,,A, sada svečano vam predstavljamo novu generalnu direktoricu…” i začuh svoje ime. Ime u sali punoj ljudi koji mi plješću, dive se mom uspjehu ili me mrze, a većina me samo želi iskoristiti kao ženu. Lijep je osjećaj ići do podija, prkositi svim onim klasičnim muškarcima s stomačinom u smokingu. Oko mene sve nepoznata lica. Pomalo mi se i gade. Znam da će sutra glavna rečenica biti:,,Lako je žensku, raširi noge i odmah je generalni direktor.” Znam, i rekla bih da me ne dira to, ali dira. Biti uspješna i singl žena, danas nije dobar položaj u društvu. Mrze te što si uspješna ili što još uvijek uživaš u životu.
Primila sam buket cvijeća i rukovala se, znate, domjenak i to sve. Svi mi redom prilaze i čestitaju, osmijeh je bio na svim fotkama. A šta je u duši?
Ispričat ću vam kako je generalna direktorica prodala svoju ljubav za pustoš u duši.
,,Da, ali mogao bih ja doći tamo tebi.”
-Može, kada se smjestim.
,,Mogu ja odmah, lakše će nam biti skupa. Ti dok radiš, ja ću tražiti neki posao.”
-Vidi, bilo bi lako da ja idem u svoj stan, sada ću prvo biti u stanu od firme, zar ne misliš da je suludo,nakon svega što su učinili za mene, da im kažem da mi treba veći stan jer moj dečko dolazi tu!?”
,,Odavno znamo da tebi nikad nije bio problem da nekome nešto kažeš, reci u čemu je zapravo problem.”
-Ne počinji.
,,Ne želiš me tamo. Stid te je što je tvoj dečko jedan običan automehaničar.”
-Ma daj, koliko puta ti moram dokazivati da mi tvoja plaća i zanimanje nikad nisu bili interes. Ja imam svoje novce.
,,To i jest problem. Ne možeš staviti ljubav ispred posla.”
-Vidi, posao je jedno, a ljubav je drugo. Pomakni se da uzmem i tu robu.
,,Neću, dok ne kažeš iskreno šta je problem zbog kojeg ne mogu sada s tobom.”
-Pomakni se.
,,Neću. Reci da rješimo već jednom.
-Šta?
,,Reci ono što ti leži na duši, reci kako ti moja radna uniforma nije po tvom ukusu.”
-Pretjeruješ.
,,Reci.”
-Dobro. Ne želim da ideš jer nemam vremena za tebe sada trenutno. Shvati, imam priliku da napredujem u jednoj od najvećih aviokompanija i stvarno nemam vremena da se još bavim s tobom i traženjem tebi posla i pričanjem jezika umjesto tebe. Nemam vremena sada za to, sačekaj mjesec.”
,,Okej, onda ja nemam više ništa da tražim ovdje. Pazi da ne letiš visoko iznad zvijezda.”
I otišao si. Tada još nisam bila svjesna tebe, tvojih riječi. Prekrasnih 7 godina smo imali. Išli smo na sve rock koncerte, dijelili svu hranu, učenje vožnje automobila i tvoje živciranjem s mojim neuspjelim pokušajima prebacivanja u petu. Sve smo imali, zar ne?
Najviše me boli što si ti uspio da sačekaš čak ovih 11 godina da mi se ne javiš. I vjeroajtno ćeš još, jer zašto bi se javio nekome tko je prodao ljubav za pustoš u duši?
Sada sam među zvijezdama. Mogu reći da sam i sama neka vrsta zvijezde. Tebe se nikad nisam usudila zvati, niti sam se vraćala u tvoj grad. Ponekad samo čujem spomen tvoga imena, ali već 11 godina nisam te vidjela niti čula. Ne mogu reći da mi ne fališ, ali niti da mi fališ. Znam, živim život u 5 brzini. Živim, ali nisam živa. Svi se dive mom uspjeh. Mlade žene koje me slijedi, koriste me kao uzor. Prijateljice koje su se udale koriste za mene naziv ,,stara cura”. A, sada, jedno 9842 zaposlenika oslovljavaju me s ,,generalna direktorica”.
A mislim, da bi mi se noge sravnile s podom, kada bi još jednom čula onaj, dobro znani nadimak:,,Lelo..”
No, generalnoj direktorici ne priliči da žali. Sada ću uzdignute glavi podignuti čašu šampanjca i zahvaliti se na svemu i poželjeti što bolju suradnju. I otići. U svoj stan. Jako je velik, znate li!? Može stati jedna obitelj,a ovako smo u njemu ja i moja želja ispod zadnje želje. Generalna direktorica koja žudi za nadimkom ,,Lelo.”