolače! Svi su se smijali, bilo je tako smiješno i cijela dvorana okružena kipovima od mramora, velikim ogledalima i zlatnim svijećnjacima se orila od smijeha a mladić je postiđeno napustio prostorije jer je ispao nevjerovatno glup ispred aristokracije i društvene kreme. Mariji su aplaudirali zbog pametnog odgovora a ona se zahvaljivala i davala naklon svojoj publici koja je zadivljeno promatrala i otvoreno se divila njenoj pameti i dobroti. Svi oni su pobjegli kad su seljaci došli na kapije i nisu se više smijali jer nije bilo smiješno. Njena izjava je bila plod njenog neznanja i tuđeg laskanja njenoj taštini. Ona nikad nije vidjela siromašnog čovjeka-Sve dok siromasi nisu provalili u njen dvor i prljavim i žuljevitim rukama izvukli njeno tijelo iz svile i satena a potom je golu i pretučenu stavili u veliku kočiju sa rešetkama i doveli ispod mene. Prljavim i tamnim rukama kidali su finu tkaninu s njenih bijelih bedara, grudi i ruku skidajući ono što su platili oni svojim radom, krvlju i znojem i tražeći zauzvrat njenu krv. Ona nije vjerovala da je to moguće a posebno ne tog predivnog dana dok je šetala sa novom frizurom, glamuroznom haljinom i dijamantima iz Afrike na svom bijelom vratu koji su iskopali crni robovi i prodali bijeli aristokrati. Danas političari govore i rade slične stvari obećavajući milione radnih mjesta, beskrajne penzije, divne kredite i sretnu budućnost jer oni ne znaju za stvarnost baš poput Marije. Shvatila sam da nisu krivi za svoje neznanje oni koji ne znaju nego ljudi koji šute i trpe dok ne bude prekasno. Za Mariju je sada prekasno. Kad je glad došla do te mjere da su bebe počele umirati narod je izašao na cestu i više nije bilo povratka.
Taj dan su ljudi izašli na ceste i krenuli na Versaj sa samo jednom željom a to je da ubiju tu ženu i unište cijeli dvorac. Istorija se uvijek ponavlja. Političari vole da grade lijepe kuće. Maria je imala prekrasan dvorac. Voljela je egzotične životinje, slonove, žirafe i medvjede čak i kad bi oni umirali pri prevozu do Francuske ona je tražila još. Voljela je snijeg pa je naručila da se napravi brdo soli za nju kako bi skijala i zabavljala se na leđima robova i sluga koji su je nosili sve do vrha slanih brda a potom se ona spuštala i vrištala od smijeha a nitko ništa nije smio reći. Soli nije bilo u cijeloj Francuskoj i zbog nedostatka joda i magnezija umirala su brojna djeca u siromaštvu i bijedi od običnih bolesti dok se Maria skijala i vrištala od uzbuđenja na brdima soli uživajući u ubijanju dosade. Njeni bijeli puderi su koštali bogatstvo jer su se pravili od slonove kosti pa su slonovi ubijani i vadili bi se kljove a potom mljele u prah do savršene bijele smjese koja je postajala njen puder kojim bi mazala cijelo tijelo. Ljudi nisu imali šta da namažu na komadiće tijesta jer više nije bilo tijesta u cijeloj Francuskoj. Ona je prokockala za jednu noć čitav državni fond i zadužila se do groba ali nisu joj rekli da je zaista tako nego da će narod sve to pozlatiti. Ništa od ovih stvari nije znala i zato je pomislila da je vatromet vani kad je čula pucanje stakla, baruta i vidjela masu ljudi koji ulaze u njen dvorac. Mislila je da je opet neka zabava u pitanju. Maria je voljela vodu pa je naredila da se promijeni tok jedne prekrasne rijeke kako bi ona uživala u umjetnom jezeru ispred svog prozora! Političari vole da i prirodi naređuju to je valjda najveća pobjeda i dokaz moći nad svim i svakim kad i vodi zabraniš da teče kuda želi. Ljudi su to radili i u njeno vrijeme a rade i danas. Sve je to uništeno u jednom danu. Uvijek bude uništeno u jednom danu a i manje od toga ali uzalud! Sve je uzalud jer zaista nitko ne uči iz istorije a ona se ponavlja. Nju su izvukli iz raskošnih odaja prljavi seljaci sa tamnim i dlakavim rukama na kojima su se krvarili žuljevi dok je ona vrištala i zvala svoje pomoćnike i sluškinje ali nije bilo nikoga. Nikoga nije bilo za nju u tom trenutku svi su nestali. Ona nije vjerovala da se to dešava sve dok zaista nije stavljena ispod mene i tad je shvatila da je cijeli život živjela u laži. Shvatila je koliko je glupa bila i da se nije trebala smijati onom mladiću kad je rekao kako ljudi nemaju kruha da jedu ali sad je kasno. Maria je vjerovala u ono što joj je odgovaralo i sad je sama ispod mene i čeka naš zadnji dodir. Sjeća se kako je mirisala orhideje i jela puding od vanilije, nosila najljepše dijamante i vodila ljubav sa nizom prekrasnim mladića, pila najskuplja vina i šampanjce uz šlag i jagode a sad ništa od toga više nema jer oni koji su to dali sad sve uzimaju natrag-Ljudi. Ljudi su je lagali cijeli život. Ljudima je vjerovala kad bi se slatko smijali na njene šale, rečenice i šarm a sad vidi da je sve bilo lažno jer nitko od tih ljudi nije s njom na kraju puta. Nitko se ne smije, nitko ne govori kako je prekrasna i masa svijeta kliče njeno ime i dodaje kurva uz to! Kurva, kurva, kurva! Svijet u koji je vjerovala i kojem je vjerovala za nju više ne postoji. Trebala je biti pametnija pomislila je prije kraja. Trebala je zaista vidjeti šta se dešava ali taština joj nije mogla dopustiti i sad plaća cijenu svoje taštine kao i svi drugi prije i poslije nje. Sve ih ubije taština. Ljudi upozoravaju, govore, opominju ali kad vladate svijetom ne možete vjerovati da će svijet ikad biti protiv vas. Kad imate moć ljudi koji vas okružuju su naprosto prekrasni prema vama jer se boje a vi mislite da vas vole, da ste pametni, krasni, zanimljivi, zabavni, šarmantni i neodoljivi. Maria se sjeća kad je čula pucnjeve i lomljene stakla kako je upitala sluškinju šta se dešava a ta sluškinja koja je s njom cijeli život je samo hraknula svom snagom u lice! Hraknula je tako jako da joj je spao sav puder s lica zbog sline i pljuvačke koju je izbacila duboko iz pluća kao da je ta sluškinja skupljala godinama otrovnu sluz samo za nju! Maria je vrištala od šoka a potom prijetila da će je ubiti međutim sluškinja je već nestala dok se Maria hvatala za slinave obraze i za rub stola na kojem je bilo ogromno ogledalo sa nizom parfema koji su popadali po podu, bočice su se razbile i predivan miris je ispunio prostorije. Maria je šokirano gledala u svoj odraz u ogledalu a potom su vrata provalje na uz snažan tresak od zemlju i tu je vidjela siromašne ljude. Maria je prvi put vidjela prljave, ružne, neuredne i smrdljive seljake kako vrišteći ulaze u njenu sobu razbijajući vaze, kidajući tkanine i hvatajući je za vrat a potom trgaju odjeću s nje dok nije ostala potpuno gola. Maria se sjeća kako je pljunula ta sluškinja koja je cijeli život govorila samo najljepše stvari za nju. Svako jutro joj je pravila frizuru, stavljala puder i parfeme. Sluškinja je naravno čistila njenu školjku od govana i mokraće veoma raspoložena i sretna što to radi. Uvijek je pitala kakva je bila večera, kako je spavala i da li je sanjala nešto lijepo. Sluškinja je slatko tepala govnim od kraljice i sa zadovoljnim izrazom lica čistila iza nje pa Marija nije vjerovala da je sve to samo glumila ali sad shvaća da zaista jeste. Glumili su svi oko nje samo ona nije glumila. Maria Antonaete nije glumila jer bila je samo ono što jeste i što su ljudi dopustili da ona bude. Nije kriva nimalo jer nije mogla drugačije i nije znala drugačije ali sad je za sve to kasno kao što uvijek i bude. Maria je shvatila da još netko nije glumio a to je narod-Ovaj isti narod koji želi da je ubije barem je iskren prema njoj i zašto ga nije poslušala na vrijeme? Zašto?
Maria leži ispod mene i gleda me s nevjericom i strahom a narod vrišti da što prije padnem! Ona me promatra i vidim kako gleda beskrajno plavo nebo iznad mene dok ljudi čekaju njenu glavu na zemlji imamo samo taj jedan kratki tren u kojem ja padam i ona zatvara oči a potom moje sječivo reže i prekida život u toj ženi. Glava otpada uz strašan tresak jer je pala direktno na lice i otkotrljala se sve do mase svijeta koja je sad šuta i udara kao loptu. Žene vrište od uzbuđenja što je kurva mrtva a maleni dječaci se igraju sa glavom žene koja je vladala svijetom. Ja sam potpuno mirna i više nitko me ne gleda a ni njeno tijelo koje leži bez glave kao bezglavo tijelo kokoši spremno za supu ili neko lijepo punjenje. Marija je voljela punjene golubov i to posebno bijele, rijetke i egzotične ptice na svom jelovniku. Ljudi su morali jesti štakore sjećam se kad je glad postala prevelika a neki su ubijali i svoje mačke i psiće prije same revolucije dok je njena bijela perzijska maca zvana Lu sa plavim okicama poput Marie nosila malene ružičaste dijamante na svojoj mačjoj ogrlici i njenu lijepu mačku su našli u dvorcu i ubili a ogrlicu ukrali. Njenu mačku je našla jedna seljanka kako se sklupčala u kutu jedne divne prostorije sa zelenim zidovima i plavim slikama. Seljanka je razbijala sa sjekirom komade predivnog namještaja od hrastovog drveta ručno izrezbarenog do najsitnijeg detalja i svake ružine latice koja je djelovala kao živa dok je sjekira uništavala sve što joj se našlo na putu ne sluteći da stvara istoriju i posao za restauratore. Seljanka je u bijesu razvaljivanja vidjela bijelu mačku u kutu sobe a na mački sjajne dijamante i nije mogla dopustiti da pobjegne. Maca Lu je ljutito i bijesno frktala na tu ženu i dva puta je ogrebala za ruku kad je ona pokušala uzeti i namamiti svilenim glasom koji je odavao napetost i nervozu a potom je jednostavna i prosta žena iz naroda samo pukla i uzela svoju sjekiru i ljutito zamahnula svom snagom i skašila tu malenu macu u jednom potezu. Mačka je bila zarobljena u kutu sobe kad je seljanka bez dva prednja zuba snažno zamahnula i presudila joj u momentu! Seljanka je bila izuzetno snažna žena jer morala je cijepati drva u dubokim šumama da bi njena djeca preživjela zimu dok je ova maca spavala na svilenim jastucima posebno grijanim na pećima samo za nju ali sad je i to gotovo. Kad je prepolovila malenu Lu iz krvave kaše izvukla je prekrasne ružičaste dijamante s kojima je kasnije osigurala sebi i svojoj djeci mirnu starost nakon revolucije. Ta priča je postala obiteljska legenda i njena djeca i unuci su se smijali baki kako je sudjelovala u revoluciji i ubila mačku. Sad je Maria mrtva i ljudi su sretni, uzbuđeni, vlada euforija i revolucija je počela! Svi se grle, smiju se i uživaju što je kurva ubijena a ja promatram i razmišljam o svom danu i toj nesretnoj ženi dok se niz moje sječivo cijedi njena krv. Ostavili su me da stojim danima na trgu kao opomena i znak revolucije i vjerovala sam da će to trajati zauvijek ali prevarila sam se…
I danas postojim. Giljotina u drugom obliku a ponekad i u onom izvornom. Glave i dalje padaju ispod mojih noga i to su glupe glave. Glave koje vjeruju da im nitko ništa ne može i kad njihova slatka glava dođe ispod mene prekasno je. Narod upozorava ali kako da jedna glava s krunom koju je na početku dao i izradio narod vjeruje da taj isti narod može staviti okrunjenu glavu pod mene? Kako da vjeruju u to kad nose krunu na svojoj glavi i pomisle za vrijeme svoje vladavine da to ljudi slave glavu a ne samo krunu? Narod nikada ne voli glavu nego krunu. Narod voli stvari koje napravi i veoma ih cijeni pa ako glava nije dovoljno dobra za Krunu onda može uvijek biti dovoljno loša za Giljotinu. Krune imaju drugačije priče od mojih, znam da je kruna Marije Antonaete prepuna lijepih stvari i glamura za svijet ali ja nisam svjetlucava Kruna ja sam samo jedna oštra Giljotina. Narod izabere tko će vladati i nardo izabere tko će stradati a oni koji vladaju uvijek stradaju. Trik je jednostavan. Za vrijeme nošenja krune glava vjeruje da je nedodirljiva i onda se zapusti, prestane se truditi i uzme izbor naroda zdravo za gotovo. Narod potom daje opomene, boji se krune, ne smije se protiv krune i glave koja je nosi ali s vremenom ta glava postane teška, mnogo teža od krune a narod polako i sigurno jedna po jedna glava pričaju u sjenama o glavi koja nosi krunu. Priča jedne glave poklopi se sa pričom druge glave a onda bude kasno jer dvije glave koje nose istu priču su moćnije od jedne glave koja nosi jednu krunu. Priča glava dovede do mrtvih glava a kruna je uvijek ista kao i giljotina samo se prenese s jedne glave na drugu. Glavama je prekipjelo i više ne može ovako od sutra ide nova glava i nova priča! Jedna glava je za nošenje krune od danas a od sutra ide na giljotinu za skidanje krune! Narod bira! Narod sa svojim glavama je sve to podigao a glava jednog čovjeka na tom putu pala! Ima glava neće biti krune! Kruna je za dobru glavu a giljotina za lošu. Tako je jednostavan recept za normalan život. Danas jedna glava s krunom sve može a sutra ta ista glava ide na rezanje pod giljotinu jer previše je mogla, tražila, htjela i smjela dok je nosila krunu! Dosta je! Uvijek i ispočetka zauvijek sve isto na tom putu čovjeka kroz jedan mali život ali Bože moj šta ćemo? Takav je život i takvi su ljudi i takva sam ja-Giljotina na kraju puta…