Ljudi su izvršili genocid nad knjigama. Strahoviti genocid. To je zločin za koji niko nije odgovarao pred Haškim sudom, ali je samim tim strašnije jer se odrazio na našu misao, našu duhovnost, naš intelekt, našu mudrost. Pa, da vidimo kako je to počelo.
U proteklim godinama ljudi na ovim prostorima su ih koristili da zapale vatru za kuhanje i grijanje, te kao zaštitu od metaka. Nakon toga su ih prestali kupovati jer, valjda, ne žele da slute novi rat, novu bijedu i nove smrti. Onda su ih prestali i izdavati, jer to nije roba dobre potražnje. Izdavačke kuće, normalno, gube svoju ulogu i svoj značaj, a domaće pisce počinju da izdaju izdavači iz okolnih regija (najprije koriste njihove izbjegličke sudbine za ličnu promociju, a kasnije opet sebi prave promociju preko tih istih pisaca).
Nakon toga na scenu dolaze oni koji imaju novca, možda ideju i ne baš puno talenta (ali se tješe da je neko izjavio da za uspjeh treba 10% talenta i 90% sreće). Ali, to što oni nemaju ni tih 10%, nema veze, bitno je da poznaju slova, jer uvijek ima lektora, urednika, a i knjige postaju strogo komercijalne. Ako te ne mogu prodati, neće te ni izdati. Prosto k'o pasulj. I, šta će njima tamo neki debitant za kojeg niko nikada nije čuo, pa i da piše blaženo poput Selimovića i Andrića zajedno?!? Ne!, ne, debitanti nisu poželjni, njima eno tamo neki debitantski konkursi. A i komfornije je prevoditi već objavljene knjige stranih pisaca, pa lijepo uzmeš identičnu naslovnu stranicu, staviš reklamu kao najprodavanija knjiga na listi New York Times-a i voila.
U tom trenutku počinje sistematsko uništavanje književnosti, a sve umotano u šuštavu foliju dostupnosti svima. Knjige nepoznatih autora, sladunjavog žanra preplavljuju, ne knjižare i biblioteke, već prodavnice mješovite robe i trafike. Pa uz popust na mlijeko, brašno i cigarete možeš za samo 5 KM kupiti jednu knjigu, za 500 KM kupiš 100 knjiga, i eto ti, već imaš malu biblioteku. Blago tebi ako ti je to dosta. Ja i dalje čeznem i potiho patim za klasicima u tvrdim, skupocjenim uvezima, onima koji izazivaju strahopoštovanje i koje se plašiš da dotakneš prije nego opereš ruke, onima koje komšinica neće tražiti da prelista i potom ih vratiti umrljane, s otiscima šoljica za kafu i mirisom njene kuhinje među koricama. Jer te knjige se nisu posuđivale svima, već samo onima koji štuju istu religiju kao mi – religiju književnosti. Te knjige se nikada nisu čitale za kuhinjskim stolom u vrijeme objeda ili na wc šolji. Te knjige su zahtijevale skoro pobožno postupanje s njima. E, nad tim knjigama je izvršen genocid.
Danas ih možemo naći u stanovima onih koji su ih u teškim, ratnim vremenima koristili da im zagriju dušu, um i srce umjesto grešnog tijela, koji su se hranili delikatesama s imaginarnih trpeza sa stranica tih knjiga dok su jeli, kao svoj jedini obrok za taj dan, svjetski poznati IKAR, koji su puzali po stanovima dok snajper šiba po zidovima ali im nikada nije palo na pamet da ih poslažu na prozorske daske. Da, ti ljudi su ih očuvali i danas ih imaju oni i poneka biblioteka.
Takvi ljudi ne kupuju knjige dostupne svima, jer prava knjiga nije za mase. Mislim, prava knjiga treba masu izdići iznad osrednjosti i psihičkog stanja mase, a volje, želje i hrabrosti za to imaju samo pojedinci. Ali, eto, u cijeloj ovoj priči me tješi što će doći generacije kojima površna književnost (ili ti ga sadašnja beletristika) neće biti dovoljna, koje će tražiti više i koje će shodno tome i dobiti više. Moraju. Jer…
Samo tako će početi pisati i objavljivati i pisci koji imaju 90% talenta i 10% sreće.
Samo tako će izdavačke kuće raditi ono što i treba da rade.
Samo tako će knjiga uskrsnuti i biće nam oprošteno što smo je oskrvnuli.